Vjerojatno ne možete zamisliti prehranu bez mlijeka i mliječnih namirnica. Ipak, postoje osobe koje zbog konzumacije mlijeka i ostalih namirnica s mliječnim šećerom imaju probavnih problema koji se javljaju upravo zbog nemogućnosti probavljanja mliječnog šećera-laktoze. Takvo stanje nemogućnosti probave mliječnog šećera naziva se nepodnošenje (intolerancija) laktoze. Zato tim ljudima konzumacija mlijeka i namirnica koje sadrže mliječni šećer predstavlja veliki problem. O čemu se zapravo radi i zašto do toga dolazi?
Za razgradnju mliječnog šećera (laktoze) potreban je enzim laktaza koji se prirodno nalazi u tankom crijevu. Intolerancija nastaje kada se laktaza ne proizvodi u količinama dovoljnim za razgradnju ili kad enzim u potpunosti nedostaje pa neprobavljene tvari ne mogu iz tankog crijeva prijeći u krvotok. Nerazgrađena laktoza odlazi u debelo crijevo gdje je razgrađuju crijevne bakterije, a plinovi koji pri tome nastaju mogu uzrokovati nelagodu, bol, grčeve i nadutost te su mogući mučnina i proljev. Te neugodne crijevne tegobe javljaju se najčešće od 30 minuta do nekoliko sati nakon konzumiranja namirnica koje sadrže laktozu (mlijeko, mliječni proizvodi i ostala hrana koja u sebi sadrži tragove laktoze npr. kruh i ostali pekarski proizvodi, žitne pahuljice, instant juhe i pića, margarin, mesne prerađevine, preljevi za salate, slatkiši i grickalice, miksevi za palačinke, biskvite i kolače). Aktivnost laktaze obično se počinje prirodno smanjivati u dobi oko 2 godine te se do odrasle dobi smanji za 90% (u nekim populacijama je moguće da se to dogodi već do četvrte godine života).
Iako intolerancija laktoze ne predstavlja opasnost po čovjekovo zdravlje, navedene probavne smetnje koje ona izaziva mogu znatno smanjiti kvalitetu života. Ako problem nedovoljne apsorpcije ugljikohidrata traje dulje vrijeme jer se kasno otkrije, probavni sustav postaje sve slabiji, pri čemu može doći do problema s apsorpcijom ostalih hranjivih tvari te nastanaka raznih bolesti. Intoleranciju laktoze važno je razlikovati od alergije na mlijeko jer je intolerancija laktoze problem probavnog sustava, dok kod alergije na mlijeko reagira imunološki sustav koji proteine mlijeka doživljava kao neprijatelje. Zbog toga, za razliku od intolerancije laktoze, kod alergije kao terapija neće pomoći konzumiranje mlijeka sa smanjenim udjelom laktoze, već je nužno potpuno izbacivanje ovih namirnica iz prehrane.
Testiranje na intoleranciju laktoze je važno, ne samo da bi se ta dijagnoza potvrdila i čim prije uvela adekvatna prehrana, već da bi se, u slučajevima kada se zapravo ne radi o intoleranciji laktoze, dijagnosticiranje moglo usmjeriti prema pravom stanju tj. bolesti koja zapravo uzrokuje simptome. Testovi za toleranciju laktoze mjere sposobnost crijeva da razgrade laktozu, a takvih testova postoji nekoliko:
· Eliminacijska dijeta - dvotjedna prehrana bez mlijeka i mliječnih proizvoda. Ovaj test može navesti na pogrešne zaključke ako se ne provodi dovoljno dugo te iz razloga što su mliječni proizvodi jako učestali u hrani koja je dostupna u supermarketima ili restoranima.
· Test s mlijekom - čaša bezmasnog mlijeka na prazan želudac. U slučaju intolerancije, pojavit će se simptomi. Kod mlađe djece nije moguće isključiti da je uzrok simptoma alergija na mlijeko.
· Krvna pretraga - mjerenje količine glukoze (šećer koji nastaje razgradnjom laktoze) prije i nakon konzumiranja tekućine s laktozom. Na intoleranciju laktoze ukazuje manjak glukoze u krvi. Ovaj test se ne primjenjuje često jer zahtijeva višestruko vađenje krvi.
· Izdisajni test vodika - mjerenje količine vodika u izdahnutom zraku, a koji nastaje kako produkt bakterijske razgradnje laktoze. Visoka koncentracija tog plina u izdahnutom zraku je znak da laktoza nije razgrađena. Nedostatak testa je što je dug i zamoran i te je potrebno konzumirati veće količine laktoze.
· Biopsija tankog crijeva - utvrđuje prisutnost ili nepostojanje laktaze u crijevnoj sluznici, a provodi se endoskopijom koja može biti nelagodna.
Molekularne metode - bazirane su na analizi DNA. Najnovija metoda koristi tehnologiju pirosekvenciranja koja daje neosporne rezultate, a samu DNA moguće je izolirati iz krvi ili brisa sluznice usne šupljine, bez nelagode za osobu koja se testira.
Dr. sc. Vedrana Škaro i Jasminka Krištić mag.biol.mol., Genos d.o.o.Genos, Zagreb