Slušala sam jednu radijsku emisiju i rasplakala se kao kišna godina. Voditelj je razgovarao s gospodinom Perom koji je dan ranije nazvao i uplatio 10 000 kn za humanitarnu akciju za Emu Šarac, djevojčicu kojoj ne mogu pomoći u Hrvatskoj već mora u Njemačku na operaciju. No, osim te doista humane geste i toplih riječi kojima je Pero objasnio zašto je važno pomagati drugima još me više ganulo ono što je rekla Ema: „Molim vas pomozite Nori, njoj je jako hitno, ja ipak imam još tjedan dana vremena“. Doista me ganula, ali i posramila ta hrabrost male djevojčice, ali i velika nesebičnost. Da ste u životnoj opasnosti i da vam su vam dani odbrojani biste li i vi tako postupili?
Ta djevojčica sigurno, baš kao i mala Nora, ima predivne, prehrabre roditelje koji su joj već kao malenoj „usadili“ vrlo važne ljudske vrijednosti i koji imaju nevjerojatnu energiju i vjeru u ozdravljenje njihovog djeteta, baš kao i Norina mama. Vjerujem da je jako teško stati pred kamere i u toj svoj boli i neizvjesnosti zamoliti dobre ljude da pomognu kako bi dijete preživjelo i na tome joj svaka čast. No, istovremeno jako mi je žao što su takvi roditelji rijetki jer pokazalo se da ljudi u Hrvatskoj, ma koliko teško živjeli, još uvijek imaju srca i žele pomoći.
Samo jedan podatak da i deset kuna, koliko košta jedna kava, puno znači vjerujem da će mnoge od nas motivirati da uplatimo koliko možemo i osvijestimo koliko smo sretni što živimo bez bolesti jer koliko je zdravlje važno nažalost mnogi uvide tek kada se razbole. Sjajno je što se toliko ljudi udružilo, unatoč doista teškom životu u Hrvatskoj i mnogima koji nemaju niti osnovno za život, no čvrsto vjerujem u izreku da se dobro vraća dobrim.
Na Facebooku postoji i Mreža dobrih djela na kojoj sam upravo pročitala članak da građani pozivaju na osnivanje fonda i registra bolesne djece što je odlična inicijativa. Ova nas je situacija s Norom, a prije nje i Stephanie, podsjetila koliko je malenih „zatvoreno“ na onkološkim odjelima i ne provodi djetinjstvo kao ostala zdrava djeca. No, kako to obično biva kod nas uz obilje pozitivne energije i dobrih namjera uvijek se javljaju i neke čudne struje pa kaže naša katolička Crkva da i ona sudjeluje, iako nema niti jedne izravne uplate, jer vjernici uplaćuju novac. Doduše tu izjavu uzimam s dozom rezerve jer znam koliko su mediji skloni senzacionalizmu i mogu sasvim nevinu izjavu pretvoriti u monstruoznu. No ako je to točno, ne mogu izreći dovoljno ružnih riječi na tu glupost, jer zaboga nisu baš svi građani Hrvatske deklarirani vjernici, zar ne?
Nažalost ovakve su prigode i prilika za zaradu i medijsko eksponiranje, pa iako vjerujem da Goran Ivanišević nije imao loše namjere, organiziranje teniskog događanja od kojeg prihod ide za liječenje djevojčice kod mene ipak ostavlja mjesta sumnji.
Gorane zašto nisi uplatio od svojih novaca donaciju za liječenje, nego organiziraš javno događanje koje će biti medijski popraćeno (dakle opet dobivaš medijski prostor za vlastitu promociju) i doniraš zaradu? Dobro, neki će reći da je to opet njegov novac, ali sigurna sam da će se uključiti i sponzori. Treba li se baš uvijek tražiti prilika za eksponiranje?
Prije nekoliko godina, ako se dobro sjećam, neki strani liječnici došli su s nekoliko vodećih stranih klinika i operirali gratis neke od naših građana, pa možda postoji i ovdje mogućnost za takav oblik suradnje jer djeca, no i svaki čovjek zavrijeđuje drugu priliku – no kod mnogih to nažalost ovisi o činjenici imaju li za nju novaca ili ne (skupi lijekovi, liječenja, tretmani…).
I zato se doista toplo nadam da će građanska inicijativa uspjeti, da će sve više djece dobiti mogućnost i drugu priliku za život i da ćemo osvijestiti i živjeti prave ljudske vrijednosti.
Vaša Ema
Kako je jedna djevojčica digla na noge cijelu Hrvatsku...