INTERVJU

Uz pomoć neurofeedback metode psihologinja Josipa Bosak Miklenić pomaže djeci i roditeljima

Vježbamo naše mišiće, ali jesi li znala da vježbati možemo - a i trebamo - i naš mozak? Saznaj što je neurofeedback metoda kojom možemo poboljšati svoju pažnju, smanjiti anksioznost te bolje regulirati emocije i regulirati naše ponašanje

Josipa Bosak Miklenić
Foto: Privatni album

Mozak je poput najsloženijeg računala, a mnogo je načina kako ga možemo "vježbati" - od rješavanja križaljki, do učenja novih vještina. Ali, mozak je moguće vježbati i izravno. Jesi li kad čula za neurofeedback metodu? Sve o ovoj znanstveno utemeljenoj tehnici koja pokazuje odlične rezultate u radu s djecom, ali i odraslima, otkrila nam je Josipa Bosak Miklenić, magistra psihologije i međunarodno certificirana neurofeedback trenerica.

Josipa je ujedno i vlasnica Brainworka, obrta specijaliziranog za provedbu neurofeedback metode te je osnivačica centra Dječja mozgalica. U sklopu svog centra, a u suradnji s Lamza produkcijom, provodi i edukativne online tečajeve za roditelje pod nazivom "Samoregulacija u djece".

Ova majka trogodišnjeg dječaka koji će uskoro dobiti mlađeg brata neurofeedbackom se bavi već deset godina pa je najbolja sugovornica za ovu zanimljivu temu. Razgovarali smo s njom o neurofeedbacku, online tečajevima, ali i o izazovima roditeljstva u dobu tehnologije te najčešćim psihičkim poremećajima kod današnje djece.

Kažete da je neurofeedback metodu dosad prošlo više od tisuću djece i odraslih - zašto je neurofeedback sve popularniji?

Neurofeedback metodom doslovno treniramo mozak pojedinca kako bi optimalno funkcionirao. Ideja metode je da osoba uči regulirati svoju moždanu aktivnost s ciljem postizanja promjena u ponašanju, izvršnim funkcijama i emocijama. Koristeći posebno dizajnirane video igre osoba dobiva povratnu informaciju da li njezin mozak "radi" na način kojim će poboljšati svoju pažnju, bolje regulirati emocije, smanjiti anksioznost ili pak bolje regulirati svoje ponašanje.

Kome je točno namijenjena ova metoda, kome može pomoći?

Metoda je namijenjena svima. Dakle, ne postoji isključiva i specifična skupina ljudi koja može profitirati od neurofeeedbacka. Ako gledamo dobne granice, u pravilu je to od oko 3,5 – 4 godine, a gornje dobne granice zapravo i nema. Ono što je presudan faktor hoće li osoba imati koristi od neurofeedbacka jest postoji li dovoljna razina suradnje, odnosno razumijevanja procesa nagrade kako bi mozak mogao usvojiti nove obrasce funkcioniranja.

Na kojim se zapravo spoznajama temelji ova metoda i kakve rezultate možemo očekivati te koliko brzo?

Neurofeedback iza sebe ima iznimno veliku količinu istraživanja, sama metoda proizašla je iz znanstvenih laboratorija i u potpunosti se bazira na znanstvenim načelima. Rezultati samog procesa i kada će do njih doći su vrlo individualni jer neurofeedback koji ja primjenjujem (a to je frekvencijski neurofeedback) je metoda koja se individualizira prema osobi s kojom se radi, dakle svatko ima svoj specifičan način rada. Kako je svaki mozak drukčiji, tako i svaki uči različitom brzinom. Ono što ja vidim kroz 10 godina iskustva je da zaista svatko tko prođe proces ima barem neke minimalne promjene, a do onih najboljih dolazi uz pravilnu motivaciju klijenta, ali i okoline u kojoj se nalazi.

Naravno, treba znati i može li ova metoda imati kontraindikacija?

Ne postoje konkretne kontraindikacije za primjenu neurofeedbacka, no postoji mogućnost negativnih efekata, osobito ako osoba koja provodi neurofeedback nije dobro educirana. No, ono što je tipično za neurofeedback je da i svaki neželjeni efekt ne traje zauvijek, već u pravilu 3 tjedna do maksimalno 3 mjeseca. No, svakako je važno da je terapeut koji provodi tretman upućen u promjene u ponašanju te shodno tome može i mijenjati način rada kako bi spriječio neželjena ponašanja i u konačnici ih eliminirao.

Kako izgleda sam tretman i koliko traje? Koliko se često provodi?

Trening izgleda tako da najprije osobi smještenoj u udobnoj fotelji postavimo senzore, to jest elektrode, na uši i glavu. Potom se pokreće igra ili audiovizualni sadržaj i kreće trening u kojem osoba uz vodstvo educiranog trenera uči regulirati svoju moždanu aktivnost. Sam trening traje 45 minuta kad se radi s djecom te u pravilu oko 60 minuta s odraslima, a provodi se uglavnom dva puta tjedno.

Image
Foto: Privatni album

Što je to tečaj "Samoregulacija u djece" i kome ga preporučujete? Koliko roditeljima mogu biti korisni takvi online tečajevi i općenito tehnologija kako bi pomogli svojoj djeci?

Tečaj je osmišljen kao pomoć, ali prvenstveno i edukacija, te na neki način preventiva za sve roditelje ili one koji će to tek postati, a objedinjuje znanja iz neuroznanosti, sa stvarnim i konkretnim primjerima iz prakse. Preporučila bih ga svim roditeljima koji vode vječnu borbu s upornom djecom, s djecom koja imaju teškoće u samoregulaciji, budućim i novim roditeljima te svima onima kojima se ponekada čini da nema izlaza i da sve što rade je krivo. Jer svi su se našli u toj situaciji da više ne znaju kako se boriti s djetetom, a da to ne uključuje konstantno vikanje, prijetnje ili kazne. Tečaj daje uvide i ideje kako na kvalitetan način razviti privržen odnos s djetetom u kojem će ono željeti surađivati, ali što je najvažnije razvijati dobru samoregulaciju. Kako su prije roditelji čitali knjige o roditeljstvu, tako danas mogu kupiti online tečajeve na istu temu. Pri tome ne mislim da treba prestati čitati knjige, ali doba u kojem živimo je digitalno, a iskreno mislim da umjesto "skrolanja" po društvenim mrežama možemo tehnologiju i svoje vrijeme upotrijebiti za nešto puno korisnije. Inače smatram da tehnologija može biti itekako korisna u odgoju i razvoju djece, ali mora biti regulirana te svakako ne nešto što treba imati prednost nad primjerice slobodnom igrom i provođenjem kvalitetnog vremena s djetetom.

Trebaju li roditelji nešto činiti i kod kuće sa svojom djecom kad su u ovom programu?

Trebaju, upravo je to i ideja programa. Na kraju svake epizode roditelji dobivaju konkretne upute i igre što i kako da oni rade u svom domu. Osim rješenja u nekim konkretnim situacijama, tečaj nudi i igre koje mogu igrati sa svojom djecom kako bi potaknuli pravilan razvoj samoregulacije, ali što je još važnije, razvili privržen odnos sa svojim djetetom. No, ono što je najvažnije je da savjete iz tečaja provode kontinuirano i dosljedno, u protivnom rezultati neće biti najbolji mogući.

Je li program koristan djeci u spektru? Djeci s ADHD-om? Na koji način?

Program je koristan svakom roditelju pa tako i roditeljima neurodivergentne djece. Roditeljski pristupi trebaju biti prilagođeni djetetu, no neke generalne postavke koje uvelike prolazimo u tečaju su jednake za svako dijete. Kako većinom radim s neurodivergentnom djecom vidim kako je važno pristupiti im na isti način kao i neurotipičnoj djeci jer jednako dobro reagiraju ako osjete toplinu i razumijevanje. Tako da svakako roditelji djece s poremećajem iz spektra autizma i roditelji djece s ADHD-om mogu imati jednake koristi od tečaja kao i svaki drugi roditelj ako dosljedno primjenjuju ono o čemu govorimo.

Što se djece u spektru tiče, kada bi, po Vašem mišljenju, roditelji trebali krenuti s nekim oblikom terapije? Koji simptomi obično upućuju da je dijete u spektru i kojoj se dobi javljaju? Što upućuje na ADHD i kad se roditelji trebaju obratiti liječniku?

Kako mu i samo ime kaže, autističan spektar je spektar pa je tako svako dijete drukčije, a shodno tome i pojavnost i izraženost simptoma je drukčija. Nekakav univerzalni odgovor bi bio da čim primijete neka odstupanja potraže stručnu pomoć i uključe dijete u tretman. Rana intervencija je od velikog značaja. Često vidim roditelje kojima je teško prihvatiti dijagnozu što je razumljivo i svakako nije jednostavno, no isto često vidim da to neprihvaćanje više šteti djetetu jer se kasnije uključuje u nužne terapijske tretmane. Što se tiče simptoma spektra, prema mojem iskustvu ima djece kod koje su oni vidljivi već u dobi od 6 ili 8 mjeseci, kad izostaje kontakt očima i socijalni smiješak, ali ima i djece kod kojih se kasnije pojavljuju, često između druge i treće godine kada dolazi do razvoja združene pažnje, a koja izostaje u razvoju djece na spektru. Mislim da je najbolji odgovor da u onom trenutku kada roditelji primijete netipična ponašanja kod svog djeteta konzultiraju druge osobe uključene u djetetov život kao što su odgajatelji i potom potraže pomoć stručnjaka kako bi utvrdili jesu li njihove sumnje opravdane. Što se tiče ADHD-a priča je manje-više ista jer simptomi ADHD-a su također vidljivi i u ranoj dobi, ali najviše dolaze do izražaja polaskom u školu kada dijete ima više specifičnih zahtjeva kao što je sjediti mirno na stolcu dulje vremena ili koncentrirano pratiti sadržaj. Simptomi hiperaktivnosti su često upadni pa time i ranije vidljivi, nepažnja je nešto što se teže detektira i utoliko je djeci koja su nepažljiva teže. U posljednje vrijeme često vidim djevojčice koje u pubertetu razvijaju snažne migrene i anksioznost, a u pozadini su poteškoće u koncentraciji koje nisu nikada prepoznate jer su bile odlične učenice. Mislim da je ključ svega razviti privržen odnos pun povjerenja sa svojim djetetom kako bi se bilo kakvi problemi pravovremeno detektirali, a potom i tretirali.

Prema vašem iskustvu, koji su danas najčešći psihički problemi djece?

Ako gledam u odnosu na djecu koja meni dolaze najviše poteškoća ima u području pažnje i fokusa, na što velikim djelom utjecaj ima i tehnologija i digitalizacija, odnosno pretjerana izloženost djece ekranima već od najranije dobi. Često ćete vidjeti djecu od svega dvije godine kako se voze u kolicima i drže mobitel, jedu u restoranu i ispred njih je mobitel. To je najgora moguća stvar za djetetov mozak jer je on prirodno željan pravilne stimulacije iz okoline, želi istraživati i saznavati, a davanjem ekrana mu uskraćujemo tu potrebu. Također vidimo sve više anksioznih poremećaja u djece, glavobolja i migrena kao psihosomatska reakcija, govorno-jezičnih teškoća, te poremećaja iz spektra autizma. No, smatram kako povećanje broja djece s ADHD-om i poremećajem iz spektra autizma nije stvar pomame i predijagnosticiranja što je popularna misao u javnosti, već činjenica da imamo bolju dijagnostiku, ali i više informacija radi kojih i roditelji prije zamjećuju teškoće kod svoje djece.

Roditelji su danas definitivno više usmjereni na mentalno zdravlje djece no što su to bile prethodne generacije, no čine li neke tipične pogreške?

Mislim da svaki roditelj griješi, i ja, iako imam možda više znanja o tome od tipičnog roditelja, pogriješim, jer i roditelji su samo ljudi. Ono što vidim kao najveći problem je nedosljednost u odgoju što je velik problem modernog roditeljstva, kao i previše popuštanja i ugađanja djeci radi vlastitog zadovoljstva i "jer je tako lakše". Roditelji su generalno preopterećeni, svi mi nosimo neke traume koje su nama prenijeli naši roditelji koji su prolazili kroz vrlo teška i stresna razdoblja u svom djetinjstvu, a i njihovi roditelji koji su njima prenijeli svoje traume. I sada imamo moderne roditelje koji žele sve drukčije i od silne želje da svojem djetetu omoguće više i bolje, često zaborave na one najvažnije stvari, a to je kvalitetno provođenje vremena s djetetom, posvećenost djetetu te slušanje i doživljavanje djetetovih potreba. Biti dobar roditelj ne znači ugoditi svakoj želji djeteta, već poštivati njegove želje i biti vođa odnosa u kojem reguliramo djetetovo ponašanje postavljanjem (i držanjem) granica koje djetetu daju sigurnost. Upravo tome smo posvetili veliku pažnju u našem tečaju jer je to ono što je zaista najvažnije, a važno je i da te granice budu nešto što je naše, autentično i što je važno nama kao obitelji, odnosno što želimo prenijeti našem djetetu kao vrijednost.