Drage djevojke i žene... molim vas za riječ razuma, savjet... kako biste vi odreagirale u sljedećoj situaciji... u braku smo 4 mjeseca, u vezi puno dulje... nedavno se dogodila situacija da smo bili na svadbi u mjestu udaljenom 3 km od našeg mjesta stanovanja...on se napio, puno je popio tu večer... cijelu večer je bila priča da ću ja voziti kući jer nisam ništa pila, ni kapi i kad je trebalo krenuti kući, on je sjeo za volan i nije mi dopustio da ja vozim, zamolila sam ga par puta da mi dozvoli da vozim i da se premjesti na suvozačevo sjedalo...isto tako je on meni rekao par puta neka ja sjednem na suvozačevo sjedalo... nisam željela, nedavno sam si obećala da više nikad neću sjesti i dozvoliti da on vozi pijan... on je zapalio auto i ostavio me, otišao kući...trudna sam 5 mjeseci, da napomenem... zamolila sam naše susjede koji su isto bili na svadbi i na odlasku da me dovezu kući. Drugi dan, njegovo mišljenje- da nije on nikad slupao auto ni izletio i da sam ja kriva jer nisam njega htjela poslušati i sjesti za volan i da koliko puta prije na tako maloj udaljenosti bi on vozio pripit i da se nikad ništa nije dogodilo i da sam se ja uvijek vozila... moje mišljenje je da on nije htio mene poslušati i sjesti na suvozačevo sjedalo... svatko ima svoje mišljenje koje je suprotno drugome i tu nema kompromisa i dogovora- nema jednostavno rješenja... jesam li ja pogriješila što ga nisam poslušala? Neprestano plačem... znam da ovo nije razlog za odlazak i napuštanje, za rastavu braka... ali užasno sam povrijeđena, do te mjere da nemam volje za sex s njime, dodir... gadi mi se...nemam volje ni vidjeti ga... znam da brak nije bajka i da će toga biti još..svađa/ prepirki itd...ali me zanima kako nadvladati i prijeći? Kako ste vi preživjele povrijeđenost i da li ste doživjele što slično? strašno sam tužna i razočarana... toliko da razmišljam da ga ostavim! Normalno da sam zahtijevala i inzistirala na razgovoru drugi dan, njemu je to bilo naporno jer ga je boljela glava od pijanstva i neispavanosti... bio je umoran i molio me da ga ostavim da se odmori... žao mu je i pita me što da on napravi i kako da se iskupi...a naravno da ništa ne može napraviti niti se iskupiti...jer što je bilo bilo je... ali ja trenutno nikako ne mogu živjeti sa time... nemojte me osuđivati, dajte mi koji savjet/iskustvo/utjehu... hvala vam!