Počinje tako nevino… Upoznaš ga preko zajedničkih prijatelja, preko dating aplikacije ili na blagajni u dućanu i nakon nekoliko susreta osjetiš leptiriće u trbuhu i zaljubiš se do ušiju, osjećaš da je tvoja srodna duša, emocije su obostrane, i ubrzo ga upoznaješ s prijateljima, obitelji te useljavate u zajednički stan. I onda se jednog jutra probudiš i shvatiš da tvoja srodna duša, tvoj partner, onaj kojeg si smatrala zrelim, dubokim i odgovornim, radi stvari koje su ti u najmanju ruku nelogične, frustrirajuće i nezrele.
Uvijek kasni, čeka do posljednjeg trenutka da obavi zadatke, ponekad to ni ne učini, troši impulzivno, ne razmišlja o budućnosti i uopće ga nije briga kakva će ona biti. Nema ni malo smisla za planiranje, organizaciju. Stalno se hvataš u tome da za njim čistiš i spremaš. Na njega se ne možeš osloniti...
Odlučuješ da ćeš ga 'preodgojiti', odnosno pomoći mu da postane bolja verzija sebe. S puno strpljenja i taktičnosti trudiš se pomoći mu da nauči da se treba ustajati ranije, predlažeš mu da zajedno prođete kroz njegove financije kako bi mu pomogla izaći iz minusa i naučila ga štedjeti.
No uskoro uviđaš da tvoj trud ne daje rezultata, osjećaš se kao da pričaš zidu te na koncu gubiš strpljenje. Ljuta si jer on ne cijeni što mu nastojiš pomoći i pitaš se, zar nije ljubav upravo to - nastojati poboljšati, zbog njezina dobra, osobu koju voliš.
Pa i ne - tvrdi psihologinja, terapeutkinja za parove Yvonne Castaneda za portal Psychology Today te savjetuje da se prvo zapitaš odakle ti potreba da ga preodgajaš?
Zašto ga imaš potrebu preodgojiti?
Svi mi u vezu ulazimo s uvjerenjima i vrijednostima koje smo stekli i naučili u obitelji, odgoj je ključna stavka u tome kako se ponašamo. Ako uvijek "sklizneš" u obrazac odgajanja svog partnera, razmisli o tome jesi li možda to vidjela u odnosu svojih roditelja. Ako jesi, onda ti se takav odnos čini kao potpuno zdrava i normalna dinamika između dvoje ljudi koji se vole.
A možda ti je samo lakše i sigurnije fokusirati se na nekoga drugoga, radije, nego na sebe. Osjećaš da u sebi držiš nešto što tek treba "prožvakati", a s čime se još uvijek nemaš hrabrosti suočiti pa je lakše prebaciti pažnju na partnera i njega "popraviti". Kako ovome stati na kraj?