Saznati da bolujete od zloćudne bolesti ne može ni u kojim okolnostima biti lako, ali još je teže ako ste majka. Upravo se to dogodilo mladoj Ani Selmić iz Rijeke čija je kćerkica Emily imala samo jednu i pol godinu kad je obitelj potresla ova zastrašujuća vijest – naime, da Ana boluje od limfoma, vrste raka krvi:
"Dijagnozu Hodgkinove bolesti, tip nodularna skleroza , dobila sam prije dvije godine. Sjećam se kako sam se u tom trenutku osjećala prestrašeno, zabrinuto i tužno. Tog je dana moja mama bila otišla na hitnu sa mnom jer mi je bilo jako loše. Nakon što su me ondje pregledali, kazali su mi kako ću u morati ostati u bolnici i da nisam dobro, na što sam ja odmah zvala mamu jer sam se protivila hospitalizaciji. Bilo mi je nezamislivo ostati kad me doma čeka moja mala Emily. Mama me uspjela umiriti riječima kako ne moram brinuti za kćerkicu – jer je ima tko čuvati. U tom su mi trenutku te riječi značile sve“, prisjeća se 25-godišnja Riječanka.
Ana kaže kako joj je vijest da ima limfom bila veliki šok, nešto što nikako nije mogla predvidjeti. Prije bolesti živjela je uobičajenim životom, radila je i uživala s kćerkicom u zajedničkim hobijima. Bolesna, kaže, nije bila često, tek tu i tamo kakva prehlada ili viroza, ali ništa značajno. No, onda su u proljeće 2021. počeli nesnosni bolovi u kičmi koji su joj itekako utjecali na kvalitetu života:
„Potražila sam pomoć na hitnoj i propisali su mi tablete protiv bolova. Analgetike sam uzimala dva mjeseca, odlazila sam i na injekcije - ali sve je to pomagalo samo kratkoročno. Već nakon nekoliko sati, kad bi djelovanje lijekova popustilo, bolovi bi postajali tako jaki da su me tjerali u plač. Pri idućem posjetu hitnoj otkriveno je kako mi je nalaz krvi jako loš. Još nisu znali koja je točno dijagnoza u pitanju, ali su mi rekli kako ću morati na operaciju kičme i pluća te su me pripremili za zahvat. Nakon operacije bila sam smještena na intenzivnu. Dobro se sjećam tog osjećaja kad sam se probudila iz anestezije – htjela sam odmah ustati, a kad sam ustanovila da ne mogu stati na noge, uslijedio je novi šok za mene. Stavili su mi masku za kisik, puno sam kašljala“, priča Ana koja je majka postala sa samo 21 godinom.
Nakon zahvata objasnili su joj kako su pronašli i odstranili tumorsku tvorbu koja joj je oštetila leđnu moždinu te da je to razlog radi kojeg je trenutačno nepokretna. No, ulili su joj i tračak nade kad su nagovijestili da bi uz fizikalnu terapiju i vježbe stvari trebale krenuti na bolje.
„Liječnici su kazali da ću postepeno dobiti osjet u nogama i da ću ih s vremenom opet moći pomicati. No, nepokretna sam bila čak 8 mjeseci. Nisam baš ništa mogla sama. Tada su mi rekli dijagnozu te su me hematolozi uputili u to kako će izgledati liječenje od raka – čekalo me 6 ciklusa kemoterapije“, kaže ova mlada žena, koja je inače po zanimanju cvjećarka.
Uopće je teško zamislivo koliko se Ana morala osjećati prestrašeno i nemoćno dok je toliko mjeseci bila potpuno ovisna o tuđoj pomoći i dok je ležala u bolnici, daleko do svoje kćerkice Emily. No, ova mlada žena je borac – čvrsto je odlučila kako će se vratiti kući svom djetetu, a u međuvremenu nije klonula duhom.
„Bila sam glavna zabavljačica na odjelu. Znala sam pjevati što je veselilo druge pacijente, a osoblje bolnice me opominjalo da ne budem preglasna“, priča Ana kroz smijeh i dodaje: „Imala sam sreće, dobila sam dobre liječnike i medicinske sestre koji su širili pozitivu. I sama sam nastojala pomoći drugim pacijentima, kroz razgovor i podršku. No, ponekad kad sam gledala druge ljude kako hodaju, bilo je tu i suza – teško je bilo pomiriti se s tim da sam prikovana za krevet."
I tako, dok smo se mi drugi sunčali i kupali, u vruće ljeto 2021, Ana je krenula na kemoterapiju. Liječenje je trajalo sve do studenog. I kao da sve ovo nije bilo dovoljno, Ana se još i nakon svakog ciklusa morala borati sa sepsom.
„To mi je bilo nešto najgore. Bila bih hospitalizirana po 2 tjedna pa bih tjedan provela kod kuće, i tako u krug“, prisjeća se Ana.
S obzirom na to da je sve više bila doma, njezina kćerkica, iako još jako mala, počela je primjećivati kako se s njenom mamom nešto događa. Naime, u to joj je vrijeme krenula opadati kosa.
„Mama me tad bila ošišala i Emily je to bilo čudno. Najprije me se bojala – bojala se prići mi, sjesti ili leći pored mene. Nakon otprilike mjesec dana počela mi se približavati. Tada mi je pao kamen sa srca, željela sam je grliti, a znala sam da treba ići polako da se navikne na novu mene. To mi je bilo psihički teško. Najprije ta odvojenost koju smo prošle dok sam bila u bolnici pa smo mogle komunicirati jedino video pozivima. To je korisno, ali to ipak nije usporedivo s tim da je dijete pored tebe. I onda, nakon što me Emily nije uživo vidjela mjesecima, dođem joj doma nepokretna i bez kose. Sve je to traumatično za dijete“, kaže ova samohrana majka.
Po završetku kemoterapija, Ana je krenula s fizikalnim terapijama – došlo je vrijeme da iznova nauči hodati. Napredovala je sporo, ali sigurno – najprije se kućom kretala uz pomoć hodalice, a nakon toga hodalicu je zamijenila štakama. Danas hoda pomoću ortoze na lijevoj nozi – ali najvažnije joj je naravno bilo to je da više nije prikovana za krevet.
Na radost svoje obitelji, a napose male Emily, hrabra se Ana polako vratila svojoj svakodnevici. Trenutačno je na bolovanju i osim domaćinskih obaveza, dani su joj ispunjeni dugim šetnjama i vježbanjem, a vratila se i svojim hobijima – glazbi, osobito pjevanju.
„Danas živim mirnije, sretnije. Da, bolest me je jako promijenila, ostavila mi je trajne bolove, no psihički sam još jača. Kad sam pobijedila bolest, shvatila sam da u mom životu više nema mjesta za ništa i nikog tko je toksičan. Nažalost, neki su mi ljudi bili okrenuli leđa kad su saznali da sam bolesna - a što je najbolnije, među njima je bio i moj suprug. On je ostavio i mene i dijete jer mu je bilo preteško nositi se s cijelom situacijom. Odselio je kad sam se razboljela,a brigu o Emily preuzela je moja obitelj. S druge strane, upoznala sam mnoge nove ljude, djevojke i žene koje prolaze isto što i ja, a okupljaju se u grupi podrške pod nazivom SuperCure protiv leukemije i limfoma. To je moja druga obitelj. Međusobno dijelimo iskustva, tu smo jedna za drugu u bilo koje doba dana i noći, istinski se razumijemo i volimo se. Imati takvu podršku bilo mi je presudno u vrijeme dok sam se liječila. U neku ruku, danas mogu reći kako sam zahvalna na svemu ovome, jer sada znam tko je uz mene, a tko nije“, priznaje Ana.
Mlada majka kaže kako bi, kad bi se mogla vratiti kroz vrijeme, samoj sebi prije bolesti savjetovala da češće odlazi na liječničke preglede, da se više čuva i manje stresira oko nebitnih stvari. Onima koji su tek saznali za dijagnozu maligne bolesti snažna Ana poručuje:
„Držite se svom snagom. Vjerujte da vi to možete. Ostanite psihički stabilni. Mislim da je u procesu izlječenja doista najvažnije biti jak u glavi, ne dopustiti si da potonemo. Naravno, ima dana kad se čovjek osjeća kao da neće moći. I ja sam u nekim trenucima psihički padala, preuzimao me strah što će biti, kako ću sama s djetetom ako ostanem invalid. Tada sam tražila pomoć psihologa i to mi je puno značilo. Znala sam, osjećala sam da ako počnem tonuti, neću biti u stanju boriti s rakom“, zaključuje Ana.
Ova mlada žena prošla je u svega dvije godine više toga nego što drugi prođu u cijelom životu. Od strašnih simptoma i dijagnoze, do izdaje ljudi koje je voljela i kojima je vjerovala – Ana je preživjela sve, a da njezina pjesma nikad nije utihnula. Ima i planove za budućnost, sanja o tome da se sa svojom kćerkicom preseli u vlastiti stan te da se vrati na posao. Najviše od svega želi uživati u životu sa svojom Emily - jer, kako kaže, živo je kratak i treba ga živjeti punim plućima. Vjeruj Ani, ona to najbolje zna.