Moda

Ljepota

Lifestyle

Astro

Ljubav i seks

Bolja ja

Kontakt

Pravila privatnosti

Objašnjenje o kolačićima

Uvjeti korištenja

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Odrastajući, od roditelja učimo mnogo o odnosima. Učimo o tome što je dobro, a što loše. Učimo kako komunicirati i kako se ponašati. Roditelji su nam postavili svoje standarde i očekivanja. I kao djeca, uzimamo u obzir sve što kažu. Ne preispitujemo ih, već slijepo slijedimo njihovo vodstvo.</para><hmn:article id="b520caba-ef77-11eb-b86d-360d3cceb68b" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><emphasis>Recimo da si kao dijete uštedjela nešto novca za _____ o kojem si toliko dugo sanjala. Svaki dan odlagala si nešto novca u nadi da će jednog dana taj san postati stvarnost. Kad je napokon došao taj dan i kad si rekla roditeljima što si odlučila učiniti s novcem, smijali su ti se i rugali. Rekli su ti da je to užasno glupo bacanje novaca. Ne možeš to kupiti. Bez obzira na tvoju želju, oni imaju konačnu riječ, a ti shvaćaš da možda ne zaslužuješ imati ono što želiš.</emphasis></para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ovo je samo jedan primjer toga kako je odrastati s emocionalno nezrelim roditeljima. </para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Emocionalna zrelost znači znati kontrolirati svoje emocije, preuzeti odgovornost za svoje pogreške umjesto kriviti druge i prihvaćati stajališta drugih ljudi. Nažalost, biti odrastao čovjek ne znači samo po sebi biti i emocionalno zreo, a to može imati negativne posljedice, posebno kada si roditelj. Emocionalno nezreli roditelji ne stvaraju emocionalnu vezu sa svojom djecom. Odbacuju gotovo svaki oblik povezanosti i otvorenosti. Budući da se bore u razumijevanju vlastitih emocija, dijete je i više nego zbunjeno oko toga kako bi se trebalo osjećati.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Možda su te odgojili emocionalno nezreli roditelj, a možda si ti sama jedan. Evo kako se ponašaju emocionalno nezreli roditelji:</para><hmn:pagebreak/><heading2>Znaju se brinuti samo o fizičkim potrebama djeteta</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Emocionalno nezreli roditelji mogu biti izvrsni u osiguravanju zadovoljenja osnovnih potreba svoje djece. Mogu osigurati hranu, dom i obrazovanje, i obavljat će sjajan posao njegovatelja kad su djeca bolesna. Ali takvi roditelji nisu baš dobri u pružanju emocionalne podrške. Kad je njihovo dijete zbog nečega zabrinuto ili uznemireno, mogli bi odbaciti te osjećaje jer ne mogu shvatiti kako bi dijete kojemu je pruženo sve u životu moglo imati ikakvih problema.</para><hmn:image id="5744cc0e-2030-11ec-a63e-66c531a211cd" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Ne znaju kako izraziti svoje osjećaje</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Što se tiče izražavanja dubokih emocija, emocionalno nezrelim roditeljima to nije ugodno. Važno je da dijete zna da je voljeno, ali takvi roditelji nisu baš dobri u iskazivanju naklonosti. Možda je to zbog načina na koji su sami odgojeni; da emocije nisu nešto o čemu bi se trebalo razgovarati ili dijeliti. A onda, kasnije u životu, boje se izgledati ranjivi ili slabi ako se žele povezati sa svojim djetetom na dubljoj emocionalnoj razini.</para><hmn:article id="0cd8b634-0a2e-11ec-bcca-724224a7b170" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Ne toleriraju različitosti</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Emocionalno nezreli roditelji misle da su oni jedini koji znaju pravi način. Ako imaš drugačije mišljenje, nema smisla pregovarati o pronalaženju sredine - tvoje gledište jednostavno neće biti prihvaćeno. Dakle, dok si bila dijete, vjerojatno si uvijek morala raditi stvari onako kako su tvoji roditelji htjeli i ono za što su vjerovali da se smatra najboljim za tebe.</para><hmn:image id="6fea4356-2030-11ec-b2a5-8ef27a22e6c3" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"><hmn:presentation><width value="1075" unit="px"/><depth value="834" unit="px"/></hmn:presentation></hmn:image><hmn:pagebreak/><heading2>Ponašaju se djetinjasto</heading2><para>Budući da emocionalno nezreli roditelji ne znaju izraziti svoje emocije na zdrav način, često je teško reći kako se zapravo osjećaju. Ipak, nerijetko mogu očekivati da će njihova djeca na neki način znati koje emocije proživljavaju i što im treba. A ako dijete to ne zna, moglo bi se uzrujati i učiniti da se dijete osjeća krivim što im nije dalo ono što su željeli.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/R7Rb8Hdlribx3Nl4Ru/giphy.gif?cid=ecf05e47yn8y9nzmd1nisa52gqgr1sx03e6cu93oe082bwr9&amp;rid=giphy.gif&amp;ct=g"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Često se istresu na dijete</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Dio nemogućnosti da izraziš svoje emocije na pravi način je neznanje kako ih kontrolirati. Tako bi emocionalno nezreli roditelji često mogli izgubiti živce pa čak i kriviti svoje dijete za sve što ih je toliko uznemirilo. Kao dijete vjerojatno si bila vrlo oprezna u vezi s tim što si govorila ili radila s roditeljima jer si se bojala da će ih to naljutiti.</para><hmn:image id="84cf8858-2030-11ec-87e3-8ef27a22e6c3" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Ne odrađuju ni trunku emocionalnog posla</heading2><para>Emocionalni rad je ono što radiš da bi održala svoj odnos s nekim. U obitelji s emocionalno nezrelim roditeljima teret obavljanja ovog posla pada na dijete. Njihov je posao popraviti zategnutu vezu, čak i ako razlog napetosti nije njihova krivnja. Njihovi roditelji, s druge strane, možda nikada neće priznati da su pogriješili i ispričati se zbog svog ponašanja.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:article id="69422626-7d8e-11eb-9a5e-021e9d398172" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Njihovo ponašanje je nestabilno</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Emocionalno nezreli roditelji i njihove emocije lako su pod utjecajem drugih ljudi ili drugih vanjskih čimbenika. Njihovo raspoloženje moglo bi se često mijenjati, kao i način na koji komuniciraju sa svojim djetetom. Mogli bi biti jako uključeni u život svog djeteta određeno vrijeme, a onda odjednom postati nezainteresiraniji i suzdržaniji.</para><hmn:image id="9ab75e5c-2030-11ec-806b-f26a22025d1f" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para>

Znakovi da su te odgojili emocionalno nezreli roditelji (ili da si i ti jedan) Izgubljeno djetinjstvo Emocionalna zrelost znači znati kontrolirati svoje emocije, preuzeti odgovornost za svoje pogreške i prihvaćati stajališta drugih ljudi. Nažalost, biti odrastao ne znači samo po sebi biti i emocionalno zreo, a to može imati negativne posljedice, posebno kada si roditelj Odrastajući, od roditelja učimo mnogo o odnosima. Učimo o tome što je dobro, a što loše. Učimo kako komunicirati i kako se ponašati. Roditelji su nam postavili svoje standarde i očekivanja. I kao djeca, uzimamo u obzir sve što kažu. Ne preispitujemo ih, već slijepo slijedimo njihovo vodstvo.Recimo da si kao dijete uštedjela nešto novca za _____ o kojem si toliko dugo sanjala. Svaki dan odlagala si nešto novca u nadi da će jednog dana taj san postati stvarnost. Kad je napokon došao taj dan i kad si rekla roditeljima što si odlučila učiniti s novcem, smijali su ti se i rugali. Rekli su ti da je to užasno glupo bacanje novaca. Ne možeš to kupiti. Bez obzira na tvoju želju, oni imaju konačnu riječ, a ti shvaćaš da možda ne zaslužuješ imati ono što želiš.Ovo je samo jedan primjer toga kako je odrastati s emocionalno nezrelim roditeljima. Emocionalna zrelost znači znati kontrolirati svoje emocije, preuzeti odgovornost za svoje pogreške umjesto kriviti druge i prihvaćati stajališta drugih ljudi. Nažalost, biti odrastao čovjek ne znači samo po sebi biti i emocionalno zreo, a to može imati negativne posljedice, posebno kada si roditelj. Emocionalno nezreli roditelji ne stvaraju emocionalnu vezu sa svojom djecom. Odbacuju gotovo svaki oblik povezanosti i otvorenosti. Budući da se bore u razumijevanju vlastitih emocija, dijete je i više nego zbunjeno oko toga kako bi se trebalo osjećati.Možda su te odgojili emocionalno nezreli roditelj, a možda si ti sama jedan. Evo kako se ponašaju emocionalno nezreli roditelji:Znaju se brinuti samo o fizičkim potrebama djetetaEmocionalno nezreli roditelji mogu biti izvrsni u osiguravanju zadovoljenja osnovnih potreba svoje djece. Mogu osigurati hranu, dom i obrazovanje, i obavljat će sjajan posao njegovatelja kad su djeca bolesna. Ali takvi roditelji nisu baš dobri u pružanju emocionalne podrške. Kad je njihovo dijete zbog nečega zabrinuto ili uznemireno, mogli bi odbaciti te osjećaje jer ne mogu shvatiti kako bi dijete kojemu je pruženo sve u životu moglo imati ikakvih problema.Ne znaju kako izraziti svoje osjećajeŠto se tiče izražavanja dubokih emocija, emocionalno nezrelim roditeljima to nije ugodno. Važno je da dijete zna da je voljeno, ali takvi roditelji nisu baš dobri u iskazivanju naklonosti. Možda je to zbog načina na koji su sami odgojeni; da emocije nisu nešto o čemu bi se trebalo razgovarati ili dijeliti. A onda, kasnije u životu, boje se izgledati ranjivi ili slabi ako se žele povezati sa svojim djetetom na dubljoj emocionalnoj razini.Ne toleriraju različitostiEmocionalno nezreli roditelji misle da su oni jedini koji znaju pravi način. Ako imaš drugačije mišljenje, nema smisla pregovarati o pronalaženju sredine - tvoje gledište jednostavno neće biti prihvaćeno. Dakle, dok si bila dijete, vjerojatno si uvijek morala raditi stvari onako kako su tvoji roditelji htjeli i ono za što su vjerovali da se smatra najboljim za tebe.Ponašaju se djetinjastoBudući da emocionalno nezreli roditelji ne znaju izraziti svoje emocije na zdrav način, često je teško reći kako se zapravo osjećaju. Ipak, nerijetko mogu očekivati da će njihova djeca na neki način znati koje emocije proživljavaju i što im treba. A ako dijete to ne zna, moglo bi se uzrujati i učiniti da se dijete osjeća krivim što im nije dalo ono što su željeli.Često se istresu na dijeteDio nemogućnosti da izraziš svoje emocije na pravi način je neznanje kako ih kontrolirati. Tako bi emocionalno nezreli roditelji često mogli izgubiti živce pa čak i kriviti svoje dijete za sve što ih je toliko uznemirilo. Kao dijete vjerojatno si bila vrlo oprezna u vezi s tim što si govorila ili radila s roditeljima jer si se bojala da će ih to naljutiti.Ne odrađuju ni trunku emocionalnog poslaEmocionalni rad je ono što radiš da bi održala svoj odnos s nekim. U obitelji s emocionalno nezrelim roditeljima teret obavljanja ovog posla pada na dijete. Njihov je posao popraviti zategnutu vezu, čak i ako razlog napetosti nije njihova krivnja. Njihovi roditelji, s druge strane, možda nikada neće priznati da su pogriješili i ispričati se zbog svog ponašanja.Njihovo ponašanje je nestabilnoEmocionalno nezreli roditelji i njihove emocije lako su pod utjecajem drugih ljudi ili drugih vanjskih čimbenika. Njihovo raspoloženje moglo bi se često mijenjati, kao i način na koji komuniciraju sa svojim djetetom. Mogli bi biti jako uključeni u život svog djeteta određeno vrijeme, a onda odjednom postati nezainteresiraniji i suzdržaniji. 

Emocionalno nezreli roditelji: 7 znakova koji ih otkrivaju

pexels-victoria-borodinova-1620616.jpg

Trudnoća i majčinstvo

Izgubljeno djetinjstvo

Prev-next članak

a.š.

Znakovi da su te odgojili emocionalno nezreli roditelji (ili da si i ti jedan)

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Roditelji često imaju različite stavove prema odgoju, ali i različit pristup roditeljstvu - dok bi se majke lako mogle zabrinuti, očevi će u većini slučajeva ostati smireni, a dok su majke jake, očevi mogu popustiti i biti slabi.</para><hmn:article id="5b3179fe-d8a8-11eb-bc05-a2a9f40564fd" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Važno je napomenuti da se različiti stilovi mogu pretjerano generalizirati na temelju spola - u nekim obiteljima majke mogu biti zahtjevnije, a očevi nježniji. No, ključno je uravnotežiti različite stilove roditeljstva i postići najbolji učinak za dijete - a evo u čemu se, uglavnom, najviše razlikuju stilovi roditeljstva očeva i majki?</para><heading2>Majčin stil</heading2><para>Majke se općenito nalaze u ulozi njegovanja djece i često su prilagođenije specifičnim potrebama djeteta nego otac. Jednostavno postoji emocionalna veza između majke i djeteta koju otac ponekad ne razumije. Osim toga, majke imaju tendenciju puno više pričati s djecom, što je možda i logično jer su žene općenito puno verbalnije od muškaraca.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:image id="4758fdfe-fc1a-11eb-8d44-7e951c393fd7" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Taj se stil nastoji očitovati u roditeljstvu gdje majka svom djetetu nudi više riječi potvrde, nastoji jasnije izraziti svoja očekivanja i "progovoriti" o pitanjima koja uključuju disciplinu. Također, majke općenito stavljaju potrebe svoje djece ispred svojih vlastitih.</para><heading2>Očev stil</heading2><para>Očevi su općenito više usredotočeni na velika očekivanja od svoje djece i potiču ih da ih dosljedno ispunjavaju. Skloni su se manje usredotočiti na to da se dijete osjeća dobro ili sigurno, a više na to da ih pripreme za suočavanje sa stvarnim svijetom. Emocionalna veza koju majka ima često se ne ponavlja kod očeva.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:image id="59fe1868-fc1a-11eb-9762-9e32e38b6047" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Očevi, iako ne verbaliziraju toliko koliko majke, imaju tendenciju da budu izravniji i koriste manje riječi. Očevi su također skloni biti manje požrtvovni, barem na očit način. Njihova odricanja su više usmjerena na obitelj u cjelini, a manje na pojedinu djecu.</para>

Mame i tate većinom imaju različite odgojne stilove - evo najveće razlike Majke vs. očevi Stilovi roditeljstva kod majki i očeva uvelike se razlikuju, a ovo su neke od najvećih razlika koje se pojavljuju u većini obitelji Roditelji često imaju različite stavove prema odgoju, ali i različit pristup roditeljstvu - dok bi se majke lako mogle zabrinuti, očevi će u većini slučajeva ostati smireni, a dok su majke jake, očevi mogu popustiti i biti slabi.Važno je napomenuti da se različiti stilovi mogu pretjerano generalizirati na temelju spola - u nekim obiteljima majke mogu biti zahtjevnije, a očevi nježniji. No, ključno je uravnotežiti različite stilove roditeljstva i postići najbolji učinak za dijete - a evo u čemu se, uglavnom, najviše razlikuju stilovi roditeljstva očeva i majki?Majčin stilMajke se općenito nalaze u ulozi njegovanja djece i često su prilagođenije specifičnim potrebama djeteta nego otac. Jednostavno postoji emocionalna veza između majke i djeteta koju otac ponekad ne razumije. Osim toga, majke imaju tendenciju puno više pričati s djecom, što je možda i logično jer su žene općenito puno verbalnije od muškaraca.Taj se stil nastoji očitovati u roditeljstvu gdje majka svom djetetu nudi više riječi potvrde, nastoji jasnije izraziti svoja očekivanja i "progovoriti" o pitanjima koja uključuju disciplinu. Također, majke općenito stavljaju potrebe svoje djece ispred svojih vlastitih.Očev stilOčevi su općenito više usredotočeni na velika očekivanja od svoje djece i potiču ih da ih dosljedno ispunjavaju. Skloni su se manje usredotočiti na to da se dijete osjeća dobro ili sigurno, a više na to da ih pripreme za suočavanje sa stvarnim svijetom. Emocionalna veza koju majka ima često se ne ponavlja kod očeva.Očevi, iako ne verbaliziraju toliko koliko majke, imaju tendenciju da budu izravniji i koriste manje riječi. Očevi su također skloni biti manje požrtvovni, barem na očit način. Njihova odricanja su više usmjerena na obitelj u cjelini, a manje na pojedinu djecu. 

Različiti stilovi roditeljstva kod majki i očeva

home-5574909_1920.jpg

Majke vs. očevi

Članak

N.B.

Mame i tate većinom imaju različite odgojne stilove - evo najveće razlike

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Nije teško reći da su roditelji milenijalci vjerojatno najsvjesnija generacija roditelja do sada. Mnogi od nas predani su nježnijem stilu roditeljstva nego što su to uspjeli pokazati naši roditelji, djedovi i bake - društvene mreže pune su stručnjaka za roditeljstvo i običnih roditelja koji redovito dijele svoja razmišljanja, emocije i strategije.</para><hmn:article id="dcee10b4-cea4-11eb-ab2d-4a81bf9ee365" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Upravo tako je jedna mama nedavno postala hit na TikToku jer je prozvala manipulativnu roditeljsku taktiku prethodnih generacija i potaknula mnoge na razmišljanje.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Lisa Pontius je 33-godišnja majka iz Južne Karoline koja često dijeli svoje roditeljske teorije i strategije na TikToku, ali jedan njezin <ulink url="https://www.tiktok.com/@itsme_lisap/video/6984481405992570118?lang=en&amp;is_copy_url=1&amp;is_from_webapp=v1">video</ulink>, pregledan više od pet milijuna puta, posebno je izazvao raspravu.</para><heading2>'Djeca ne duguju roditeljima ništa'</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>U videu se Lisa obraća kritikama koje je dobila jer je kao odrasla osoba postavila granice s vlastitom majkom. Naime, drugi su joj poručili da bi trebala biti "zahvalna" na svemu što je njezina majka učinila za nju tijekom života.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>I to je potpuno uobičajen eufemizam, zar ne? Međutim, Lisa se ne slaže, već govori: <emphasis>"Kad postanu punoljetna, djeca ne duguju roditeljima određenu vrstu odnosa, a ovisno o roditelju, možda im ne duguju ni poštovanje."</emphasis></para><hmn:instagram src="https://www.instagram.com/p/CObRm-xhagD/?utm_source=ig_web_copy_link"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Zašto? Jer djeca nisu odlučila doći na ovaj svijet. Roditelji sami odabiru roditeljstvo - i sve što ono uključuje - onog trenutka kada odluče imati djecu.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><emphasis>"Posao roditelja je brinuti se o svojoj djeci"</emphasis>, kaže Lisa. <emphasis>"To je odgovornost. Minimum je brinuti se o tjelesnim i financijskim potrebama djeteta, a razina iznad toga su emocionalne potrebe. O njima vode računa dobri roditelji. Ne volite svoju djecu i ne brinete se za njih ako očekujete da će vas slušati i činiti što poželite u odrasloj dobi."</emphasis></para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Zapravo, njezina poanta je da djeca ne duguju roditeljima samo zato što su roditelji 'brinuli se o njima'.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><emphasis>"Ne dobivate trofej ako odgajate i brinete o svom djetetu. Cijeli argument 'krov nad glavom' manipulativan je, jer u teoriji, zar ne biste imali gdje živjeti bez obzira na to jeste li imali djecu? Dijete nije cimer bez naknade, već je vaše uzdržavanje i vaša odgovornost", </emphasis>rekla je Lisa, a cijeli video zaključila sljedećom porukom: <emphasis>"Djeca su ljudi i ne duguju vam ništa samo zato što ste se brinuli za njih."</emphasis></para><hmn:instagram src="https://www.instagram.com/p/CNQofTehM4s/?utm_source=ig_web_copy_link"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>I dok su mnogi preplavili njezine komentare riječima podrške, neki su jasno i glasno podijelili svoje neslaganje.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Slažeš li se s njezinim mišljenjem ili ne, neporeciva je činjenica da od trenutka kada naša djeca uđu na ovaj svijet, gradimo odnos s njima. Možemo se samo nadati da je to vrsta posebnog odnosa koji ih motivira da ga žele nastaviti i kad odrastu. Zar ne?</para>

'Djeca ne duguju roditeljima ništa': Izjava mame izazvala raspravu - slažeš li se? Viralni video Jedna mama nedavno postala hit na TikToku jer je prozvala manipulativnu roditeljsku taktiku prethodnih generacija i potaknula mnoge na razmišljanje Nije teško reći da su roditelji milenijalci vjerojatno najsvjesnija generacija roditelja do sada. Mnogi od nas predani su nježnijem stilu roditeljstva nego što su to uspjeli pokazati naši roditelji, djedovi i bake - društvene mreže pune su stručnjaka za roditeljstvo i običnih roditelja koji redovito dijele svoja razmišljanja, emocije i strategije.Upravo tako je jedna mama nedavno postala hit na TikToku jer je prozvala manipulativnu roditeljsku taktiku prethodnih generacija i potaknula mnoge na razmišljanje.Lisa Pontius je 33-godišnja majka iz Južne Karoline koja često dijeli svoje roditeljske teorije i strategije na TikToku, ali jedan njezin video, pregledan više od pet milijuna puta, posebno je izazvao raspravu.'Djeca ne duguju roditeljima ništa'U videu se Lisa obraća kritikama koje je dobila jer je kao odrasla osoba postavila granice s vlastitom majkom. Naime, drugi su joj poručili da bi trebala biti "zahvalna" na svemu što je njezina majka učinila za nju tijekom života.I to je potpuno uobičajen eufemizam, zar ne? Međutim, Lisa se ne slaže, već govori: "Kad postanu punoljetna, djeca ne duguju roditeljima određenu vrstu odnosa, a ovisno o roditelju, možda im ne duguju ni poštovanje."Zašto? Jer djeca nisu odlučila doći na ovaj svijet. Roditelji sami odabiru roditeljstvo - i sve što ono uključuje - onog trenutka kada odluče imati djecu."Posao roditelja je brinuti se o svojoj djeci", kaže Lisa. "To je odgovornost. Minimum je brinuti se o tjelesnim i financijskim potrebama djeteta, a razina iznad toga su emocionalne potrebe. O njima vode računa dobri roditelji. Ne volite svoju djecu i ne brinete se za njih ako očekujete da će vas slušati i činiti što poželite u odrasloj dobi."Zapravo, njezina poanta je da djeca ne duguju roditeljima samo zato što su roditelji 'brinuli se o njima'."Ne dobivate trofej ako odgajate i brinete o svom djetetu. Cijeli argument 'krov nad glavom' manipulativan je, jer u teoriji, zar ne biste imali gdje živjeti bez obzira na to jeste li imali djecu? Dijete nije cimer bez naknade, već je vaše uzdržavanje i vaša odgovornost", rekla je Lisa, a cijeli video zaključila sljedećom porukom: "Djeca su ljudi i ne duguju vam ništa samo zato što ste se brinuli za njih."I dok su mnogi preplavili njezine komentare riječima podrške, neki su jasno i glasno podijelili svoje neslaganje.Slažeš li se s njezinim mišljenjem ili ne, neporeciva je činjenica da od trenutka kada naša djeca uđu na ovaj svijet, gradimo odnos s njima. Možemo se samo nadati da je to vrsta posebnog odnosa koji ih motivira da ga žele nastaviti i kad odrastu. Zar ne? 

'Djeca ne duguju roditeljima ništa': Izjava jedne mame izazvala veliku raspravu

'Djeca ne duguju roditeljima ništa': Izjava mame izazvala raspravu

jakob-owens-M0M-FR2iedk-unsplash.jpg

Viralni video

'Djeca ne duguju roditeljima ništa': Izjava mame izazvala raspravu - slažeš li se?

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Prema jednoj <ulink url="https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3998989/">studiji</ulink>, psihološko zlostavljanje od strane roditelja povezano je s problemima mentalnog zdravlja njihove djece kada odrastu. Stvaranje otrovnog obiteljskog okruženja u kojem bi se tvoja djeca trebala osjećati sigurno i u miru moglo bi ih dugoročno oštetiti. </para><hmn:article id="b520caba-ef77-11eb-b86d-360d3cceb68b" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Većina ljudi nije namjerno toksična. Umjesto toga, način na koji smo odgajani, odnosi koje imamo ili vlastiti temperament mogu dopustiti da loše navike uđu u način na koji odgajamo djecu, a koji može negativno utjecati na naše dugoročne odnose s njima. To je jedna od (mnogih) borbi koja dolazi s ulogom roditelja - ne možemo uvijek točno odrediti postupamo li dobro ili ne u svakom trenutku.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Međutim, prepoznavanje<emphasis> </emphasis>toksičnog roditeljstva prvi je korak u spoznaji kako ga izbjeći sada, ali i u budućnosti, jer kao roditelji - nikada ne prestajemo učiti kada je u pitanju poboljšanje u ovom najzahtjevnijem poslu na svijetu. Upravo zato, nikad nije na odmet naučiti nešto novo što će nam potencijalno pomoći da imamo sretniji i zdraviji dom.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Uspoređivanje djeteta s braćom i sestrama ili prijateljima</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Gotovo svim roditeljima nemoguće je ne primijetiti razlike u ponašanju, temperamentu pa čak i razmišljanju svoje djece. Međutim, prema <ulink url="http://www.essentialkids.com.au/development-advice/advice/why-you-shouldnt-compare-your-children-to-their-siblings-20141014-115pb0">stručnjaku za roditeljstvo</ulink> dr. Justinu Coulsonu, najbolje je ne pridavati im pažnje. Djeca koja se stalno uspoređuju sa svojom braćom i sestrama, pa i vršnjacima temeljit će svoje samopoštovanje na tome, što bi ga u potpunosti moglo narušiti, kao i smanjiti motivaciju i povećati anksioznost, te utjecati na to kako se dijete hvata u koštac sa bilo čim kasnije u životu.</para><hmn:image id="a321e9a0-f519-11eb-a430-360d3cceb68b" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Opterećivanje djece sa svojim problemima</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Svi mi imamo svoje osobne probleme, a oni bi mogli biti izuzetno teški za rješavanje ako imamo i djecu o kojoj se brinemo. Dobro je razgovarati s njima i pokazati im zdrav način izražavanja emocija, ali ne bismo ih trebali opterećivati ​​vlastitim osobnim "stvarima". To može stvoriti čudnu dinamiku u kojoj dijete može postati roditelj ili prijatelj. Koliko god bili bliski sa svojom djecom, ne bismo se trebali obratiti im se za emocionalnu pomoć već im dopustiti da samo budu djeca.</para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/RFEhFtSWQWkTDStJ14/giphy.gif"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Iskaljivanje osobnih frustracija na djeci</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Nikada ne smijemo iskaliti svoju frustraciju na nekoga tko to ne zaslužuje, pogotovo ako ta osoba nije razlog za to, a osobito ako su u pitanju djeca. Djeca nikad ne bi smjela osjećati krivnju za nešto što apsolutno nije njihova krivica. Umjesto toga, trebali bismo prepoznati svoje emocije i razlog iza njih i dati si malo prostora i vremena da se smirimo.</para><hmn:image id="c5c93008-f519-11eb-bd4f-dea2a216223b" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Odbacivanje dječjih osjećaja</heading2><para><emphasis>"Bit ćeš dobro"</emphasis>, vrlo je popularan odgovor koji koristimo kada želimo uvjeriti svoje dijete da previše 'dramatizira' ili pretjeruje. Možda se čini kao nevina rečenica, ali zapravo nije. Moramo naučiti prestati odbacivati ​​osjećaje svoje djece i umjesto toga ih prihvatiti, razgovarati o njima i ponuditi rješenja za njihove probleme, koliko god se nama činili mali, nevažni ili smiješni. Ne smijemo zaboraviti da su osjećaji koje osjećaju stvarni, a ponekad im treba više od toga da samo kažeš: <emphasis>"U redu je."</emphasis><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/3o6ozpPcqXgIeLBMpG/giphy.gif"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Biranje kazne umjesto poučne lekcije</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Često je kazna najlakši način da se nosiš s nestašnim djetetom, posebno kad mnogi roditelji misle da je to upravo ono što bi trebali učiniti. No, u mnogim slučajevima kazna samo pojačava loše ponašanje, a ne ispravlja ga. Umjesto toga, roditelji bi trebali pokušati loše ponašanje pretvoriti u poučne trenutke. Na taj način dijete može naučiti zašto neki postupak ili ponašanje nije u redu. S druge strane, također bismo trebali ponuditi pozitivno potkrepljenje kad su djeca dobra. Objašnjenje je vrlo jednostavno: ako je određena radnja praćena pozitivnim efektima ona će biti učvršćena u pamćenju, a vrlo vjerojatno i u ponašanju, a jednako vrijedi i za obrnuto, odnosno kazne.</para><hmn:image id="0ff2597a-f51a-11eb-8fe7-9e32e38b6047" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Konstantno kritiziranje djece</heading2><para>Kad prečesto kritiziramo svoju djecu, to ih može povrijediti na više načina.<ulink url="https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/15374416.2018.1453365"> Studija</ulink> pokazuje da djeca koja imaju kritične roditelje obraćaju manje pažnje na tuđe emocije. To ograničava njihovu sposobnost čitanja ljudi, što je vrlo važna vještina za izgradnju i održavanje odnosa.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><objectinfo><title>ž</title></objectinfo><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/3oD3YNZ1mGsZxusBOM/giphy.gif"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Korištenje negativnih riječi za opisivanje dječjih postupaka</heading2><para>Što više koristimo negativne riječi s djecom, to više pati njihovo samopoštovanje. Mogu postati vrlo destruktivni, a negativne riječi mogu utjecati na njihovo ponašanje te na to kako vide i osjećaju sebe. Nazivanje djeteta<emphasis> </emphasis><emphasis>"stidljivim", "neurednim", "plačljivim", "dosadnim", "tvrdoglavim"</emphasis> i tako dalje moglo bi imati ozbiljan negativan utjecaj na njih, čak i u vrlo mladoj dobi.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:image id="b2f0bd10-f51a-11eb-840e-9e32e38b6047" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Nepoznavanje granica i 'gušenje' dječje neovisnosti</heading2><para>Ne dopuštajući svojoj djeci da budu neovisne osobe moglo bi izazvati vrlo toksičnu atmosferu. Pokušaj da saznaš sve o životu svog djeteta, obeshrabrivanje djeteta da slijedi vlastiti put i neprestano zadiranje u njezin/njegov osobni prostor jasni su znakovi uplitanja. To bi moglo ostaviti tvoje dijete bez snažnog osjećaja tko je, bez individualizacije, ali i bez sposobnosti rješavanja sukoba.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/XPk5sSTDMKEHnCWdYY/giphy.gif"/></imageobject></mediaobject>

Radiš li ih? 8 stvari koje otkrivaju toksičnog roditelja Roditeljske pogreške Prepoznavanje toksičnog roditeljstva prvi je korak u spoznaji kako ga izbjeći sada, ali i u budućnosti, jer kao roditelji - nikada ne prestajemo učiti kada je u pitanju poboljšanje u ovom najzahtjevnijem poslu na svijetu Prema jednoj studiji, psihološko zlostavljanje od strane roditelja povezano je s problemima mentalnog zdravlja njihove djece kada odrastu. Stvaranje otrovnog obiteljskog okruženja u kojem bi se tvoja djeca trebala osjećati sigurno i u miru moglo bi ih dugoročno oštetiti. Većina ljudi nije namjerno toksična. Umjesto toga, način na koji smo odgajani, odnosi koje imamo ili vlastiti temperament mogu dopustiti da loše navike uđu u način na koji odgajamo djecu, a koji može negativno utjecati na naše dugoročne odnose s njima. To je jedna od (mnogih) borbi koja dolazi s ulogom roditelja - ne možemo uvijek točno odrediti postupamo li dobro ili ne u svakom trenutku.Međutim, prepoznavanje toksičnog roditeljstva prvi je korak u spoznaji kako ga izbjeći sada, ali i u budućnosti, jer kao roditelji - nikada ne prestajemo učiti kada je u pitanju poboljšanje u ovom najzahtjevnijem poslu na svijetu. Upravo zato, nikad nije na odmet naučiti nešto novo što će nam potencijalno pomoći da imamo sretniji i zdraviji dom.Uspoređivanje djeteta s braćom i sestrama ili prijateljimaGotovo svim roditeljima nemoguće je ne primijetiti razlike u ponašanju, temperamentu pa čak i razmišljanju svoje djece. Međutim, prema stručnjaku za roditeljstvo dr. Justinu Coulsonu, najbolje je ne pridavati im pažnje. Djeca koja se stalno uspoređuju sa svojom braćom i sestrama, pa i vršnjacima temeljit će svoje samopoštovanje na tome, što bi ga u potpunosti moglo narušiti, kao i smanjiti motivaciju i povećati anksioznost, te utjecati na to kako se dijete hvata u koštac sa bilo čim kasnije u životu.Opterećivanje djece sa svojim problemimaSvi mi imamo svoje osobne probleme, a oni bi mogli biti izuzetno teški za rješavanje ako imamo i djecu o kojoj se brinemo. Dobro je razgovarati s njima i pokazati im zdrav način izražavanja emocija, ali ne bismo ih trebali opterećivati ​​vlastitim osobnim "stvarima". To može stvoriti čudnu dinamiku u kojoj dijete može postati roditelj ili prijatelj. Koliko god bili bliski sa svojom djecom, ne bismo se trebali obratiti im se za emocionalnu pomoć već im dopustiti da samo budu djeca.Iskaljivanje osobnih frustracija na djeciNikada ne smijemo iskaliti svoju frustraciju na nekoga tko to ne zaslužuje, pogotovo ako ta osoba nije razlog za to, a osobito ako su u pitanju djeca. Djeca nikad ne bi smjela osjećati krivnju za nešto što apsolutno nije njihova krivica. Umjesto toga, trebali bismo prepoznati svoje emocije i razlog iza njih i dati si malo prostora i vremena da se smirimo.Odbacivanje dječjih osjećaja"Bit ćeš dobro", vrlo je popularan odgovor koji koristimo kada želimo uvjeriti svoje dijete da previše 'dramatizira' ili pretjeruje. Možda se čini kao nevina rečenica, ali zapravo nije. Moramo naučiti prestati odbacivati ​​osjećaje svoje djece i umjesto toga ih prihvatiti, razgovarati o njima i ponuditi rješenja za njihove probleme, koliko god se nama činili mali, nevažni ili smiješni. Ne smijemo zaboraviti da su osjećaji koje osjećaju stvarni, a ponekad im treba više od toga da samo kažeš: "U redu je."Biranje kazne umjesto poučne lekcijeČesto je kazna najlakši način da se nosiš s nestašnim djetetom, posebno kad mnogi roditelji misle da je to upravo ono što bi trebali učiniti. No, u mnogim slučajevima kazna samo pojačava loše ponašanje, a ne ispravlja ga. Umjesto toga, roditelji bi trebali pokušati loše ponašanje pretvoriti u poučne trenutke. Na taj način dijete može naučiti zašto neki postupak ili ponašanje nije u redu. S druge strane, također bismo trebali ponuditi pozitivno potkrepljenje kad su djeca dobra. Objašnjenje je vrlo jednostavno: ako je određena radnja praćena pozitivnim efektima ona će biti učvršćena u pamćenju, a vrlo vjerojatno i u ponašanju, a jednako vrijedi i za obrnuto, odnosno kazne.Konstantno kritiziranje djeceKad prečesto kritiziramo svoju djecu, to ih može povrijediti na više načina. Studija pokazuje da djeca koja imaju kritične roditelje obraćaju manje pažnje na tuđe emocije. To ograničava njihovu sposobnost čitanja ljudi, što je vrlo važna vještina za izgradnju i održavanje odnosa.žKorištenje negativnih riječi za opisivanje dječjih postupakaŠto više koristimo negativne riječi s djecom, to više pati njihovo samopoštovanje. Mogu postati vrlo destruktivni, a negativne riječi mogu utjecati na njihovo ponašanje te na to kako vide i osjećaju sebe. Nazivanje djeteta "stidljivim", "neurednim", "plačljivim", "dosadnim", "tvrdoglavim" i tako dalje moglo bi imati ozbiljan negativan utjecaj na njih, čak i u vrlo mladoj dobi.Nepoznavanje granica i 'gušenje' dječje neovisnostiNe dopuštajući svojoj djeci da budu neovisne osobe moglo bi izazvati vrlo toksičnu atmosferu. Pokušaj da saznaš sve o životu svog djeteta, obeshrabrivanje djeteta da slijedi vlastiti put i neprestano zadiranje u njezin/njegov osobni prostor jasni su znakovi uplitanja. To bi moglo ostaviti tvoje dijete bez snažnog osjećaja tko je, bez individualizacije, ali i bez sposobnosti rješavanja sukoba. 

8 stvari koje čine toksični roditelji i nesvjesno uništavaju život djeteta

Radiš li ih? 8 stvari koje otkrivaju toksičnog roditelja

pexels-gustavo-fring-4017423.jpg

Roditeljske pogreške

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Iako je broj muškaraca i žena gotovo jednak iako je malena premoć na strani muškaraca, ima dosta obitelji koje imaju djecu samo jednog spola. Mnogima se u tom trenutku postavi pitanje - zašto neki roditelji imaju trojicu sinova, a neki tri kćeri?</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Prema posljednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj više od 56% roditelja ima više od jednog djeteta, a mnogi se pitaju zašto neki roditelji imaju više djece istog spola i koja je vjerojatnost da imaju dječaka ili djevojčicu.</para><hmn:article id="cdb88efa-c830-11eb-a605-aaecda2161a2" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Koji je razlog tog fenomena i može li obitelj koja je generacijama imala samo dječake ili samo djevojčice imati dijete drugog spola? Evo što o tome kaže znanost.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Nemoguće je imati neotkriveni gen "kćeri" ili "sina"</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Iako većina obitelji ima neuravnotežen omjer spolova, neki roditelji ne mogu začeti dječake ili djevojčice, a neki čak vjeruju da geni za djevojčice ili dječake "vode obitelj". No, istraživači još uvijek nisu pronašli ni trunke dokaza koji dokazuju mogu li neke obitelji imati samo mušku ili žensku djecu zbog svojih gena. U jednom bi trenutku znanstvenici mogli promijeniti svoje mišljenje, ali što zasad nema nikakvih dokaza koji podupiru tvrdnju da geni naše obitelji mogu utjecati na to hoćemo li imati djecu samo jednog spola.</para><hmn:image id="15228ac6-df28-11eb-b9d8-a2a9f40564fd" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Spol određuje otac</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Iako neki ljudi vjeruju da spol djeteta ovisi o majci jer je ona ta koja ga nosi, u stvarnosti je to u očevim rukama. Budući da sperma nosi kromosome oba spola, neki spermatozoidi nose X kromosome za djevojčice, dok drugi nose Y kromosome za dječake. Dok žena nosi 2 X kromosoma, spol novorođenčeta ovisi o tome koji spermatozoid (X ili Y) ulazi u žensku jajnu stanicu.</para><hmn:image id="1521ed96-df28-11eb-9ab6-9e92dc02dfd5" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>U doba stresa ženske su bebe češće</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Međutim, znanstvenici su pronašli neke čimbenike koji bi mogli utjecati na spol. Dokazano je da će se nakon stresnih vremena, poput prirodnih katastrofa ili pandemije u kojoj se trenutno nalazimo, omjer spolova promijeniti i bit će više novorođenih djevojčica. To bi moglo biti zbog stresa kojem su bile izložene buduće majke.</para><hmn:image id="15217136-df28-11eb-b142-a2a9f40564fd" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Konzumiranje određene hrane može dovesti do većih šansi za dobivanje djevojčice</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Dokazano je da konzumiranje određene hrane povećava šanse za začeće djevojčice. Primjerice, smanjivanje soli i konzumiranje puno mliječnih proizvoda može povećati šanse za dobivanje djevojčice. S druge strane, majke čija je prehrana puna hrane bogate natrijem i kalijem vjerojatnije će roditi dječake.</para><hmn:image id="306855a4-df28-11eb-aa6b-32b83090651d" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>U većini slučajeva, ako majka ima djecu samo jednog spola, to je samo slučajnost</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Sigurno je poznato da je rodna ravnoteža stoljećima ostala ista i nema aspekata koji je mogu značajno promijeniti. Obitelji koje imaju mnogo djece istog spola rijetke su, ali to se može statistički objasniti. Svako dijete ima 50% šanse da bude dječak ili djevojčica. Tako, na primjer, za troje djece šansa da su sva djeca muškog spola iznosi: 0,5 X 0,5 X 0,5 = 0,125, ili 12,5%.</para><hmn:image id="30721df0-df28-11eb-a1de-32b83090651d" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/>

Znanost tvrdi: Zašto neke žene rađaju samo žensku, a neke samo mušku djecu Spol djece Mnogi se pitaju koji je razlog zbog čega neka obitelj već generacijama ima samo dječake ili samo djevojčice. Zašto neke žene rađaju samo žensku,  a neke samo mušku djecu?  Iako je broj muškaraca i žena gotovo jednak iako je malena premoć na strani muškaraca, ima dosta obitelji koje imaju djecu samo jednog spola. Mnogima se u tom trenutku postavi pitanje - zašto neki roditelji imaju trojicu sinova, a neki tri kćeri?Prema posljednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj više od 56% roditelja ima više od jednog djeteta, a mnogi se pitaju zašto neki roditelji imaju više djece istog spola i koja je vjerojatnost da imaju dječaka ili djevojčicu.Koji je razlog tog fenomena i može li obitelj koja je generacijama imala samo dječake ili samo djevojčice imati dijete drugog spola? Evo što o tome kaže znanost.Nemoguće je imati neotkriveni gen "kćeri" ili "sina"Iako većina obitelji ima neuravnotežen omjer spolova, neki roditelji ne mogu začeti dječake ili djevojčice, a neki čak vjeruju da geni za djevojčice ili dječake "vode obitelj". No, istraživači još uvijek nisu pronašli ni trunke dokaza koji dokazuju mogu li neke obitelji imati samo mušku ili žensku djecu zbog svojih gena. U jednom bi trenutku znanstvenici mogli promijeniti svoje mišljenje, ali što zasad nema nikakvih dokaza koji podupiru tvrdnju da geni naše obitelji mogu utjecati na to hoćemo li imati djecu samo jednog spola.Spol određuje otacIako neki ljudi vjeruju da spol djeteta ovisi o majci jer je ona ta koja ga nosi, u stvarnosti je to u očevim rukama. Budući da sperma nosi kromosome oba spola, neki spermatozoidi nose X kromosome za djevojčice, dok drugi nose Y kromosome za dječake. Dok žena nosi 2 X kromosoma, spol novorođenčeta ovisi o tome koji spermatozoid (X ili Y) ulazi u žensku jajnu stanicu.U doba stresa ženske su bebe češćeMeđutim, znanstvenici su pronašli neke čimbenike koji bi mogli utjecati na spol. Dokazano je da će se nakon stresnih vremena, poput prirodnih katastrofa ili pandemije u kojoj se trenutno nalazimo, omjer spolova promijeniti i bit će više novorođenih djevojčica. To bi moglo biti zbog stresa kojem su bile izložene buduće majke.Konzumiranje određene hrane može dovesti do većih šansi za dobivanje djevojčiceDokazano je da konzumiranje određene hrane povećava šanse za začeće djevojčice. Primjerice, smanjivanje soli i konzumiranje puno mliječnih proizvoda može povećati šanse za dobivanje djevojčice. S druge strane, majke čija je prehrana puna hrane bogate natrijem i kalijem vjerojatnije će roditi dječake.U većini slučajeva, ako majka ima djecu samo jednog spola, to je samo slučajnostSigurno je poznato da je rodna ravnoteža stoljećima ostala ista i nema aspekata koji je mogu značajno promijeniti. Obitelji koje imaju mnogo djece istog spola rijetke su, ali to se može statistički objasniti. Svako dijete ima 50% šanse da bude dječak ili djevojčica. Tako, na primjer, za troje djece šansa da su sva djeca muškog spola iznosi: 0,5 X 0,5 X 0,5 = 0,125, ili 12,5%. 

Zašto neke žene rađaju samo žensku, a neke samo mušku djecu

Znanost tvrdi: Zašto neke žene rađaju samo žensku, a neke samo mušku djecu

bebe.jpg

Spol djece

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><ulink url="https://www.healthline.com/health/is-height-genetic">Znanstvenici</ulink> tvrde da prehrana koja se temelji na cjelovitoj, kvalitetnoj hrani pomaže tvojoj bebi da maksimalno iskoristi svoje gene i naraste viša. Suprotno tome, loša prehrana može dovesti do nižeg rasta djeteta, ali i veću težinu u odnosu na roditelje. Ipak, jedna <ulink url="http://news.bbc.co.uk/2/hi/health/6154220.stm">studija</ulink> tvrdi da su visina i težina 'baštine' koje nasljeđujemo od roditelja.</para><hmn:article id="96d364d8-df27-11eb-a1cf-9e92dc02dfd5" variation="ba03ebd6-9d09-11eb-8a41-cedfb09875dd"/><heading2>Viši očevi = viša djeca</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Naša visina je rezultat oko 70 posto genetike i 30 posto okoline, tvrde znanstvenici. Ali postoji mnogo različitih gena koji svi sudjeluju u djetetovoj visini.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Žene općenito prestaju rasti s oko 15 godina, dok muškarci idu u visinu još oko tri godine. Iz tog su razloga muškarci obično viši od žena. A ako žene imaju višeg partnera, velike su šanse da će i njihova djeca biti viša. I suprotno, ukoliko žena ima nižeg partnera od sebe, djeca će biti niža. Istraživači iz bolnice Royal Devon i Exeter tvrde da će, što je otac viši, njihova djeca biti viša.</para><hmn:image id="b71f554e-df31-11eb-909d-a2a9f40564fd" variation="ba03ebd6-9d09-11eb-8a41-cedfb09875dd"/><heading2>Očeva težina ima manji utjecaj na težinu djeteta</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>S druge strane, studije sugeriraju da otac s većom težinom vjerojatno nije razlog djetetove veće težine. Međutim, jedno drugo istraživanje sugerira da bi muškarci s viškom kilograma mogli utjecati na razvoj mozga djeteta i usporiti finu motoriku.</para><hmn:article id="4e73cc58-3f29-11eb-b71e-7a2ff7d22f84" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><heading2>Višak kilograma kod majke može imati utjecaj na djecu</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Tim iz kraljevske bolnice Devon i Exeter otkrio je da, suprotno očevima, majke utječu na njihovu djecu ako imaju višak kilograma. To se vjerojatno temelji na okolišu u maternici, jer će majke s prekomjernom težinom vjerojatno imati višu razinu šećera u krvi. Proučavali su oko 1.000 obitelji, istražujući težinu i visinu žena i muškaraca i njihove zajedničke bebe u prvim godinama života. Dr. Knight zaključuje da je težina majke jedan od ključnih čimbenika koji ima ogroman utjecaj na težinu buduće bebe.</para><hmn:image id="2537af02-df34-11eb-8910-32b83090651d" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ovo je prvi put da su znanstvenici doista uspjeli otkriti i objasniti učinke gena roditelja na djetetovu težinu i visinu, a to je važan pokazatelj ukupnog zdravlja. Ovo znanje također može značiti da znanstvenici i liječnici mogu pomoći u osiguravanju rađanja djece u zdravoj težini u budućnosti, što je svakako dobra vijest.</para>

Djeca nasljeđuju visinu od oca, a težinu od majke? Istraživanje Ovo je prvi put da su znanstvenici doista uspjeli otkriti i objasniti učinke gena roditelja na djetetovu težinu i visinu Znanstvenici tvrde da prehrana koja se temelji na cjelovitoj, kvalitetnoj hrani pomaže tvojoj bebi da maksimalno iskoristi svoje gene i naraste viša. Suprotno tome, loša prehrana može dovesti do nižeg rasta djeteta, ali i veću težinu u odnosu na roditelje. Ipak, jedna studija tvrdi da su visina i težina 'baštine' koje nasljeđujemo od roditelja.Viši očevi = viša djecaNaša visina je rezultat oko 70 posto genetike i 30 posto okoline, tvrde znanstvenici. Ali postoji mnogo različitih gena koji svi sudjeluju u djetetovoj visini.Žene općenito prestaju rasti s oko 15 godina, dok muškarci idu u visinu još oko tri godine. Iz tog su razloga muškarci obično viši od žena. A ako žene imaju višeg partnera, velike su šanse da će i njihova djeca biti viša. I suprotno, ukoliko žena ima nižeg partnera od sebe, djeca će biti niža. Istraživači iz bolnice Royal Devon i Exeter tvrde da će, što je otac viši, njihova djeca biti viša.Očeva težina ima manji utjecaj na težinu djetetaS druge strane, studije sugeriraju da otac s većom težinom vjerojatno nije razlog djetetove veće težine. Međutim, jedno drugo istraživanje sugerira da bi muškarci s viškom kilograma mogli utjecati na razvoj mozga djeteta i usporiti finu motoriku.Višak kilograma kod majke može imati utjecaj na djecuTim iz kraljevske bolnice Devon i Exeter otkrio je da, suprotno očevima, majke utječu na njihovu djecu ako imaju višak kilograma. To se vjerojatno temelji na okolišu u maternici, jer će majke s prekomjernom težinom vjerojatno imati višu razinu šećera u krvi. Proučavali su oko 1.000 obitelji, istražujući težinu i visinu žena i muškaraca i njihove zajedničke bebe u prvim godinama života. Dr. Knight zaključuje da je težina majke jedan od ključnih čimbenika koji ima ogroman utjecaj na težinu buduće bebe.Ovo je prvi put da su znanstvenici doista uspjeli otkriti i objasniti učinke gena roditelja na djetetovu težinu i visinu, a to je važan pokazatelj ukupnog zdravlja. Ovo znanje također može značiti da znanstvenici i liječnici mogu pomoći u osiguravanju rađanja djece u zdravoj težini u budućnosti, što je svakako dobra vijest. 

Istraživanje otkrilo da djeca nasljeđuju visinu od oca, a težinu od majke

Djeca nasljeđuju visinu od oca, a težinu od majke?

pexels-katie-e-3662910.jpg

Istraživanje

A.Š.

<para>Roditeljstvo nije nimalo lak zadatak. Jedna <ulink url="https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1877042816313970">studija</ulink> čak pokazuje da roditeljske pogreške, poput pretjerane zaštite, izravno utječu na ponašanje djece, čak i kasnije u životu.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:article id="cf98e3e4-3f43-11eb-b9a4-7a2ff7d22f84" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para>I dok roditeljstvo zahtijeva predanost, još uvijek se mogu dogoditi neke nesvjesne pogreške koje će odjeknuti kasnije u životu.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><para>Nema sumnje da se roditelji trude svim silama pružiti sve za svoju djecu. Međutim, postoje određene nesvjesne stvari koje mogu kasnije rezultirati lošim posljedicama. A neke od njih su toliko suptilne, da nije loše znati za njih unaprijed. Bolje spriječiti nego liječiti, zar ne?<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:pagebreak/><heading2>Čuvati dijete u stalnoj zoni komfora</heading2><para>Nije iznenađenje da roditelji vole da njihovoj djeci bude ugodno. Roditelji će često donositi odluke kako bi djeca ostala sigurna, čak i u situacijama kada je dobro da dijete iskusi probleme kako bi postalo samoodrživo i samodostatno. Osiguravanje da je tvoje dijete uvijek naviklo biti u svojoj zoni udobnosti može rezultirati odraslom osobom koja se boji donositi vlastite odluke ili riskirati, što bi moglo biti važno za njegovu/njezinu karijeru kasnije u životu, ali i druge važne odluke u području ljubavi, prijateljstva i života općenito.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:image id="466390dc-d8b4-11eb-9836-32b83090651d" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Ne držati se svojih riječi i obećanja</heading2><para><ulink url="https://www.eva.mpg.de/documents/Elsevier/Kanngiesser_Young_JExpChildPsych_2017_2408131.pdf">Studija</ulink> je otkrila da se djeca osjećaju da se trebaju držati svojih obećanja. Očekuju i da će drugi ispuniti svoja obećanja. Imajući to u vidu, postoje situacije u kojima roditelji djetetu obećavaju nagrade ili postupke koji se ne drže. To može rezultirati djetetom koje misli da se mama ili tata ponašaju zaboravno, nedosljedno ili da ih jednostavno nije briga.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><para>I upravo ta neodržana obećanja mogu stvoriti odraslu osobu koja ima problema s povjerenjem ili je sklona usredotočiti se na sigurna neposredna zadovoljstva, a ne na čekanje dugoročnih nagrada.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:image id="6e24ba74-d8b4-11eb-b58c-5636de9b2431" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Ne poticati znatiželju</heading2><para>Djeca su željna učenja. Za dijete je svijet mjesto koje treba otkriti, a sama priroda će pokrenuti mnoga pitanja. Oni kojima će prvo postaviti pitanja su, naravno, roditelji. Ali, nažalost, ponekad, zbog lude svakodnevne rutine, odgovor na pitanje poput: <emphasis>"Zašto kiša pada?" </emphasis>vrlo često je nešto poput:<emphasis> "To je jednostavno tako."</emphasis><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><para>Ovakav bi odgovor mogao zvučati poput presijecanja dječje znatiželje i može ga obeshrabriti da se prepusti kritičkom razmišljanju. Kasnije u životu to bi moglo rezultirati odraslom osobom koju ne zanimaju znanost ili razumijevanje kako stvari funkcioniraju.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/eM7HPhtLH7z6PbvRJG/giphy.gif" align="center"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Ne ispričavati se</heading2><para>Ako si roditelj, vjerojatno si barem jednom planula na svoju djecu u trenutku stresa ili pretjerala u situaciji koja je bila jednostavna. U ovakvim slučajevima važno je odvojiti trenutak da se smiriš i iskreno ispričaš. Udahni i razgovaraj s djetetom, objasni zašto si pogriješila. Daj primjer priznajući njihove osjećaje i govoreći im da ti je žao.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><para>Ako to ne učiniš kad očito pogriješiš, može se stvoriti slika nekoga kome nije stalo do tuđih osjećaja ili tko ne priznaje pogreške. To bi moglo rezultirati odraslom osobom koja zanemaruje osjećaje drugih i neće se brinuti za ponovno uspostavljanje značajnih odnosa (iako su možda pogrešni).<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/rl3FXfEFNaBlS/giphy.gif" align="center" width="532" depth="299"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Potiskivati dječje emocije</heading2><para>Ono što bi roditelji trebali razumjeti jest da je korištenje discipline kako bi se osiguralo dobro ponašanje djece jedna, a potiskivanje njihovih osjećaja sasvim druga stvar. Roditelji bi također trebali izbjegavati minimalizirati djetetove emocije govoreći stvari poput:<emphasis> "Veliki dečki ne plaču"</emphasis> ili <emphasis>"Nemoj biti dramatična" </emphasis>itd. Prekor dječjih emocija može utjecati na kognitivne funkcije, poput pamćenja. Da bi odgojila zdravu odraslu osobu, uvijek pazi da to ne potiskuješ, već da radije razumiješ (ili pokušaš razumjeti) njihove osjećaje.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:image id="4fa5e20a-d8b7-11eb-8c71-a2a9f40564fd" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Ne prihvaćati dječje misli</heading2><para>Neki roditelji svaku svađu ili zahtjev završavaju s <emphasis>"jer sam ja tako rekao/la"</emphasis>. Neće priznati mišljenje svog djeteta o pitanju koja ih uključuju. Roditelji bi trebali zapamtiti da je davanje djeci glasa za izražavanje mišljenja način na koji se mogu osjećati osnaženo i odgovorno za vlastite odluke. Ako to zanemariš, jednom kad dijete postane odrasla osoba, može se suzdržavati od izražavanja svog mišljenja ili osjećati kao da nema ništa važno za dodati.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/3o6Yg3X7yS0anKUDf2/giphy.gif" align="center" width="530" depth="298"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Uvijek sve omogućiti djetetu</heading2><para>Ako tvoje dijete kaže da želi igračku, a dar je gotovo uvijek siguran, velika je vjerojatnost da je razmaženo. Omgoćiti djetetu baš sve što želi može mu dati poruku da stvari dolaze lako i da ne zahtijevaju naporan rad. To vrijedi i za nagrađivanje obavljanja kućanskih poslova. Čineći ovu pogrešku, roditelji bi mogli odgojiti odraslu osobu koja stvari uzima zdravo za gotovo ili koja se ne trudi da bilo što dobije jer očekuje stvari na pladnju.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/Cipj5jNsyTcxG/giphy.gif" width="488" depth="283" align="center"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Poticati neprimjereno ponašanje</heading2><para>Pretpostavimo da kao roditelj vidiš svoje dijete kako se ruga drugom djetetu. Što ćeš napraviti? Neki bi povukli sina/kćer u stranu i zahtijevali da se ispričaju drugom djetetu što su zlobni, ali i objasnili djetetu zašto to nije u redu. Drugi bi se tome smijali i dopustili da se situacija nastavi kao da će dijete samo shvatiti stvari ili da će djeca to sama između sebe riješiti.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><para>Loša stvar ove pogreške je što će dijete shvatiti da je roditelj u redu s tom vrstom ponašanja i nastavit će to činiti sami jer njihovi postupci nisu bili ukoreni. To bi moglo rezultirati odraslom osobom koja je neodgovorna prema svojim postupcima ili odobrava loše ponašanje drugih ljudi.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><hmn:image id="ce437de8-d8b7-11eb-ab65-32b83090651d" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Govoriti riječ 'ne' kao odgovor na gotovo sve</heading2><para>S druge strane, neki roditelji mogu biti pretjerano restriktivni. Osobine nekih roditelja mogu uključivati "ne" kao odgovor na mnoge dječje tvrdnje. Iako je važno poštivati pravila i dobro se ponašati, reći "ne" većini ideja i želja može se odraziti na dijete koje će odrasti ili se osjećati emocionalno odbačeno ili se željeti suzdržati da u strahu ne kaže roditeljima informacije o vlastitom životu u straha od odbijanja.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/3o7TKwmnDgQb5jemjK/giphy.gif" width="472" depth="325" align="center"/></imageobject></mediaobject><hmn:pagebreak/><heading2>Biti loš primjer djetetu</heading2><para>Djeca će lako naučiti ono što ih uče odrasli. To se odnosi na stvari povezane sa socijalnim učenjem, različitim vještinama, činjenjem dobrih djela i loših stvari. Ako je roditelj navikao imati bahati stav prema drugim ljudima, loše se ponašati prema drugima ili koristiti psovke često, velika je vjerojatnost da će njihova djeca shvatiti da je takva vrsta ponašanja prihvatljiva i oponašati ih. Da se roditelji u budućnosti ne bi suočili s ovom vrstom lošeg ponašanja, trebali bi biti primjer svojoj djeci i uvijek promišljati o svom ponašanju i kako ono utječe na dijete, svjesno ili nesvjesno.<hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/fjgajZvw01E0E/giphy.gif" width="456" depth="342" align="center"/></imageobject></mediaobject><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation></para>

10 roditeljskih pogrešaka koje ti se mogu obiti o glavu nekoliko godina kasnije Bolje spriječiti nego liječiti Nema sumnje da se roditelji trude svim silama pružiti sve za svoju djecu. Ipak, i u najboljim namjerama ponekad postoje određene nesvjesne stvari koje kasnije mogu rezultirati lošim posljedicama Roditeljstvo nije nimalo lak zadatak. Jedna studija čak pokazuje da roditeljske pogreške, poput pretjerane zaštite, izravno utječu na ponašanje djece, čak i kasnije u životu.I dok roditeljstvo zahtijeva predanost, još uvijek se mogu dogoditi neke nesvjesne pogreške koje će odjeknuti kasnije u životu.Nema sumnje da se roditelji trude svim silama pružiti sve za svoju djecu. Međutim, postoje određene nesvjesne stvari koje mogu kasnije rezultirati lošim posljedicama. A neke od njih su toliko suptilne, da nije loše znati za njih unaprijed. Bolje spriječiti nego liječiti, zar ne?Čuvati dijete u stalnoj zoni komforaNije iznenađenje da roditelji vole da njihovoj djeci bude ugodno. Roditelji će često donositi odluke kako bi djeca ostala sigurna, čak i u situacijama kada je dobro da dijete iskusi probleme kako bi postalo samoodrživo i samodostatno. Osiguravanje da je tvoje dijete uvijek naviklo biti u svojoj zoni udobnosti može rezultirati odraslom osobom koja se boji donositi vlastite odluke ili riskirati, što bi moglo biti važno za njegovu/njezinu karijeru kasnije u životu, ali i druge važne odluke u području ljubavi, prijateljstva i života općenito.Ne držati se svojih riječi i obećanjaStudija je otkrila da se djeca osjećaju da se trebaju držati svojih obećanja. Očekuju i da će drugi ispuniti svoja obećanja. Imajući to u vidu, postoje situacije u kojima roditelji djetetu obećavaju nagrade ili postupke koji se ne drže. To može rezultirati djetetom koje misli da se mama ili tata ponašaju zaboravno, nedosljedno ili da ih jednostavno nije briga.I upravo ta neodržana obećanja mogu stvoriti odraslu osobu koja ima problema s povjerenjem ili je sklona usredotočiti se na sigurna neposredna zadovoljstva, a ne na čekanje dugoročnih nagrada.Ne poticati znatiželjuDjeca su željna učenja. Za dijete je svijet mjesto koje treba otkriti, a sama priroda će pokrenuti mnoga pitanja. Oni kojima će prvo postaviti pitanja su, naravno, roditelji. Ali, nažalost, ponekad, zbog lude svakodnevne rutine, odgovor na pitanje poput: "Zašto kiša pada?" vrlo često je nešto poput: "To je jednostavno tako."Ovakav bi odgovor mogao zvučati poput presijecanja dječje znatiželje i može ga obeshrabriti da se prepusti kritičkom razmišljanju. Kasnije u životu to bi moglo rezultirati odraslom osobom koju ne zanimaju znanost ili razumijevanje kako stvari funkcioniraju.Ne ispričavati seAko si roditelj, vjerojatno si barem jednom planula na svoju djecu u trenutku stresa ili pretjerala u situaciji koja je bila jednostavna. U ovakvim slučajevima važno je odvojiti trenutak da se smiriš i iskreno ispričaš. Udahni i razgovaraj s djetetom, objasni zašto si pogriješila. Daj primjer priznajući njihove osjećaje i govoreći im da ti je žao.Ako to ne učiniš kad očito pogriješiš, može se stvoriti slika nekoga kome nije stalo do tuđih osjećaja ili tko ne priznaje pogreške. To bi moglo rezultirati odraslom osobom koja zanemaruje osjećaje drugih i neće se brinuti za ponovno uspostavljanje značajnih odnosa (iako su možda pogrešni).Potiskivati dječje emocijeOno što bi roditelji trebali razumjeti jest da je korištenje discipline kako bi se osiguralo dobro ponašanje djece jedna, a potiskivanje njihovih osjećaja sasvim druga stvar. Roditelji bi također trebali izbjegavati minimalizirati djetetove emocije govoreći stvari poput: "Veliki dečki ne plaču" ili "Nemoj biti dramatična" itd. Prekor dječjih emocija može utjecati na kognitivne funkcije, poput pamćenja. Da bi odgojila zdravu odraslu osobu, uvijek pazi da to ne potiskuješ, već da radije razumiješ (ili pokušaš razumjeti) njihove osjećaje.Ne prihvaćati dječje misliNeki roditelji svaku svađu ili zahtjev završavaju s "jer sam ja tako rekao/la". Neće priznati mišljenje svog djeteta o pitanju koja ih uključuju. Roditelji bi trebali zapamtiti da je davanje djeci glasa za izražavanje mišljenja način na koji se mogu osjećati osnaženo i odgovorno za vlastite odluke. Ako to zanemariš, jednom kad dijete postane odrasla osoba, može se suzdržavati od izražavanja svog mišljenja ili osjećati kao da nema ništa važno za dodati.Uvijek sve omogućiti djetetuAko tvoje dijete kaže da želi igračku, a dar je gotovo uvijek siguran, velika je vjerojatnost da je razmaženo. Omgoćiti djetetu baš sve što želi može mu dati poruku da stvari dolaze lako i da ne zahtijevaju naporan rad. To vrijedi i za nagrađivanje obavljanja kućanskih poslova. Čineći ovu pogrešku, roditelji bi mogli odgojiti odraslu osobu koja stvari uzima zdravo za gotovo ili koja se ne trudi da bilo što dobije jer očekuje stvari na pladnju.Poticati neprimjereno ponašanjePretpostavimo da kao roditelj vidiš svoje dijete kako se ruga drugom djetetu. Što ćeš napraviti? Neki bi povukli sina/kćer u stranu i zahtijevali da se ispričaju drugom djetetu što su zlobni, ali i objasnili djetetu zašto to nije u redu. Drugi bi se tome smijali i dopustili da se situacija nastavi kao da će dijete samo shvatiti stvari ili da će djeca to sama između sebe riješiti.Loša stvar ove pogreške je što će dijete shvatiti da je roditelj u redu s tom vrstom ponašanja i nastavit će to činiti sami jer njihovi postupci nisu bili ukoreni. To bi moglo rezultirati odraslom osobom koja je neodgovorna prema svojim postupcima ili odobrava loše ponašanje drugih ljudi.Govoriti riječ 'ne' kao odgovor na gotovo sveS druge strane, neki roditelji mogu biti pretjerano restriktivni. Osobine nekih roditelja mogu uključivati "ne" kao odgovor na mnoge dječje tvrdnje. Iako je važno poštivati pravila i dobro se ponašati, reći "ne" većini ideja i želja može se odraziti na dijete koje će odrasti ili se osjećati emocionalno odbačeno ili se željeti suzdržati da u strahu ne kaže roditeljima informacije o vlastitom životu u straha od odbijanja.Biti loš primjer djetetuDjeca će lako naučiti ono što ih uče odrasli. To se odnosi na stvari povezane sa socijalnim učenjem, različitim vještinama, činjenjem dobrih djela i loših stvari. Ako je roditelj navikao imati bahati stav prema drugim ljudima, loše se ponašati prema drugima ili koristiti psovke često, velika je vjerojatnost da će njihova djeca shvatiti da je takva vrsta ponašanja prihvatljiva i oponašati ih. Da se roditelji u budućnosti ne bi suočili s ovom vrstom lošeg ponašanja, trebali bi biti primjer svojoj djeci i uvijek promišljati o svom ponašanju i kako ono utječe na dijete, svjesno ili nesvjesno. 

Nesvjesne roditeljske pogreške koje mogu imati velike posljedice

10 roditeljskih pogrešaka koje ti se mogu obiti o glavu nekoliko godina kasnije

profimedia-0348296636.jpg

Bolje spriječiti nego liječiti

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Znanstvenici nas svakodnevno intrigiraju i zabavljaju rezultatima svojih zanimljivih, a ponekad čak i nevjerojatnih istraživanja, a posljednja u nizu napravljenih studija odnosi se na roditelje i broj njihove djece.</para><hmn:article id="b5291482-b6e6-11eb-aae5-2644e12d40fb" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Naime, svi znamo da su djeca pravi blagoslov, a čini se da mogu utjecati i na dugovječnost. Poznata izreka kaže kako su 'dvije glave uvijek pametnije od jedne', a tu bismo tvrdnju mogli primijeniti i na roditelje s dvoje djece.</para><heading2>Ljudi koji imaju djecu žive dulje od onih koji ih uopće nemaju</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Istraživači su utvrdili kako je rađanje djece povezano s dugovječnošću roditelje. Analizirajući muškarce i žene rođene u razdoblju između 1911. i 1925. godine te njihovu djecu, došli su do zaključka da je stres kod roditelja koji imaju djecu koja ih podržavaju puno niži što pak vodi do boljeg i kvalitetnijeg života.</para><hmn:image id="aa228632-c9c8-11eb-ba93-026d493ac635" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Zanimljivo je spomenuti i kako je jedna studija pokazala da majke koje su rodile dvoje djece žive dulje od onih žena koje nemaju djece ili pak koje imaju samo jedno dijete.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Čini se kako je imati dvoje djece jednako značajno i za žene i za muškarce jer je ta ista studija analizirala i povezanost broja djece sa životnim vijekom muškarca, a rezultati su pokazali da muškarci s dvoje djece žive dulje od onih bez djece ili pak s jednim djetetom.</para><heading2>Čak i usvajanje djece može pozitivno utjecati na dugovječnost</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Prema istraživanju, koristi od imanja dvoje djece zaista su fascinantne pa čak i žene s usvojenom djecom žive duže. Kada se uspoređuje broj posvojene djece i dugovječnost, najdulje žive oni roditelji koji su posvojili dvoje djece.</para><hmn:image id="aa30b126-c9c8-11eb-89c6-026d493ac635" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Rezultati studije pokazali su da usvajanje djeteta dodaje čak tri godine očekivanom životnom vijeku majke, a usvajanje dvoje djece može dodati čak pet godina života. To se također može objasniti podrškom koju djeca daju svojim roditeljima u starijoj životnoj dobi.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Neobično je kako čak i usvajanje djece iz drugih kultura može pozitivno utjecati na životni vijek. Prema studiji, oni koji su usvojili djecu iz drugih zemlja živjeli su dulje u usporedbi s roditeljima koji su usvajali djecu iz zemlje u kojoj žive. Zanimljivo, zar ne?</para>

Studija tvrdi: Ljudi koji imaju dvoje djece žive dulje? Magična dvojka Fascinantni rezultati zanimljive studije pokazali su da je dvoje djece idealan broj, a pozitivno utječe na dugovječnost roditelja Znanstvenici nas svakodnevno intrigiraju i zabavljaju rezultatima svojih zanimljivih, a ponekad čak i nevjerojatnih istraživanja, a posljednja u nizu napravljenih studija odnosi se na roditelje i broj njihove djece.Naime, svi znamo da su djeca pravi blagoslov, a čini se da mogu utjecati i na dugovječnost. Poznata izreka kaže kako su 'dvije glave uvijek pametnije od jedne', a tu bismo tvrdnju mogli primijeniti i na roditelje s dvoje djece.Ljudi koji imaju djecu žive dulje od onih koji ih uopće nemajuIstraživači su utvrdili kako je rađanje djece povezano s dugovječnošću roditelje. Analizirajući muškarce i žene rođene u razdoblju između 1911. i 1925. godine te njihovu djecu, došli su do zaključka da je stres kod roditelja koji imaju djecu koja ih podržavaju puno niži što pak vodi do boljeg i kvalitetnijeg života.Zanimljivo je spomenuti i kako je jedna studija pokazala da majke koje su rodile dvoje djece žive dulje od onih žena koje nemaju djece ili pak koje imaju samo jedno dijete.Čini se kako je imati dvoje djece jednako značajno i za žene i za muškarce jer je ta ista studija analizirala i povezanost broja djece sa životnim vijekom muškarca, a rezultati su pokazali da muškarci s dvoje djece žive dulje od onih bez djece ili pak s jednim djetetom.Čak i usvajanje djece može pozitivno utjecati na dugovječnostPrema istraživanju, koristi od imanja dvoje djece zaista su fascinantne pa čak i žene s usvojenom djecom žive duže. Kada se uspoređuje broj posvojene djece i dugovječnost, najdulje žive oni roditelji koji su posvojili dvoje djece.Rezultati studije pokazali su da usvajanje djeteta dodaje čak tri godine očekivanom životnom vijeku majke, a usvajanje dvoje djece može dodati čak pet godina života. To se također može objasniti podrškom koju djeca daju svojim roditeljima u starijoj životnoj dobi.Neobično je kako čak i usvajanje djece iz drugih kultura može pozitivno utjecati na životni vijek. Prema studiji, oni koji su usvojili djecu iz drugih zemlja živjeli su dulje u usporedbi s roditeljima koji su usvajali djecu iz zemlje u kojoj žive. Zanimljivo, zar ne? 

Ljudi s dvoje djece žive dulje - tvrdi istraživanje

luca-baini-wwtSYc8p9cI-unsplash.jpeg

Magična dvojka

M.G.

Studija tvrdi: Ljudi koji imaju dvoje djece žive dulje?

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Čak 99,9% naše DNK jednako je kao i kod svih ostalih ljudi, a s obzirom na to da DNK nasljeđujemo izravno od roditelja, čini se da bi krvni srodnici trebali biti slični "kao jaje jajetu". Međutim, za mnoge od nas to jednostavno nije slučaj.</para><hmn:article id="99f50c42-be2b-11eb-af83-0ec3b573e96a" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Često se može dogoditi da vidimo neko dijete s roditeljima - njegovi roditelji imaju smeđu kosu, a ono crvenu. Nerijetko se dogodi i da dijete čija oba roditelja imaju smeđe oči, ima plave oči. Onda se ne možemo ne zapitati - zašto neka djeca nimalo ne nalikuju svojim roditeljima?</para><hmn:image id="172c3e9e-caaa-11eb-a173-8ad300fb8474" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>U svemu tome svoje "prste" ima genetika, ali i neki vanjski čimbenici na koje možemo utjecati, a većina se odgovora krije upravo u znanosti. Evo kako naša tijela odlučuju o svom izgledu i što o tome kaže znanost.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Negenetski čimbenici</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Opće je poznata činjenica da genetika određuje naš izgled. No, prije nego što proučimo kako se to događa, moramo razmotriti nekoliko drugih čimbenika koji mogu dovesti do toga da dijete izgleda drugačije od svojih roditelja. Majčina prehrana tijekom trudnoće definitivno je jedan od njih. Na primjer, ako je nezdrava, a budući roditelj konzumira previše nezdrave hrane, to može dovesti do toga da dijete bude pretilo u budućnosti.</para><hmn:image id="289810fc-c831-11eb-9fec-86083f5cf2a7" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Štoviše, ako osjećaš da tvoje dijete ne liči na tebe, potrebno je razmotriti utječu li neki vanjski čimbenici na tvoj vlastiti izgled. Primjerice, ako puno vremena provodiš na suncu, logično je da će ti koža biti tamnija, kosa svjetlija, a mogla bi dobiti i pjege od sunca.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Znanost objašnjava (gotovo) sve</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Od trenutka kada se pojavi, embrij ima DNK materijal oba roditelja, međutim, to ne znači da će beba izgledati točno poput bilo kojeg od njih. U ovoj kombinaciji gena dominiraju neki aleli, poznati i kao varijacije gena, pa se oni pokazuju, a drugi su recesivni - maskirani su, ali ih potomci i dalje nasljeđuju.</para><hmn:image id="289eb79a-c831-11eb-98eb-86083f5cf2a7" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Međutim, priča postaje još zanimljivija. Mnogi geni rade zajedno, što dovodi do jačanja, smanjenja ili čak potpunog isključivanja njihovih učinaka. Dakle, čak i ako pažljivo analiziramo genom roditelja, još uvijek nećemo moći precizno predvidjeti kakve će osobine djeteta biti.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Zašto je bebina kosa drugačija</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Svi imamo brojne gene koji određuju boju, strukturu i razne druge čimbenike povezane s kosom. Geni koji određuju boju naše kose, zajedno s bojom očiju, kontroliraju melanocite - stanice koje proizvode melanin. Dakle, genska mješavina odredit će boju i strukturu kose bebe, što može ispasti poput jedne od boja kose roditelja ili negdje između.</para><hmn:image id="3b3fd9a6-c831-11eb-90c7-aaecda2161a2" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Štoviše, čak i ako kosa tvog djeteta nimalo ne nalikuje tvojoj, ne brini - to se s vremenom može promijeniti zbog hormona i drugih čimbenika. Pogledaj svoje fotografije iz djetinjstva i možda ćeš tamo pronaći sličnosti.</para><hmn:pagebreak/><heading2>I potencijal rasta je utvrđen</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Znanstvenici vjeruju da 80% DNK naslijeđene od roditelja određuje visinu osobe. Genetičke mutacije i čimbenici okoliša, poput prehrane u djetinjstvu, bolesti i slično, čine ostalih 20%. Ipak, visina djeteta u odrasloj dobi može se približno izračunati pomoću ove formule: zbroji visinu majke i oca, dodaj 13 cm za dječake ili oduzmi 13 cm za djevojčice, a broj koji si dobila podijeli s 2.</para><hmn:image id="3b3d99c0-c831-11eb-81d5-aaecda2161a2" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Boja očiju je složenija nego što se čini</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>U prošlosti su ljudi vjerovali da boju očiju definira jedan gen, pa ako jedan od roditelja ima plave oči, a drugi smeđe oči, beba će imati smeđe oči. Međutim, stvarnost je složenija, a višestruki su geni odgovorni za ovaj aspekt izgleda. I premda je to neobično, dva plavooka roditelja mogu dobiti dijete sa smeđim očima i obrnuto.</para><hmn:image id="3b3f6458-c831-11eb-98c3-86083f5cf2a7" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Također je potrebno zapamtiti da se djetetova boja očiju ne može vidjeti odmah - u većini slučajeva ona se pojavljuje otprilike godinu dana nakon rođenja, a prije tog trenutka oči većine beba izgledaju plavo.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Imaj nepristran pogled</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Konačno, tvoje dijete zapravo može izgledati više poput tebe nego što zapravo misliš. Primjerice, postoji staro, ali i dalje popularno vjerovanje da mala djeca imaju tendenciju da više nalikuju svojim očevima, no istraživanja pokazuju da dojenčad u većini slučajeva zapravo podjednako podsjećaju na oba roditelja. Štoviše, tvoja je beba možda naslijedila više osobnih osobina od tebe, a na kraju krajeva - izgled nije najvažnija stvar.</para><hmn:image id="2898a36e-c831-11eb-9ed0-aaecda2161a2" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/>

Zašto neka djeca uopće ne sliče svojim roditeljima? Evo što kaže znanost Izgled djece i roditelja Na izgled djece velikim dijelom utječe genetika, ali i neki vanjski čimbenici, a evo što o svemu kaže znanost Čak 99,9% naše DNK jednako je kao i kod svih ostalih ljudi, a s obzirom na to da DNK nasljeđujemo izravno od roditelja, čini se da bi krvni srodnici trebali biti slični "kao jaje jajetu". Međutim, za mnoge od nas to jednostavno nije slučaj.Često se može dogoditi da vidimo neko dijete s roditeljima - njegovi roditelji imaju smeđu kosu, a ono crvenu. Nerijetko se dogodi i da dijete čija oba roditelja imaju smeđe oči, ima plave oči. Onda se ne možemo ne zapitati - zašto neka djeca nimalo ne nalikuju svojim roditeljima?U svemu tome svoje "prste" ima genetika, ali i neki vanjski čimbenici na koje možemo utjecati, a većina se odgovora krije upravo u znanosti. Evo kako naša tijela odlučuju o svom izgledu i što o tome kaže znanost.Negenetski čimbeniciOpće je poznata činjenica da genetika određuje naš izgled. No, prije nego što proučimo kako se to događa, moramo razmotriti nekoliko drugih čimbenika koji mogu dovesti do toga da dijete izgleda drugačije od svojih roditelja. Majčina prehrana tijekom trudnoće definitivno je jedan od njih. Na primjer, ako je nezdrava, a budući roditelj konzumira previše nezdrave hrane, to može dovesti do toga da dijete bude pretilo u budućnosti.Štoviše, ako osjećaš da tvoje dijete ne liči na tebe, potrebno je razmotriti utječu li neki vanjski čimbenici na tvoj vlastiti izgled. Primjerice, ako puno vremena provodiš na suncu, logično je da će ti koža biti tamnija, kosa svjetlija, a mogla bi dobiti i pjege od sunca.Znanost objašnjava (gotovo) sveOd trenutka kada se pojavi, embrij ima DNK materijal oba roditelja, međutim, to ne znači da će beba izgledati točno poput bilo kojeg od njih. U ovoj kombinaciji gena dominiraju neki aleli, poznati i kao varijacije gena, pa se oni pokazuju, a drugi su recesivni - maskirani su, ali ih potomci i dalje nasljeđuju.Međutim, priča postaje još zanimljivija. Mnogi geni rade zajedno, što dovodi do jačanja, smanjenja ili čak potpunog isključivanja njihovih učinaka. Dakle, čak i ako pažljivo analiziramo genom roditelja, još uvijek nećemo moći precizno predvidjeti kakve će osobine djeteta biti.Zašto je bebina kosa drugačijaSvi imamo brojne gene koji određuju boju, strukturu i razne druge čimbenike povezane s kosom. Geni koji određuju boju naše kose, zajedno s bojom očiju, kontroliraju melanocite - stanice koje proizvode melanin. Dakle, genska mješavina odredit će boju i strukturu kose bebe, što može ispasti poput jedne od boja kose roditelja ili negdje između.Štoviše, čak i ako kosa tvog djeteta nimalo ne nalikuje tvojoj, ne brini - to se s vremenom može promijeniti zbog hormona i drugih čimbenika. Pogledaj svoje fotografije iz djetinjstva i možda ćeš tamo pronaći sličnosti.I potencijal rasta je utvrđenZnanstvenici vjeruju da 80% DNK naslijeđene od roditelja određuje visinu osobe. Genetičke mutacije i čimbenici okoliša, poput prehrane u djetinjstvu, bolesti i slično, čine ostalih 20%. Ipak, visina djeteta u odrasloj dobi može se približno izračunati pomoću ove formule: zbroji visinu majke i oca, dodaj 13 cm za dječake ili oduzmi 13 cm za djevojčice, a broj koji si dobila podijeli s 2.Boja očiju je složenija nego što se činiU prošlosti su ljudi vjerovali da boju očiju definira jedan gen, pa ako jedan od roditelja ima plave oči, a drugi smeđe oči, beba će imati smeđe oči. Međutim, stvarnost je složenija, a višestruki su geni odgovorni za ovaj aspekt izgleda. I premda je to neobično, dva plavooka roditelja mogu dobiti dijete sa smeđim očima i obrnuto.Također je potrebno zapamtiti da se djetetova boja očiju ne može vidjeti odmah - u većini slučajeva ona se pojavljuje otprilike godinu dana nakon rođenja, a prije tog trenutka oči većine beba izgledaju plavo.Imaj nepristran pogledKonačno, tvoje dijete zapravo može izgledati više poput tebe nego što zapravo misliš. Primjerice, postoji staro, ali i dalje popularno vjerovanje da mala djeca imaju tendenciju da više nalikuju svojim očevima, no istraživanja pokazuju da dojenčad u većini slučajeva zapravo podjednako podsjećaju na oba roditelja. Štoviše, tvoja je beba možda naslijedila više osobnih osobina od tebe, a na kraju krajeva - izgled nije najvažnija stvar. 

Objasnila znanost: Zašto neka djeca uopće ne sliče svojim roditeljima?

Zašto neka djeca uopće ne sliče svojim roditeljima? Evo što kaže znanost

roditelji-djeca.jpg

Izgled djece i roditelja

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Znamo da postoje različite roditeljske metode i "borbe" u svakodnevici, a jesi li čula za "lijeno roditeljstvo"? Ovu zanimljivu metodu stručnjaci često spominju kao suprotnost "helikopter roditeljstvu". Pa u čemu je stvar i kako utječe na djecu?</para><hmn:article id="047e10ea-7d90-11eb-8411-021e9d398172" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>"Lijeno roditeljstvo" znači da roditelji pružaju djetetu mogućnost da pokaže svoje sposobnosti što će ojačati njihovo samopouzdanje, neovisnost i odgovornost. Radi se o tome da svako dijete treba osjetiti koliko je sposobno, a mališani mogu toliko toga učiniti sami, objasnila je terapeutkinja Carolyn Wagner za <emphasis>Motherly.</emphasis></para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kako dalje kaže za djecu može ovo biti jako korisno. Kad roditelji odluče pomoći djetetu jer im se čini da je zadatak pretežak ili čak odluče da dijete ne treba sudjelovati u nekoj situaciji jer je preizazovno, djeca gube priliku da nauče što sve mogu i koliko su sposobna.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Uz to, ovisno o njihovoj dobi, mogu početi vjerovati da su nesposobni ako mama uvijek priskoči u pomoć. To može pridonijeti povećanoj tjeskobi kada se dijete počinje susretati sa životom izvan kuće, a mama neće biti uvijek na raspolaganju.</para><hmn:article id="2365716a-a680-11eb-a6df-3eae2b0128b1" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ako se roditelji nastave brinuti o svakom izazovu, dijete također gubi priliku da razvija osnovne životne vještine. Na primjer, roditelji uvijek vode brigu o tome jesu li domaće zadaće napisane, da su projekti dovršeni, ali i paze na sve druge djetetove obveze. Kada djeca dođu u stariju dob mogu imati velike probleme s organizacijom vremena, ali i kod sklapanja novih prijateljskih veza. Iako su vrlo pametni, nisu imali prilike razviti vještine koje će im pomoći da lakše funkcioniraju u životu.</para><heading2>Kako onda biti pozitivan "lijeni roditelj'?</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Stvoriti prostor u kojem djeca mogu djelovati</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Važno je da dijete ima prostor u domu u kojem može slobodno istraživati, to može biti soba ili dio neke prostorije. Neka bude puno primjerenih stvari za njegovu dob jer ne smijemo zaboraviti da je sigurnost uvijek na prvom mjestu. Tako će dijete moći samostalno istraživati dok je roditelj sa strane. Poanta je da se dijete samo igra i da ga roditelj ne usmjerava u igri. Neka radi svoje! Ako dijete ne može shvatiti kako složiti neku igračku ili riješiti problem, roditelji ga trebaju pustiti da samo razmisli i pokuša samostalno riješiti problem. </para><hmn:image id="23578568-bef5-11eb-b0b0-0ec3b573e96a" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Sve ima svoje posljedice</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kada dijete uči što je odgovornost treba biti svjesno da iza svake akcije postoje posljedice. Na primjer, veće dijete treba samostalno pripremiti sve što mu treba za školu, nema potrebe da to mama čini za njega. Dijete će osjećati ponos jer uspješno izvršava svoje zadatke, a kada zaboravi nešto učiniti znat će kakve su posljedice.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Iako roditelji često požele preuzeti kontrolu i pomoći djetetu važno je da puste dijete da samostalno razmišlja o svojim zadacima i odgovornosti. Roditelji bi trebali ovako razmišljati: "Moram se odmaknuti i vidjeti može li dijete to samostalno riješiti. To bi često moglo potrajati i biti nespretno napravljeno, ali je vrlo važno za njegov razvoj".</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Naravno, da će ovo biti teško stalno činiti u užurbanoj svakodnevici, ali s vremena na vrijeme roditelji bi se trebali prisjetiti koliko je važno da se dijete uči samostalnosti i odgovornosti, sigurno će mu biti lakše kasnije u životu.</para>

Znaš li što je 'lijeno roditeljstvo'? Recept za sretnu i odgovornu djecu Roditeljske metode Iako roditelji često požele preuzeti kontrolu i pomoći djetetu, važno je da puste dijete da samostalno razmišlja o svojim zadacima i odgovornosti Znamo da postoje različite roditeljske metode i "borbe" u svakodnevici, a jesi li čula za "lijeno roditeljstvo"? Ovu zanimljivu metodu stručnjaci često spominju kao suprotnost "helikopter roditeljstvu". Pa u čemu je stvar i kako utječe na djecu?"Lijeno roditeljstvo" znači da roditelji pružaju djetetu mogućnost da pokaže svoje sposobnosti što će ojačati njihovo samopouzdanje, neovisnost i odgovornost. Radi se o tome da svako dijete treba osjetiti koliko je sposobno, a mališani mogu toliko toga učiniti sami, objasnila je terapeutkinja Carolyn Wagner za Motherly.Kako dalje kaže za djecu može ovo biti jako korisno. Kad roditelji odluče pomoći djetetu jer im se čini da je zadatak pretežak ili čak odluče da dijete ne treba sudjelovati u nekoj situaciji jer je preizazovno, djeca gube priliku da nauče što sve mogu i koliko su sposobna.Uz to, ovisno o njihovoj dobi, mogu početi vjerovati da su nesposobni ako mama uvijek priskoči u pomoć. To može pridonijeti povećanoj tjeskobi kada se dijete počinje susretati sa životom izvan kuće, a mama neće biti uvijek na raspolaganju.Ako se roditelji nastave brinuti o svakom izazovu, dijete također gubi priliku da razvija osnovne životne vještine. Na primjer, roditelji uvijek vode brigu o tome jesu li domaće zadaće napisane, da su projekti dovršeni, ali i paze na sve druge djetetove obveze. Kada djeca dođu u stariju dob mogu imati velike probleme s organizacijom vremena, ali i kod sklapanja novih prijateljskih veza. Iako su vrlo pametni, nisu imali prilike razviti vještine koje će im pomoći da lakše funkcioniraju u životu.Kako onda biti pozitivan "lijeni roditelj'?Stvoriti prostor u kojem djeca mogu djelovatiVažno je da dijete ima prostor u domu u kojem može slobodno istraživati, to može biti soba ili dio neke prostorije. Neka bude puno primjerenih stvari za njegovu dob jer ne smijemo zaboraviti da je sigurnost uvijek na prvom mjestu. Tako će dijete moći samostalno istraživati dok je roditelj sa strane. Poanta je da se dijete samo igra i da ga roditelj ne usmjerava u igri. Neka radi svoje! Ako dijete ne može shvatiti kako složiti neku igračku ili riješiti problem, roditelji ga trebaju pustiti da samo razmisli i pokuša samostalno riješiti problem. Sve ima svoje posljediceKada dijete uči što je odgovornost treba biti svjesno da iza svake akcije postoje posljedice. Na primjer, veće dijete treba samostalno pripremiti sve što mu treba za školu, nema potrebe da to mama čini za njega. Dijete će osjećati ponos jer uspješno izvršava svoje zadatke, a kada zaboravi nešto učiniti znat će kakve su posljedice.Iako roditelji često požele preuzeti kontrolu i pomoći djetetu važno je da puste dijete da samostalno razmišlja o svojim zadacima i odgovornosti. Roditelji bi trebali ovako razmišljati: "Moram se odmaknuti i vidjeti može li dijete to samostalno riješiti. To bi često moglo potrajati i biti nespretno napravljeno, ali je vrlo važno za njegov razvoj".Naravno, da će ovo biti teško stalno činiti u užurbanoj svakodnevici, ali s vremena na vrijeme roditelji bi se trebali prisjetiti koliko je važno da se dijete uči samostalnosti i odgovornosti, sigurno će mu biti lakše kasnije u životu. 

Znaš li što je 'lijeno roditeljstvo'? Recept za sretnu i odgovornu djecu

baby-2166101_1920.jpg

Roditeljske metode

S.S.

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Jedna od najdirljivijih scena u filmu Forrest Gump je kad Forrest prvi put upozna svog sina i sjedne s njim na pod kako bi zajedno gledali televiziju. U tom trenutku tata i sin sinkronizirano naginju glavu ulijevo, kao dokaz zajedničkih gena. Iako bi ovakvu situaciju mogli smatrati naučenim ponašanjem, kako je ona moguća ako su se tek upoznali?</para><hmn:article id="c46e32f0-35e6-11eb-88ed-0242ac130016" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ispostavilo se da ovaj slatki kinematografski trenutak zapravo ima temelj u fascinantnoj znanosti. Pravila genetskog nasljeđivanja nalažu da se tvoj DNA prenese tvojoj djeci. No, znanstvenici su počeli shvaćati da je genetsko nasljeđivanje možda složenije od toga. Osim što ćeš naslijediti očeve plave oči ili visinu svoje majke, mogla bi naslijediti i određeno ponašanje, strah ili sklonost koje su tvoji mama ili tata iskusili ili naučili tijekom života.</para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/etn5CKp3ohsyitb3Pe/giphy.gif" width="523" depth="294" align="center"/></imageobject></mediaobject><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Pa ako se pitaš zašto se često osjećaš kao da si se pretvorila u svoju mamu, nisi jedina. Istraživanje je pokazalo da je moguće da se neke stvari nasljeđuju biološki kroz kemijske promjene koje se događaju u DNA, ali zapravo ne mijenjaju sam genetski slijed.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Svaka stanica ima genetski kod, a prema podacima koje posjeduje, proteini se proizvode da postanu određene vrste stanica poput kože, organa ili mišića. Kemijski prekidači, nazvani epigenetske oznake, pričvršćeni su na tvoj DNA i uključuju ili isključuju aspekte tvojih gena, ovisno o događajima u tvom okruženju. Ovi aktivirani geni i način njihovog izražavanja mogu se prenijeti na buduće generacije, što znači da će tvoja djeca moći naslijediti osobinu koju si naučila iskustvom.</para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/l2YWqQDM074PGLePC/giphy.gif" width="555" depth="414" align="center"/></imageobject></mediaobject><heading2>Evolucijski se ovo ne događa samo radi naše zabave - majka priroda uvijek ima svoj razlog</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Znanstvenici vjeruju da bi ovaj biološki prijenos memorije iz mozga u genom mogao biti oblik biološkog planiranja unaprijed. Prilagođavajući se promjenjivim okolišnim i emocionalnim uvjetima koje doživljavaju roditelji, geni koji se aktiviraju i prenose bolje pripremaju potomstvo za okolinu u kojoj su rođeni. Naime, nasljeđivanje modificiranog gena od roditelja priprema potomstvo i kasnije generacije za opstanak u njihovom okruženju i razmnožavanje.</para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/2dg3q8sOQ9oFYTak4n/giphy.gif" width="573" depth="323" align="center"/></imageobject></mediaobject><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Dakle, ta simpatična ili naporna osobina koju dijeliš s mamom ili tatom i koju si prenijela i na svoje dijete možda je bio mehanizam za preživljavanje naslijeđen izravno od tvojih roditelja, bake i djeda i mnogih drugih generacija davno prije.</para>

Neizbježno je: Evo zašto se pretvaramo u svoje roditelje Nasljeđujemo izgled, ali i ponašanje Ako se pitaš zašto se često osjećaš kao da si se pretvorila u svoju mamu, nisi jedina. Evolucijski se ovo ne događa samo radi naše zabave - majka priroda uvijek ima svoj razlog Jedna od najdirljivijih scena u filmu Forrest Gump je kad Forrest prvi put upozna svog sina i sjedne s njim na pod kako bi zajedno gledali televiziju. U tom trenutku tata i sin sinkronizirano naginju glavu ulijevo, kao dokaz zajedničkih gena. Iako bi ovakvu situaciju mogli smatrati naučenim ponašanjem, kako je ona moguća ako su se tek upoznali?Ispostavilo se da ovaj slatki kinematografski trenutak zapravo ima temelj u fascinantnoj znanosti. Pravila genetskog nasljeđivanja nalažu da se tvoj DNA prenese tvojoj djeci. No, znanstvenici su počeli shvaćati da je genetsko nasljeđivanje možda složenije od toga. Osim što ćeš naslijediti očeve plave oči ili visinu svoje majke, mogla bi naslijediti i određeno ponašanje, strah ili sklonost koje su tvoji mama ili tata iskusili ili naučili tijekom života.Pa ako se pitaš zašto se često osjećaš kao da si se pretvorila u svoju mamu, nisi jedina. Istraživanje je pokazalo da je moguće da se neke stvari nasljeđuju biološki kroz kemijske promjene koje se događaju u DNA, ali zapravo ne mijenjaju sam genetski slijed.Svaka stanica ima genetski kod, a prema podacima koje posjeduje, proteini se proizvode da postanu određene vrste stanica poput kože, organa ili mišića. Kemijski prekidači, nazvani epigenetske oznake, pričvršćeni su na tvoj DNA i uključuju ili isključuju aspekte tvojih gena, ovisno o događajima u tvom okruženju. Ovi aktivirani geni i način njihovog izražavanja mogu se prenijeti na buduće generacije, što znači da će tvoja djeca moći naslijediti osobinu koju si naučila iskustvom.Evolucijski se ovo ne događa samo radi naše zabave - majka priroda uvijek ima svoj razlogZnanstvenici vjeruju da bi ovaj biološki prijenos memorije iz mozga u genom mogao biti oblik biološkog planiranja unaprijed. Prilagođavajući se promjenjivim okolišnim i emocionalnim uvjetima koje doživljavaju roditelji, geni koji se aktiviraju i prenose bolje pripremaju potomstvo za okolinu u kojoj su rođeni. Naime, nasljeđivanje modificiranog gena od roditelja priprema potomstvo i kasnije generacije za opstanak u njihovom okruženju i razmnožavanje.Dakle, ta simpatična ili naporna osobina koju dijeliš s mamom ili tatom i koju si prenijela i na svoje dijete možda je bio mehanizam za preživljavanje naslijeđen izravno od tvojih roditelja, bake i djeda i mnogih drugih generacija davno prije. 

Prije ili kasnije, svi se pretvaramo u svoje roditelje. Evo i zašto

Neizbježno je: Evo zašto se pretvaramo u svoje roditelje

profimedia-0406621297.jpg

Nasljeđujemo izgled, ali i ponašanje

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Jesi li ikad vidjela kako dijete gura nekoga, podiže pogled da vidi je li odrasla osoba vidjela, a zatim vikne:<emphasis> "Oprosti!", </emphasis>pjevajućim ili bilo kojim drugim glasom koji ne pokazuje da mu je iskreno žao, a zatim otrči dalje?</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Prilično je jasno da takav rasplet situacije ničim ne pomaže djetetu koje je gurnuto niti da drugom djetetu prenese bilo kakvu lekciju. Ali što još možeš učiniti? Kako naučiti djecu kako stvarno poboljšati svoje ponašanje, vidjeti u čemu su pogriješili i imati empatiju prema drugima?</para><hmn:article id="7c54e1b0-8be2-11eb-8500-12b51af41b4b" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Postoji jedan način i iznenađujuće je izravan. Ako želiš djecu naučiti rješavati sukobe izvan površne riječi 'oprosti', pokušaj s ovim jednostavnim pristupom koji koriste Montessori učitelji.</para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/xT39D2mhp2ugvYZkUE/giphy.gif" width="543" depth="344" align="center"/></imageobject></mediaobject><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Naime, uloga odrasle osobe u Montessori rješavanju sukoba je biti neutralan posrednik, postavljati pitanja koja će djecu voditi u razvrstavanju njihovih osjećaja i međusobnom razgovoru. Vježbajući na taj način, djeca sve više rješavaju sukobe samostalno. U nastavku provjeri kako ovaj pristup provesti u praksi.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Prvo razdvoji djecu</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ako je sukob agresivan, prvi je korak razdvojiti djecu tako da se nitko ne ozlijedi. To se radi čvrsto, ali bez ljutnje. Odvajanje vlastitih osjećaja iz cijele situacije može biti teško, ali ostajanje što neutralnijim drži fokus na djeci i pomaže im da se osjećaju sigurno razgovarati o svojim osjećajima i da budu iskreni o onome što se dogodilo.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kada su djeca relativno mirna i pod kontrolom, spremna su razgovarati.</para><hmn:image id="53c53d1e-b967-11eb-893a-8e2739f391c7" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Zatim postavi pitanja: "Što se dogodilo? Kako se zbog toga osjećaš?"</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Započni s postavljanjem pitanja svakom djetetu oko toga što se dogodilo. Zatim ih pitaj kako se osjećaju.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ponovi ono što je dijete reklo kako bi bila sigurna da razumiješ i da je drugom djetetu jasno.<emphasis> "Osjećaš se tužno jer je Luka rekao da se neće igrati s tobom, a zatim te je gurnuo."</emphasis></para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Zatim daj priliku drugom djetetu:<emphasis> "Luka, osjećaš se iznervirano jer te je David pratio oko igrališta i bockao te."</emphasis></para><hmn:image id="c4e1b6ee-b967-11eb-9256-769675500293" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Što se moglo učiniti drugačije?</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Umjesto izricanja kazne, pitaj djecu što su mogli učiniti da bi se situacija prikladnije riješila. Možda će im trebati pomoć oko donošenja odgovora, posebno u početku. Možda ćeš im trebati ponuditi nekoliko alternativa kako bi mogli odgovoriti.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Na primjer, mogla bi reći:<emphasis> "Luka, guranje nikad nije u redu. Mogao si zamoliti Davida da te prestane pratiti ili tražiti pomoć od mene kad te bockao. David, mogao si zamoliti Luku da se igra s tobom umjesto da ga loviš i bockaš. "</emphasis></para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>S vremenom će djeca to sve više moći samostalno raditi.</para><hmn:image id="d73126b8-b967-11eb-aefb-769675500293" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Što učiniti kako bi se djeca osjećala bolje?</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Mnogo puta će djeca nakon ovog razgovora biti mirna. Ponekad će netko ipak biti povrijeđen ili uznemiren. Možeš ih pitati: <emphasis>"Što možemo učiniti da bi se osjećao/la bolje?"</emphasis></para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Djeca često zatraže zagrljaj ili ponekad hranu/piće ili hladni oblog ako su ozlijeđena. Obje strane će se osjećati bolje ako djeca pomažu jedni drugima s onim što im treba.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Sve zajedno to nazivamo <emphasis>"Ja porukom"</emphasis> - koja pomaže djeci da se usredotoče na izražavanje i svoje osjećaje, umjesto da samo bacaju optužbe.</para><hmn:image id="1e71575a-b968-11eb-8a63-8e2739f391c7" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>Što je s kaznom?</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Možda ćeš primijetiti da u ovoj rezoluciji nije spomenuto kažnjavanje. Montessori se usredotočuje na prirodne posljedice, a ne na kažnjavanje. Često neće biti potrebe za posljedicama izvan rješenja sukoba, ali ako se netko ponaša nesigurno ili opetovano krši pravila, možda će biti potrebe za dodatnim posljedicama.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Na primjer, <emphasis>"Luka, to je drugi put da si danas nekoga povrijedio na igralištu. Ne mogu ti vjerovati da se ponašaš sigurno za druge. Moraš ostati sa mnom dok se to ne promijeni."</emphasis></para><hmn:image id="48cd0954-b968-11eb-a1c0-769675500293" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><hmn:pagebreak/><heading2>I ono posljednje - što je s isprikom?</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Iako Montessori učitelji uglavnom ne forsiraju isprike, biti voljan i sposoban ispričati se kad ti je zaista žao i dalje je sjajna životna vještina koju djeca mogu vježbati. Umjesto da forsira dijete da se ispriča, pokušaj mu/joj pružiti primjer.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Vježbaj se ispričavati svom djetetu ili partneru pred djetetom. Davanje ovog primjera značit će puno više od nagovaranja djece da kažu "oprosti".</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Također možeš pokušati pitati svoje dijete želi li se ispričati ako vidiš da je uzrujano zbog nečega što je učinilo. Pomozi djetetu da pronađe riječi koje bi moglo upotrijebiti, a što će zauzvrat pomoći njima i drugima da se osjećaju bolje. Nekoj će djeci biti ugodnije napisati ispriku.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Svakako ima mjesta za isprike, ali dječji sukobi nude priliku za puno više. Usporimo i dajmo im alate koji su im potrebni da razgovaraju kroz nesuglasice, izraze svoje osjećaje i budimo miroljubivi ljudi u svijetu kojemu je miroljubivost toliko potrebna.</para><hmn:image id="8705e56a-b968-11eb-bafe-769675500293" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/>

Zašto djecu ne bismo trebali tjerati da govore 'oprosti'? I kako riješiti sukob među djecom  Montessori pristup Kako naučiti djecu stvarno poboljšati svoje ponašanje, vidjeti gdje su pogriješili i imati empatiju prema drugima? Evo čemu nas uči popularna metoda Montessori Jesi li ikad vidjela kako dijete gura nekoga, podiže pogled da vidi je li odrasla osoba vidjela, a zatim vikne: "Oprosti!", pjevajućim ili bilo kojim drugim glasom koji ne pokazuje da mu je iskreno žao, a zatim otrči dalje?Prilično je jasno da takav rasplet situacije ničim ne pomaže djetetu koje je gurnuto niti da drugom djetetu prenese bilo kakvu lekciju. Ali što još možeš učiniti? Kako naučiti djecu kako stvarno poboljšati svoje ponašanje, vidjeti u čemu su pogriješili i imati empatiju prema drugima?Postoji jedan način i iznenađujuće je izravan. Ako želiš djecu naučiti rješavati sukobe izvan površne riječi 'oprosti', pokušaj s ovim jednostavnim pristupom koji koriste Montessori učitelji.Naime, uloga odrasle osobe u Montessori rješavanju sukoba je biti neutralan posrednik, postavljati pitanja koja će djecu voditi u razvrstavanju njihovih osjećaja i međusobnom razgovoru. Vježbajući na taj način, djeca sve više rješavaju sukobe samostalno. U nastavku provjeri kako ovaj pristup  provesti u praksi.Prvo razdvoji djecuAko je sukob agresivan, prvi je korak razdvojiti djecu tako da se nitko ne ozlijedi. To se radi čvrsto, ali bez ljutnje. Odvajanje vlastitih osjećaja iz cijele situacije može biti teško, ali ostajanje što neutralnijim drži fokus na djeci i pomaže im da se osjećaju sigurno razgovarati o svojim osjećajima i da budu iskreni o onome što se dogodilo.Kada su djeca relativno mirna i pod kontrolom, spremna su razgovarati.Zatim postavi pitanja: "Što se dogodilo? Kako se zbog toga osjećaš?"Započni s postavljanjem pitanja svakom djetetu oko toga što se dogodilo. Zatim ih pitaj kako se osjećaju.Ponovi ono što je dijete reklo kako bi bila sigurna da razumiješ i da je drugom djetetu jasno. "Osjećaš se tužno jer je Luka rekao da se neće igrati s tobom, a zatim te je gurnuo."Zatim daj priliku drugom djetetu: "Luka, osjećaš se iznervirano jer te je David pratio oko igrališta i bockao te."Što se moglo učiniti drugačije?Umjesto izricanja kazne, pitaj djecu što su mogli učiniti da bi se situacija prikladnije riješila. Možda će im trebati pomoć oko donošenja odgovora, posebno u početku. Možda ćeš im trebati ponuditi nekoliko alternativa kako bi mogli odgovoriti.Na primjer, mogla bi reći: "Luka, guranje nikad nije u redu. Mogao si zamoliti Davida da te prestane pratiti ili tražiti pomoć od mene kad te bockao. David, mogao si zamoliti Luku da se igra s tobom umjesto da ga loviš i bockaš. "S vremenom će djeca to sve više moći samostalno raditi.Što učiniti kako bi se djeca osjećala bolje?Mnogo puta će djeca nakon ovog razgovora biti mirna. Ponekad će netko ipak biti povrijeđen ili uznemiren. Možeš ih pitati: "Što možemo učiniti da bi se osjećao/la bolje?"Djeca često zatraže zagrljaj ili ponekad hranu/piće ili hladni oblog ako su ozlijeđena. Obje strane će se osjećati bolje ako djeca pomažu jedni drugima s onim što im treba.Sve zajedno to nazivamo "Ja porukom" - koja pomaže djeci da se usredotoče na izražavanje i svoje osjećaje, umjesto da samo bacaju optužbe.Što je s kaznom?Možda ćeš primijetiti da u ovoj rezoluciji nije spomenuto kažnjavanje. Montessori se usredotočuje na prirodne posljedice, a ne na kažnjavanje. Često neće biti potrebe za posljedicama izvan rješenja sukoba, ali ako se netko ponaša nesigurno ili opetovano krši pravila, možda će biti potrebe za dodatnim posljedicama.Na primjer, "Luka, to je drugi put da si danas nekoga povrijedio na igralištu. Ne mogu ti vjerovati da se ponašaš sigurno za druge. Moraš ostati sa mnom dok se to ne promijeni."I ono posljednje - što je s isprikom?Iako Montessori učitelji uglavnom ne forsiraju isprike, biti voljan i sposoban ispričati se kad ti je zaista žao i dalje je sjajna životna vještina koju djeca mogu vježbati. Umjesto da forsira dijete da se ispriča, pokušaj mu/joj pružiti primjer.Vježbaj se ispričavati svom djetetu ili partneru pred djetetom. Davanje ovog primjera značit će puno više od nagovaranja djece da kažu "oprosti".Također možeš pokušati pitati svoje dijete želi li se ispričati ako vidiš da je uzrujano zbog nečega što je učinilo. Pomozi djetetu da pronađe riječi koje bi moglo upotrijebiti, a što će zauzvrat pomoći njima i drugima da se osjećaju bolje. Nekoj će djeci biti ugodnije napisati ispriku.Svakako ima mjesta za isprike, ali dječji sukobi nude priliku za puno više. Usporimo i dajmo im alate koji su im potrebni da razgovaraju kroz nesuglasice, izraze svoje osjećaje i budimo miroljubivi ljudi u svijetu kojemu je miroljubivost toliko potrebna. 

Montessori metoda: Djecu ne bismo smjeli tjerati na ispriku  

Zašto djecu ne bismo trebali tjerati da govore 'oprosti'?

meritt-thomas-pwCJWny66aI-unsplash.jpg

Montessori pristup

Zašto djecu ne bismo trebali tjerati da govore 'oprosti'? I kako riješiti sukob među djecom 

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Mnogi roditelji otkrivaju da se adolescencija približava njihovoj djeci puno brže nego što su očekivali. Tek nauče hodati, čitati, polako postaju neovisniji i onda - odjednom - pubertet. Djeca koja ulaze u pubertet suočavaju se s dubokim promjenama kada su u pitanju njihova tijela, njihovi umovi i njihove društvene sfere, a to može biti prilično alarmantno.</para><hmn:article id="0120cf02-7519-11eb-8def-021e9d398172" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ipak, brojni stručnjaci vjeruju da roditelji mogu pomoći svojoj djeci da se snađu u tom teškom razdoblju između djetinjstva i adolescencije, jer koji su ti najbliži ljudi kojima se djeca mogu obratiti za informacije, savjete i podršku za vrijeme te duboke promjene, ako ne roditelji?</para><mediaobject><imageobject><imagedata fileref="https://media.giphy.com/media/g0yAQJSkDy8p3sICJj/giphy.gif"/></imageobject></mediaobject><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Roditeljima je to drago za čuti, ali istovremeno i pomalo zastrašujuće, jer mnoge stvari mogu poći po krivu. Pet je najčešćih pogrešaka koje dobronamjerne mame, tate i drugi odgojitelji čine kada razgovaraju sa svojom djecom o pubertetu - saznale smo koje su to pogreške i što učiniti umjesto toga.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Greška 1: Čekate do puberteta kako biste razgovarali o pubertetu</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Jedna od najvećih pogrešaka koje roditelji čine jest podcjenjivanje činjenice koliku oni ulogu igraju u pripremi svoje djece za pubertet i adolescenciju - što znači da tada odgađaju važne razgovore. <emphasis>"Doista želim osnažiti roditelje i reći im da su oni tako važan dio pripreme za ovu duboku promjenu"</emphasis>, za<emphasis> Huffpost</emphasis> je rekla doktorica Hina Talib, pedijatrica specijalizirana za adolescentnu medicinu.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>"Priprema" je zaista ključ, jer se djeca počinju brinuti o tinejdžerskim stvarima u puno mlađoj dobi nego što roditelji misle. Primjerice, neka istraživanja pokazuju da neka djeca počinju eksperimentirati s drogama i alkoholom u dobi od devet ili 10 godina. Upravo zato, roditelji bi sa svojom djecom trebali ranije započeti razgovor o pubertetu. Stručnjaci poput Talib ne vole biti previše propisani u pogledu rasporeda, ali to su razgovori koji mogu započeti godinama prije početka puberteta.</para><hmn:image id="51be9382-87bf-11eb-8bb1-0abb2f0b22ac" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><emphasis>"U dobi od 5 ili 6 godina djeca mogu shvatiti kako se njihova tijela mijenjaju"</emphasis>, istaknula je Talib. Dakle, to može biti sjajno vrijeme za početak postavljanja temelja za veće fizičke promjene jednostavnom normalizacijom činjenice da dječja tijela dolaze u svim različitim oblicima i veličinama - i da se mijenjaju na različite načine, u različitim točkama.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Greška 2: Mislite da je drugim roditeljima lakše nego vama</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Roditelji ponekad odgađaju razgovore o pubertetu samo zato što im može biti neugodno, posebno ako takve razgovore nisu vodili sa svojim roditeljima. Ali čekanje i odgađanje takvih razgovora može biti prava pogreška. Također, izbjegavanje tih razgovora nenamjerno potaknuti sram o takvoj temi, što djeci, što roditeljima, a to nikako nije dobro.</para><hmn:image id="9179d6e4-87bf-11eb-9cb4-b61ffca0ea3e" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ono što je bitno jest samo prihvatiti da takvi razgovori mogu biti i jesu nezgodni i neugodni na razne načine za gotovo sve roditelje, tako da u tome nisi jedina. Najvažnije je djeci pokazati što više smirenosti i samopouzdanja i "obaviti" taj razgovor.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Greška 3: Preopterećujete djecu informacijama</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Budući da ti razgovori mogu biti neugodni, neki roditelji osjećaju kao da se trebaju naoružati s puno informacija. <emphasis>"Veliki izazov za roditelje, uključujući i mene, jest da smo toliko željni pružiti svojoj djeci dobre informacije, toliko smo počašćeni da razgovaramo s njima, da postoji ogromna sklonost da im na kraju održimo cijelo nepotrebno predavanje"</emphasis>, za <emphasis>Huffpost </emphasis>je rekla Vanessa Bennett, autorica biltena o roditeljstvu.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Razmisli o tome da započneš s pitanjem. <emphasis>"Recimo da želiš razgovarati sa svojom djecom o masturbaciji. Mogla bi reći nešto poput: 'Hej, zanima me jeste li čuli riječ masturbacija?' Ako kažu da jesu, onda reci nešto poput: 'U redu! Što znate o tome?'"</emphasis>, predložila je Bennett.</para><hmn:image id="494014a0-87c0-11eb-8833-0abb2f0b22ac" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Cilj je steći osjećaj za ono što djeca misle da znaju, i u konačnici otvoriti vrata za još mnogo razgovora koji se događaju tijekom adolescencije. Također, ne boj se reći djetetu ako je pitalo nešto što ti ne znaš - reci mu da to možete potražiti zajedno. Koristi resurse koji su ti dostupni - možda ćete u TV emisiji vidjeti nešto što će potaknuti razgovor, možda ćete zajedno čitati knjigu o pubertetu ili nešto drugo.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Greška 4: Ne priznavanje koliko se pubertet promijenio, uključujući pristup pornografiji</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Roditelji ponekad pokušavaju uključiti vlastita adolescentna iskustva u te razgovore, a iako anegdote mogu pomoći u daljnjoj normalizaciji iskustva, ponekad mogu nenamjerno pretjerati. <emphasis>"Društveni mediji i rasprostranjenost pornografije potpuno su promijenili krajolik djece i tinejdžera", </emphasis>rekla je Bennett, koja je također primijetila da pubertet počinje ranije nego što je to nekada bio slučaj.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Prvo, bitno je samo priznati da su se stvari promijenile, ali i pobrinuti se da obiteljski razgovori oko adolescencije i puberteta u obzir uzimaju novu stvarnost djece, na primjer koliko je pornografija sveprisutna. Naime, stručnjaci kažu da je "neizbježno" da će djeca gledati pornografiju, a istraživanja sugeriraju da je jedna trećina djece u dobi od 11 do 14 godina pornografiju gledala na mobilnom uređaju.</para><hmn:image id="83af68ca-87c0-11eb-b9f5-b61ffca0ea3e" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><emphasis>"Najvažnije je da su to razgovori bez osuđivanja"</emphasis>, rekla je Bennett. To nije uvijek lako i treba imati da umu da će svaki roditelj ponekad zabrljati. Ipak, treba dati sve od sebe kako bi djetetu što bolje predočili razdoblje adolescencije i sve prepreke s kojima se mogu suočiti.</para><hmn:pagebreak/><heading2>Greška 5: Nedovoljno pažnje pridajete slici tijela</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Roditelji koji dobro odrađuju svoj posao razgovarajući sa svojom djecom kroz fiziologiju puberteta ponekad zaborave zaroniti u emotivniju stranu svega ovoga. Konkretno, mogu zaboraviti razgovarati s djecom o tome što osjećaju u smislu slike svog tijela.<emphasis> "Djeca koja ulaze u pubertet osjećaju se nesigurno u vezi sa svojim tijelima i izgledom, a to je razvojno normalno"</emphasis>, rekla je Talib.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Umjesto toga, izravno razgovaraj s djecom o slici tijela u ovom osjetljivom trenutku njihovog razvoja. Na primjer, normalno je da se tinejdžeri debljaju tijekom puberteta, pa je važno djeci to napomenuti i normalizirati. Jednostavno normaliziranje činjenice da nisu jedini s pomiješanim ili negativnim osjećajima o tome kako njihovo tijelo trenutno izgleda, već da i njihovi vršnjaci prolaze kroz isto, vrlo je važno.</para><hmn:image id="c80cb4b4-87c0-11eb-9fe1-0abb2f0b22ac" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><emphasis>"Zaista je korisno dati tinejdžerima do znanja da se njihovo tijelo može mijenjati različitim tempom ili u različitom stupnju od njihovih prijatelja, i dati im do znanja da je to normalno",</emphasis> rekla je Talib i dodala da se djeca uspoređuju s drugim ljudima, a roditelji im zaista mogu puno pomoći stvaranjem prostora za razgovor o tome, a zatim i radom na nekim strategijama za poticanje zdrave slike tijela.</para>

Greške koje roditelji čine kada razgovaraju s djecom o pubertetu  Razgovor o pubertetu Razgovori s djecom i tinejdžerima o seksu i razvoju mogu biti neugodni. Evo nekoliko tipičnih pogrešnih koraka - i što učiniti umjesto toga  Mnogi roditelji otkrivaju da se adolescencija približava njihovoj djeci puno brže nego što su očekivali. Tek nauče hodati, čitati, polako postaju neovisniji i onda - odjednom - pubertet. Djeca koja ulaze u pubertet suočavaju se s dubokim promjenama kada su u pitanju njihova tijela, njihovi umovi i njihove društvene sfere, a to može biti prilično alarmantno.Ipak, brojni stručnjaci vjeruju da roditelji mogu  pomoći svojoj djeci da se snađu u tom teškom razdoblju između djetinjstva i adolescencije, jer koji su ti najbliži ljudi kojima se djeca mogu obratiti za informacije, savjete i podršku za vrijeme te duboke promjene, ako ne roditelji?Roditeljima je to drago za čuti, ali istovremeno i pomalo zastrašujuće, jer mnoge stvari mogu poći po krivu. Pet je najčešćih pogrešaka koje dobronamjerne mame, tate i drugi odgojitelji čine kada razgovaraju sa svojom djecom o pubertetu - saznale smo koje su to pogreške i što učiniti umjesto toga.Greška 1: Čekate do puberteta kako biste razgovarali o pubertetuJedna od najvećih pogrešaka koje roditelji čine jest podcjenjivanje činjenice koliku oni ulogu igraju u pripremi svoje djece za pubertet i adolescenciju - što znači da tada odgađaju važne razgovore. "Doista želim osnažiti roditelje i reći im da su oni tako važan dio pripreme za ovu duboku promjenu", za Huffpost je rekla doktorica Hina Talib, pedijatrica specijalizirana za adolescentnu medicinu."Priprema" je zaista ključ, jer se djeca počinju brinuti o tinejdžerskim stvarima u puno mlađoj dobi nego što roditelji misle. Primjerice, neka istraživanja pokazuju da neka djeca počinju eksperimentirati s drogama i alkoholom u dobi od devet ili 10 godina. Upravo zato, roditelji bi sa svojom djecom trebali ranije započeti razgovor o pubertetu. Stručnjaci poput Talib ne vole biti previše propisani u pogledu rasporeda, ali to su razgovori koji mogu započeti godinama prije početka puberteta."U dobi od 5 ili 6 godina djeca mogu shvatiti kako se njihova tijela mijenjaju", istaknula je Talib. Dakle, to može biti sjajno vrijeme za početak postavljanja temelja za veće fizičke promjene jednostavnom normalizacijom činjenice da dječja tijela dolaze u svim različitim oblicima i veličinama - i da se mijenjaju na različite načine, u različitim točkama.Greška 2: Mislite da je drugim roditeljima lakše nego vamaRoditelji ponekad odgađaju razgovore o pubertetu samo zato što im može biti neugodno, posebno ako takve razgovore nisu vodili sa svojim roditeljima. Ali čekanje i odgađanje takvih razgovora može biti prava pogreška. Također, izbjegavanje tih razgovora nenamjerno potaknuti sram o takvoj temi, što djeci, što roditeljima, a to nikako nije dobro.Ono što je bitno jest samo prihvatiti da takvi razgovori mogu biti i jesu nezgodni i neugodni na razne načine za gotovo sve roditelje, tako da u tome nisi jedina. Najvažnije je djeci pokazati što više smirenosti i samopouzdanja i "obaviti" taj razgovor.Greška 3: Preopterećujete djecu informacijamaBudući da ti razgovori mogu biti neugodni, neki roditelji osjećaju kao da se trebaju naoružati s puno informacija. "Veliki izazov za roditelje, uključujući i mene, jest da smo toliko željni pružiti svojoj djeci dobre informacije, toliko smo počašćeni da razgovaramo s njima, da postoji ogromna sklonost da im na kraju održimo cijelo nepotrebno predavanje", za Huffpost je rekla Vanessa Bennett, autorica biltena o roditeljstvu.Razmisli o tome da započneš s pitanjem. "Recimo da želiš razgovarati sa svojom djecom o masturbaciji. Mogla bi reći nešto poput: 'Hej, zanima me jeste li čuli riječ masturbacija?' Ako kažu da jesu, onda reci nešto poput: 'U redu! Što znate o tome?'", predložila je Bennett.Cilj je steći osjećaj za ono što djeca misle da znaju, i u konačnici otvoriti vrata za još mnogo razgovora koji se događaju tijekom adolescencije. Također, ne boj se reći djetetu ako je pitalo nešto što ti ne znaš - reci mu da to možete potražiti zajedno. Koristi resurse koji su ti dostupni - možda ćete u TV emisiji vidjeti nešto što će potaknuti razgovor, možda ćete zajedno čitati knjigu o pubertetu ili nešto drugo.Greška 4: Ne priznavanje koliko se pubertet promijenio, uključujući pristup pornografijiRoditelji ponekad pokušavaju uključiti vlastita adolescentna iskustva u te razgovore, a iako anegdote mogu pomoći u daljnjoj normalizaciji iskustva, ponekad mogu nenamjerno pretjerati. "Društveni mediji i rasprostranjenost pornografije potpuno su promijenili krajolik djece i tinejdžera", rekla je Bennett, koja je također primijetila da pubertet počinje ranije nego što je to nekada bio slučaj.Prvo, bitno je samo priznati da su se stvari promijenile, ali i pobrinuti se da obiteljski razgovori oko adolescencije i puberteta u obzir uzimaju novu stvarnost djece, na primjer koliko je pornografija sveprisutna. Naime, stručnjaci kažu da je "neizbježno" da će djeca gledati pornografiju, a istraživanja sugeriraju da je jedna trećina djece u dobi od 11 do 14 godina pornografiju gledala na mobilnom uređaju."Najvažnije je da su to razgovori bez osuđivanja", rekla je Bennett. To nije uvijek lako i treba imati da umu da će svaki roditelj ponekad zabrljati. Ipak, treba dati sve od sebe kako bi djetetu što bolje predočili razdoblje adolescencije i sve prepreke s kojima se mogu suočiti.Greška 5: Nedovoljno pažnje pridajete slici tijelaRoditelji koji dobro odrađuju svoj posao razgovarajući sa svojom djecom kroz fiziologiju puberteta ponekad zaborave zaroniti u emotivniju stranu svega ovoga. Konkretno, mogu zaboraviti razgovarati s djecom o tome što osjećaju u smislu slike svog tijela. "Djeca koja ulaze u pubertet osjećaju se nesigurno u vezi sa svojim tijelima i izgledom, a to je razvojno normalno", rekla je Talib.Umjesto toga, izravno razgovaraj s djecom o slici tijela u ovom osjetljivom trenutku njihovog razvoja. Na primjer, normalno je da se tinejdžeri debljaju tijekom puberteta, pa je važno djeci to napomenuti i normalizirati. Jednostavno normaliziranje činjenice da nisu jedini s pomiješanim ili negativnim osjećajima o tome kako njihovo tijelo trenutno izgleda, već da i njihovi vršnjaci prolaze kroz isto, vrlo je važno."Zaista je korisno dati tinejdžerima do znanja da se njihovo tijelo može mijenjati različitim tempom ili u različitom stupnju od njihovih prijatelja, i dati im do znanja da je to normalno", rekla je Talib i dodala da se djeca uspoređuju s drugim ljudima, a roditelji im zaista mogu puno pomoći stvaranjem prostora za razgovor o tome, a zatim i radom na nekim strategijama za poticanje zdrave slike tijela. 

Pet najčešćih pogrešaka koje roditelji čine u razgovoru s djecom o pubertetu

Greške koje roditelji čine kada razgovaraju s djecom o pubertetu

razgovoropubertetu.jpg

 Razgovor o pubertetu

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Znamo da se djeca moraju puno kretati kako bi se pravilno fizički i mentalno razvijala. No, često roditelji nisu sigurni jesu li njihova djeca dovoljno fizički aktivna. Sve ovisi o tome koliko dijete ima godina, a smatra se da djeca predškolske dobi (od 3 do 5 godina) trebaju dnevno 60 minuta, a školska djeca i adolescenti (u dobi od 6 do 17 godina) i više.</para><hmn:article id="14509c36-3f2e-11eb-93b4-6e6a3c8e7291" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ovo može zvučati puno, ali ne trebaš se brinuti, tvoje dijete možda je već dovoljno fizički aktivno. U nastavku otkrij što preporučuje američki Centar za kontrolu bolesti i prevenciju, a važno je uvijek poticati dijete da sudjeluje u aktivnostima koje odgovaraju njegovoj dobi, raduju ga, ali i neka budu raznolike.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Preporučena aktivnost za djecu vrtićke dobi (od 3 do 5 godina)<hmn:linebreak/>Djeca u ovoj dobi trebala bi biti tjelesno aktivna tijekom cijelog dana kako bi se podržao njihov rast i razvoj. Odrasli bi trebali poticati djecu predškolske dobi da budu aktivna dok se igraju.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Preporučena aktivnost za veću djecu (od 6 do 17 godina)<hmn:linebreak/>Djeca i adolescenti u dobi od 6 do 17 godina trebali bi svakodnevno imati 60 minuta ili više tjelesne aktivnosti umjerenog do snažnog intenziteta. Također bi trebale biti uključene aerobne aktivnosti i aktivnosti koje jačaju kosti (poput trčanja ili skakanja). Trčanje ili skakanje trebali bi biti na rasporedu tri dana u tjednu, ali i aktivnosti koje grade mišiće koji grade poput penjanja ili sklekova (tri puta tjedno).</para><hmn:image id="3e86d832-81b2-11eb-b394-021e9d398172" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><heading2>Ove vrste fizičke aktivnosti trebaju biti uključene u svaki tjedan bez obzira na dob:</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Aerobne aktivnosti<hmn:linebreak/>Većina fizičke aktivnosti koja traje 60 minuta trebale bi biti aerobne aktivnosti, poput hodanja, trčanja ili bilo koja zbog čega im srce brže kuca. Uz to, potakni dijete na aerobne aktivnosti barem tri dana u tjednu, a važno je da brže diše i da mu srce pulsira.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Jačanje mišića<hmn:linebreak/>Aktivnosti za jačanje mišića poput penjanja ili sklekova također trebaju biti uključene najmanje tri dana u tjednu. Bilo bi dobro da se svakodnevno uključe i da traju jedan sat.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Jačanje kostiju<hmn:linebreak/>Uključi aktivnosti za jačanje kostiju poput skakanja ili trčanja, također tri dan u tjednu ili kao dio svakodnevice.</para><hmn:article id="e2d4c4f4-3f4e-11eb-8a57-6e6a3c8e7291" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Neke fizičke aktivnosti više odgovaraju manjoj djeci nego adolescentima. Primjerice, mlađa djeca obično jačaju mišiće kada se bave gimnastikom, igraju se na dječjim igralištima ili se penju po drveću. Djeca obično ne trebaju programe za jačanja mišića. Kako djeca odrastaju i dolaze u adolescentski period, mogu započeti strukturirane programe. Na primjer, mogu ići na nogomet ili košarku. Kako god, probaj svoje dijete svaki dan 'aktivirati'. Idite skupa u šetnju, sjednite na bicikl ili idite na igralište s prijateljima odigrati nekoliko partija graničara. Zapamti da je fizička aktivnost dobra za dijete - kao i tebe.</para>

Koliko je djeci potrebno fizičke aktivnosti, ovisno o dobi? Kretanje je važno Znamo da je za dječji razvoj važna fizička aktivnost, ali pravo je pitanje koliko bi djeca trebala biti aktivna svaki dan Znamo da se djeca moraju puno kretati kako bi se pravilno fizički i mentalno razvijala. No, često roditelji nisu sigurni jesu li njihova djeca dovoljno fizički aktivna. Sve ovisi o tome koliko dijete ima godina, a smatra se da djeca predškolske dobi (od 3 do 5 godina) trebaju dnevno 60 minuta, a školska djeca i adolescenti  (u dobi od 6 do 17 godina)  i više.Ovo može zvučati puno, ali ne trebaš se brinuti, tvoje dijete možda je već dovoljno fizički aktivno. U nastavku otkrij što preporučuje američki Centar za kontrolu bolesti i prevenciju, a važno je uvijek poticati dijete da sudjeluje u aktivnostima koje odgovaraju njegovoj dobi, raduju ga, ali i neka budu raznolike.Preporučena aktivnost za djecu vrtićke dobi (od 3 do 5 godina)Djeca u ovoj dobi trebala bi biti tjelesno aktivna tijekom cijelog dana kako bi se podržao njihov rast i razvoj. Odrasli bi trebali poticati djecu predškolske dobi da budu aktivna dok se igraju.Preporučena aktivnost za veću djecu (od 6 do 17 godina)Djeca i adolescenti u dobi od 6 do 17 godina trebali bi svakodnevno imati 60 minuta ili više tjelesne aktivnosti umjerenog do snažnog intenziteta. Također bi trebale biti uključene aerobne aktivnosti i aktivnosti koje jačaju kosti (poput trčanja ili skakanja). Trčanje ili skakanje trebali bi biti na rasporedu tri dana u tjednu, ali i aktivnosti koje grade mišiće koji grade poput penjanja ili sklekova (tri puta tjedno).Ove vrste fizičke aktivnosti trebaju biti uključene u svaki tjedan bez obzira na dob:Aerobne aktivnostiVećina fizičke aktivnosti koja traje 60 minuta trebale bi biti aerobne aktivnosti, poput hodanja, trčanja ili bilo koja zbog čega im srce brže kuca. Uz to, potakni dijete na aerobne aktivnosti barem tri dana u tjednu, a važno je da brže diše i da mu srce pulsira.Jačanje mišićaAktivnosti za jačanje mišića poput penjanja ili sklekova također trebaju biti uključene najmanje tri dana u tjednu. Bilo bi dobro da se svakodnevno uključe i da traju jedan sat.Jačanje kostijuUključi aktivnosti za jačanje kostiju poput skakanja ili trčanja, također tri dan u tjednu ili kao dio svakodnevice.Neke fizičke aktivnosti više odgovaraju manjoj djeci nego adolescentima. Primjerice, mlađa djeca obično jačaju mišiće kada se bave gimnastikom, igraju se na dječjim igralištima ili se penju po drveću. Djeca obično ne trebaju programe za jačanja mišića. Kako djeca odrastaju i dolaze u adolescentski period, mogu započeti strukturirane programe. Na primjer, mogu ići na nogomet ili košarku. Kako god, probaj svoje dijete svaki dan 'aktivirati'. Idite skupa u šetnju, sjednite na bicikl ili idite na igralište s prijateljima odigrati nekoliko partija graničara. Zapamti da je fizička aktivnost dobra za dijete - kao i tebe. 

Fizička aktivnost kod djece: koliko se trebaju kretati, ovisno o dobi?

Koliko je djeci potrebno fizičke aktivnosti, ovisno o dobi?

brothers-179375_1920.jpg

Kretanje je važno

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Još spavaš u istom krevetu sa svojim djetetom/djecom koji su jasličkoj dobili ili su već u predškolci? Onda si sigurno i upućena u sve rasprave koje se vode među roditeljima, najčešće mamama. Forumi i društvene mreže prepune su rasprava treba li dijete spavati s roditeljima i što je sigurno, a ovakvi se razgovori često svedu na to "tko je bolja mama". No, svi znamo da bi roditelji trebali slijediti ono što misle da je najbolje za njihovo dijete i naravno nikada ne zaboraviti da je sigurnost djece uvijek na prvom mjestu.</para><hmn:article id="14509c36-3f2e-11eb-93b4-6e6a3c8e7291" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Stručnjaci preporučuju da dojenčad ne spava u krevetu s roditeljima zbog sigurnosti. Preporuke Američke pedijatrijske akademije kažu da roditelji ne bi trebali spavati u krevetu s bebama zbog rizika od gušenja, sindroma iznenadne dojenačke smrti (SIDS) i drugih smrtnih slučajeva povezanih sa spavanjem. Također se preporučuje da se iz krevetića maknu dekice, plišane igračke i slične stvari te da ne pokrivaju dječju glavu. </para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>No, vrlo su očite prednosti dijeljena kreveta s djetetom. Roditelji su u blizini i mogu reagirati na svaku djetetovu potrebu, a mamama to olakšava dojenje tijekom noći. Zatim je tu i ta ljubav i blizina najdražeg bića jer svakom je roditelju odmah ljepše i sve je odmah lakše u životu. "Majka ima instinktivnu potrebu za bude blizu svoje bebe", kaže edukatorica za dojenje Cynthia Epps za Parents. Također žene koje rade i ne mogu biti blizu svog djeteta možda će imati posebnu izraženu želju da dijele krevet s djetetom. "Bebu smiruje mamina blizina i kontakt koža na kožu, a zajedničko spavanje može učvrstiti emocionalnu vezu između mame i djeteta", dalje dodaje. </para><heading2>Negativne strane zajedničkog spavanja</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Što je s dijeljenjem kreveta sa starijom djecom za koju zajedničko spavanje ne predstavlja značajne zdravstvene rizike? Iako službeno stručnjaci ne podržavaju zajedničko spavanje roditelja i djece, naglašavaju da bi roditelji trebali biti informirani o svim prednostima i nedostacima.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Stručnjakinja za spavanje Lynelle Schneeberg iz Dječjeg medicinskog centra kaže da zajedničko spavanje može utjecati na navike spavanje djeteta te da može postati problematično iz različnih razloga.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>U slučaju da roditelji uvijek spavaju s djecom, ona ne razvijaju samostalnost kod spavanja. Ako uvijek imaju roditelja prilikom uspavljivanja onda neće moći zaspati bez njega. "Djeca moraju naučiti kako zaspati bez roditelja u blizini", kaže dr. Schneeberg. Zbog ovoga se mogu razviti tjeskobna ponašanja zbog toga što žele da roditelji uvijek bude uz njih. Djeci će biti potrebno tapšanje i zadržavanje roditelja kako bi zaspala što je daleko od stvaranja dobrih navika.</para><hmn:image id="427b7abc-7774-11eb-9f2f-eef0539615d5" variation="a4d9b5e4-eea2-11ea-bf37-a629cfa791e6"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Roditelji također mogu patiti zbog spavanja s djecom jer su djeca često nemirni spavači. "Vidjela sam mnoge obitelji u kojima jedan roditelj, najčešće otac, stalno spava u drugoj sobi. Roditelji su često iscrpljeni zbog nemirnog dječjeg spavanja ili potreba djeteta nakon buđenja", kaže dr. Schneeberg. No, kako naglašavaju stručnjaci roditelji ne bi smjeli zanemariti ni svoj odnos. Kada djeca spavaju s roditeljima, doslovno ih odvajaju. Zajedničko spavanje ostavlja malo prostora za intimnost.</para><heading2>Zajedničko spavanje ipak potiče dječju samostalnost?</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Postoje mnogi razlozi koji stručnjaci navode kao negative, a roditelji često ističu da odvojenim spavanjem žele potaknuti neovisnost svoje djece. No, dr. James McKenna sa Sveučilišta Notre Dame ističe da zajedničko spavanje može doprinijeti da djeca postanu neovisnija, samopouzdanija i socijalno kompetentnija.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Dr. McKenna primjećuje da je "istraživanje u koje su bila uključena djece iz Engleske pokazalo da je ona koja nikada nisu spavala u u roditeljskim krevetima vjerojatnije će se teže kontrolirati, biti manje sretna i pokazivat će veći bijes od djece kojima je bio dopušten pristup roditeljskom krevetu. "Djeca koja nisu spavala s roditeljima bila su puna strahova i ovisnija o roditeljima od djece koja su uvijek spavala u krevetima svojih roditelja", kaže dalje.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Međutim, u svojim smjernicama za sigurno spavanje, dr. McKenna naglasio da roditelji moraju znati da kreveti za odrasle nisu dizajnirani da osiguraju dovoljnu sigurnost dojenčadi i da je vrlo važno paziti na određene stvari. Primjerice, beba se nikada ne smije smjestiti u krevet ako odrasla osoba nije svjesna da je ona u krevetu. Beba nikada ne spavati sa starijom braćom i sestrama koji naravno nisu svjesni svih opasnosti. Kao što kažu stručnjaci važno da je da roditelji znaju sve informacije i da svjesno odluče što je najbolje za njihovu obitelj. </para>

Točno ili ne? Zajedničko spavanje pomaže kod dječjeg samopouzdanja? Suprotna mišljenja Stručnjaci ne podržavaju zajedničko spavanje roditelja i djece, te naglašavaju da bi roditelji trebali biti informirani o svim prednostima i nedostacima Još spavaš u istom krevetu sa svojim djetetom/djecom koji su jasličkoj dobili ili su već u predškolci? Onda si sigurno i upućena u sve rasprave koje se vode među roditeljima, najčešće mamama. Forumi i društvene mreže prepune su rasprava treba li dijete spavati s roditeljima i što je sigurno, a ovakvi se razgovori često svedu na to "tko je bolja mama". No, svi znamo da bi roditelji trebali slijediti ono što misle da je najbolje za njihovo dijete i naravno nikada ne zaboraviti da je sigurnost djece uvijek na prvom mjestu.Stručnjaci  preporučuju da dojenčad ne spava u krevetu s roditeljima zbog sigurnosti. Preporuke Američke pedijatrijske akademije kažu da roditelji ne bi trebali spavati u krevetu s bebama zbog rizika od gušenja, sindroma iznenadne dojenačke smrti (SIDS) i drugih smrtnih slučajeva povezanih sa spavanjem. Također se preporučuje da se iz krevetića maknu dekice, plišane igračke i slične stvari te da ne pokrivaju dječju glavu. No, vrlo su očite prednosti dijeljena kreveta s djetetom. Roditelji su u blizini i mogu reagirati na svaku djetetovu potrebu, a mamama to olakšava dojenje tijekom noći. Zatim je tu i ta ljubav i blizina najdražeg bića jer svakom je roditelju odmah ljepše i sve je odmah lakše u životu. "Majka ima instinktivnu potrebu za bude blizu svoje bebe", kaže edukatorica za dojenje Cynthia Epps za Parents. Također žene koje rade i ne mogu biti blizu svog djeteta možda će imati posebnu izraženu želju da dijele krevet s djetetom. "Bebu smiruje mamina blizina i kontakt koža na kožu, a zajedničko spavanje može učvrstiti emocionalnu vezu između mame i djeteta", dalje dodaje. Negativne strane zajedničkog spavanjaŠto je s dijeljenjem kreveta sa starijom djecom za koju zajedničko spavanje ne predstavlja značajne zdravstvene rizike? Iako službeno stručnjaci ne podržavaju zajedničko spavanje roditelja i djece, naglašavaju da bi roditelji trebali biti informirani o svim prednostima i nedostacima.Stručnjakinja za spavanje Lynelle Schneeberg iz Dječjeg medicinskog centra kaže da zajedničko spavanje može utjecati na navike spavanje djeteta te da može postati problematično iz različnih razloga.U slučaju da roditelji uvijek spavaju s djecom, ona ne razvijaju samostalnost kod spavanja. Ako uvijek imaju roditelja prilikom uspavljivanja onda neće moći zaspati bez njega. "Djeca moraju naučiti kako zaspati bez roditelja u blizini", kaže dr. Schneeberg. Zbog ovoga se mogu razviti tjeskobna ponašanja zbog toga što žele da roditelji uvijek bude uz njih. Djeci će biti potrebno tapšanje i zadržavanje roditelja kako bi zaspala što je daleko od stvaranja dobrih navika.Roditelji također mogu patiti zbog spavanja s djecom jer su djeca često nemirni spavači. "Vidjela sam mnoge obitelji u kojima jedan roditelj, najčešće otac, stalno spava u drugoj sobi. Roditelji su često iscrpljeni zbog nemirnog dječjeg spavanja ili potreba djeteta nakon buđenja", kaže dr. Schneeberg. No, kako naglašavaju stručnjaci roditelji ne bi smjeli zanemariti ni svoj odnos. Kada djeca spavaju s roditeljima, doslovno ih odvajaju. Zajedničko spavanje ostavlja malo prostora za intimnost.Zajedničko spavanje ipak potiče dječju samostalnost?Postoje mnogi razlozi koji stručnjaci navode kao negative, a roditelji često ističu da odvojenim spavanjem žele potaknuti neovisnost svoje djece. No, dr. James McKenna sa Sveučilišta Notre Dame ističe da zajedničko spavanje može doprinijeti da djeca postanu neovisnija, samopouzdanija i socijalno kompetentnija.Dr. McKenna primjećuje da je "istraživanje u koje su bila uključena djece iz Engleske pokazalo da je ona koja nikada nisu spavala u u roditeljskim krevetima vjerojatnije će se teže kontrolirati, biti manje sretna i pokazivat će veći bijes od djece kojima je bio dopušten pristup roditeljskom krevetu. "Djeca koja nisu spavala s roditeljima bila su puna strahova i ovisnija o roditeljima od djece koja su uvijek spavala u krevetima svojih roditelja", kaže dalje.Međutim, u svojim smjernicama za sigurno spavanje, dr. McKenna naglasio da roditelji moraju znati da kreveti za odrasle nisu dizajnirani da osiguraju dovoljnu sigurnost dojenčadi i da je vrlo važno paziti na određene stvari. Primjerice, beba se nikada ne smije smjestiti u krevet ako odrasla osoba nije svjesna da je ona u krevetu. Beba nikada ne spavati sa starijom braćom i sestrama koji naravno nisu svjesni svih opasnosti. Kao što kažu stručnjaci važno da je da roditelji znaju sve informacije i da svjesno odluče što je najbolje za njihovu obitelj.  