Ena je došla na savjetovanje kada je već bila na samom rubu – prije tri godine zaposlila se u jednoj uspješnoj tvrtki koja je za nju bila ostvarenje svih snova. Tempo je bio naporan, radilo se i po 12 sati dnevno, no Ena je bila uvjerena da je to njezin put prema samom vrhu. Kako je vrijeme prolazilo, Eni je taj ludi ritam postajao sve naporniji a da bi izdržala tu golemu količinu stresa, vratila se svojoj davno odbačenoj navici – pušenju. No, zbog neredovite i često nekvalitetne prehrane, Ena je počela nakupljati kilograme. Činilo joj se da jede manje (ponekad bi jela samo jednom dnevno, a tada bi pojela sve što je u kući našla) a da se kilogrami samo lijepe za nju.
Htjela je smršaviti no vremena za fizičku aktivnost nije imala. U tom periodu upoznala je Svena – muškarca u kojeg se zaljubila i za kojeg je vjerovala da je on taj. No, balans između privatnog i poslovnog života Ena jednostavno nije mogla postići. Svaki put kad je bila sa Svenom imala je osjećaj krivnje jer ne radi svoj posao, jer taj dan nije provela 12 sati na poslu već samo 10. Imala je strašan pritisak u glavi, na poslu više nije bila efikasna kao nekada, a broj kutija cigareta koje je u danu popušila popeo se na 4. Tada je shvatila da joj organizam vrišti i poručuje da nešto nije u redu.
Ena iz ove priče ima na svakom koraku: problemi na poslu, rastrganost između karijere i obiteljskog života, prekid veze, otkaz, nesuglasice u obitelji, kronične bolesti... Sve su to stresori koji uvelike utječu na naš život. Kada procjenjujemo da nas određena situacija ugrožava (bilo fizički ili psihički), naš organizam na nju odgovara stresom. Organizam se u stresu priprema na brzu reakciju i zaštitu - npr. pojačava se rad srca i pluća, povisuju se krvni tlak, razina šećera u krvi, mišićna napetost itd. Psihičke reakcije su strah, tjeskoba, promjene pozornosti, rasuđivanja i slično. No, kako je u stresu ravnoteža organizma poremećena, tijelo ulaže dodatne napore da bi ponovo uspostavilo ravnotežu. Ako je organizam, odnosno osoba, često izložena stresu ili je stanje stresa dugotrajno, stalno ulaganje napora da se vrati u ravnotežu iscrpljuje organizam i čini ga podložnijim nastanku raznih zdravstvenih poremećaja i bolesti.
Važno je ne dopustiti da stres dugo ostaje uz nas
Važno je znati da određena emocija koja nas prati u stanjima stresa zapravo ne traje dugo. Primjerice, kada nas ulovi ljutnja jer nas je nadređeni prozvao za grešku za koju nismo odgovorni ili tuga jer smo saznali da nismo dobili posao kojem smo se nadali, u našem tijelu se pokreće biokemijska reakcija čije je trajanje vrlo kratko. Svega minuta i pol potrebna je da se u našoj krvi stvore, djeluju i zatim povuku hormoni koji se luče kad neki događaj doživimo stresnim.
No, unatoč tome često se događa da se osjećaji ljutnje ili tuge nastavljaju satima, danima, čak i mjesecima nakon što se dogodio prvotni okidač. Zahvaljujući sposobnostima i mogućnosti da razmišljaju o sebi i onome što im se događa, sjećaju se prošlosti i zamišljaju budućnost, ljudi sami sebe „sabotiraju“ i odlaze u pogrešan i destruktivan smjer – k osjećaju preplavljenosti negativnim emocijama. Tako i nakon što prođe prvih 90 sekundi mi se nastavljamo vrtiti u krugu negativnih misli: mislima se vraćamo na iskustvo koje smo doživjeli negativnim i na taj način obnavljamo stvaranje hormona kao da se stresna situacija nastavila događati. Svjesni ove činjenice zapravo imamo izbor: ostati u neresursivnom stanju i reciklirati negativne emocije ili jednostavno izaći iz te situacije i prekinuti krug stresa!
Ponekad stres može biti dobar
Često se ljudi pitaju je li moguće stres u potpunosti izbjeći i živjeti mirnim, opuštenim životom. Smatram da stres nije moguće u potpunosti izbjeći i da potpuna eliminacija stresa zapravo ne bi bila dobra za osobu. Naime, kratkotrajni stres je uobičajen, normalan i nezaobilazan dio svakodnevnog života čovjeka, a odgovorom našeg tijela na stres upravljaju sustavi koji su se tijekom evolucije razvili kao odgovor organizma na realnu opasnost iz okoline, tj. na specifične objekte. Kako bi bilo da nam prijeti realna opasnost u okolini (primjerice potrebna je brza reakcija da bi izbjegli frontalni sudar) a mi smo skroz opušteni, mirni i svejedno nam je što će biti? Pri tome naš organizam ne luči hormone koji nas pripremaju na akciju i mi jednostavno nismo u stanju odreagirati. Bismo li i u ovakvoj situaciji smatrali da je stres isključivo loš i da ga treba u potpunosti iskorijeniti?
Na kraju, važno je napomenuti da stres ima određenu zaštitnu funkciju u našim životima i da je u nekim situacijama dobar. Postaje loš kada prelazi naše kapacitete, kada recikliramo sve neugodne emocije koje smo tog dana proživjeli i kada je toliko čest da se organizam ne stiže oporaviti. U takvim situacijama dobro je prekinuti taj krug stresa, pronaći svoj ispušni ventil ili jednostavno potražiti stručnu pomoć kako bi se naučili nositi s njim.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP majstor
Centar Proventus