Dijagnoza maligne bolesti joj je, kaže, došla kao grom iz vedra neba. Jadranka Vidaić živjela je uobičajenim životom supruge, sestre i majke dvoje odrasle djece, kćeri Lucije i sina Maria. Svakodnevica joj se sastojala od posla, brige o domaćinstvu, pokojeg putovanja, druženja s prijateljicama, a godinama je prakticirala i jogu. Jadranka je osobito uživala u šetnjama svojim lijepim gradom Zadrom, a također je velika ljubiteljica knjiga. Njezin miran i sretan život poljuljao se iz temelja tog travanjskog dana prošle godine:
"Tijekom rutinskog ultrazvučnog pregleda, liječnik je primijetio nespecifičnu kvrgu na lijevoj dojci te mi je rekao kako ću trebati dodatne pretrage i da dođem već sutradan. Po tonu kojim je govorio, već sam znala", prisjetila se ova 57-godišnjakinja.
Najgore od svega bilo je to što je ove riječi čula samo 5 dana nakon što je dobila radosnu vijest da njezina kći Luce očekuje bebu - ta toliko se veselila što će postati baka:
"Uskoro je moja kvrga postala i citološki verificiran karcinom. Tada sam pomislila: znači, ovo je kraj. Neću biti baka. Pitala sam se koliko mi je vremena ostalo, kako će izgledati moje umiranje, što mogu napraviti sada da olakšam obitelji, što pobacati, koje ladice počistiti, što pokloniti. Prvo sam lošu vijest javila kolegicama s posla koje su me pustile da se 'zaletim' na ultrazvuk. Rekla sam im da se neću danas vratiti na posao, da ću doći sutra. Tog sam se dana tresla od hladnoće, kao dam mi ledene sante klize niz kralješnicu. Pitala sam se, počinje li smrt ovako", priča ova rođena Zadranka.
Sve je ovo bilo tako veliki šok za Jadranku jer je redovito odlazila na kontrole. Kaže kako je oduvijek ozbiljno shvaćala važnost prevencije. Naime, s malignim bolestima već se, nažalost, bila susrela - njezin je otac preminuo od karcinoma prostate prije 16 godina, a majka joj je umrla od raka jajnika i to samo 8 mjeseci prije no što je Jadranka dobila dijagnozu maligne bolesti.
"Djeca su bila u šoku, smrt bake je bila tako reći jučer. Trebalo je ohrabrivati i njih, ne pokazati im da se bojim. Za suze je termin bio ujutro, za vrijeme tuširanja i nakon njega. Ta su jutarnja tuširanja bila iscjeljujuća. Tad sam suzama izbacivala sve strahove" , priznaje Jadranka koja je u međuvremenu postala i članica Caspere, poznate splitske udruge za žene oboljele i liječene od karcinoma.
Radi malignih bolesti u njezinoj obitelji, Jadranka je redovito obavljala ginekološke preglede - a također nije propuštala ni kontrolirati dojke:
"Do dijagnoze bila sam zapravo potpuno zdrava žena. Nikakvu kroničnu terapiju nisam imala. Onkologica je jednom rekla kako ne očekuje teže nuspojave liječenja upravo zbog toga", kaže Jadranka.
Bila je to sreća u nesreći, a još jedna svijetla točka bila je Jadrankina bliska prijateljica koja joj je u ovim teškim danima postala kao svjetionik u oluji:
"Moja draga kolegica koja je sve ovo prošla puno mlađa i prije mnogo godina bila mi je bila veliki oslonac. Pronalazila je vremena slušati me, bodriti me i u konačnici, biti mi primjer da dijagnoza nikako nije i kraj."
Pred Jadrankom su bili postupci točnijeg dijagnosticiranja tipa karcinoma i zatim liječenje. Prisjeća se kako je to sve izgledalo:
"Nakon core biopsije moj rak je dobio ime: Luminal B. Uslijedila je operacija, kemoterapija, zračenje te antihormonska terapija. Imala sam beskrajno povjerenje i u kirurga, i u onkologa. Jedva sam čekala da sve to krene, da rak napadnemo sa svih strana, da ponovno budem zdrava…. Nisam mogla znati kako će liječenje izgledati. Nedostajala mi je mama. Toliko puta sam poželjela da je tu, da razmjenjujemo iskustva, da razgovaramo o nuspojavama. Koliko je samo sada bolje razumijem!"
S liječenjem su došle i nuspojave, a dojke će joj, kaže, zauvijek ostati podsjetnik na 'neželjenog stanara':
"Kosa je ispala, poneki nokat na nogama također, mučila me nesanica… a došle su i suze, one u tuš kabini. Bolio me pogled u ogledalu na drugačiju mene, osjećaj da sam sama kriva, da nisam dovoljno dobra", priznaje Jadranka koja je unatoč svemu pronašla snagu da nastavi:
"Nakon takvih misli slijedile su duge šetnje. I tad sam bas uživala! Slušalice u ušima, vedra glazba, plesni ritam i u susret novom danu. Čarobni izlasci sunca koji oduzimaju dah! A ja ih želim doživjeti još mnogo. I želim postati baka!"
Jadranki je u to vrijeme pomagalo da čita priče drugih žena koje su preživjele rak i očekivala je da će je bolest trenutačno promijeniti, no to se ipak nije dogodilo tako brzo:
"Ništa se nije dogodilo preko noći. Ali proces je tu. Vise brinem o sebi, vise si ugađam, pažljivije biram društvo. Lakše kažem ne…", tvrdi ova hrabra žena koju je rak očito naučio vrlo važnim životnim lekcijama:
"Dijagnoza raka nije jednako smrt. Poručila bih ženama koje su tek saznale za bolest da najprije prespavaju, naprave plan, poslože same sebe. Odluči da ne pristaješ ni na što manje od pobjede. Neću lagati, neće biti lako. Ali između dva ciklusa kemo piju se kavice, grle se djeca, prijatelji, muževi, gledaju se filmovi, uživa se u šetnjama i glazbi", savjetuje ova operaterka u poštanskom uredu.
Jadranka je tako ipak imala tu sreću da postane baka: nije se dogodilo ono čega se najviše bojala. Prije 10 mjeseci na svijet je došao njezin prvi unuk Juraj. Danas, kad gleda ovog dječačića, presretna je što je strah ipak nije preuzeo:
"Nakon svega što sam prošla, ponosna sam, preponosna. Čestitam ovoj hrabroj ženi. Bravo curo! Svim svim svojim bićem, volim život i toliko toga još želim. Prije svega, gledati Jurja kako raste. Želim još puno veličanstvenih izlazaka sunca i maslačaka koji izrastaju iz asfalta. Priroda je čudo. Često pred njom ostajemo bez daha. A nismo li i mi dio tog čuda?", mudro zaključuje ova hrabra žena koja je u međuvremenu završila liječenje, postigla remisiju i sada živi zahvalna za svaki novi dan, kao i za priliku da svog unučića drži za ruku kad bude napravio svoje prve korake.