Pozdrav svima!

Javljam se prvi puta na savjetovalište i zanima me Vaše mišljenje i ako imate bilo kakav savjet vezan uz sljedeću temu, no, prvo moram napisati i uvod kako biste mogli u potpunosti biti informirani o cjelokupnoj situaciji.
Naime, pohađam diplomski studij u jednom prelijepom gradu, koji je nebrojeno puta već proglašen jednim od najčišćih gradova u RH. Od početka studija živim na istoj lokaciji i promijenila sam nekoliko „garnitura“ cimera različitog spola, karaktera, navika, boje kose... S nekoliko njih ostvarila sam iskreno i dugotrajno prijateljstvo, s nekima samo površni kontakt, ali ni s jednim cimerom/cimericom nisam došla u veći konflikt ili nesporazum zbog kojeg ne bismo mogli nastaviti komunicirati ili jednostavno biti u neugodnoj situaciji. Nerijetko smo dijelili i hranu, pomagali jedni drugima oko zadataka na fakultetu te najviše vremena zajedno smo provodili vikendima i slobodnim danima kada smo često organizirali druženja, izlaske, odlazak u kino ili gledanje filmova, kartanje i sve ostalo što čini studentsko doba posebnim.

Nakon dosta iskustava vezanih za studentski život te dolaska pred kraj studiranja i tog razdoblja života, što povlači za sobom i nešto zrelije razmišljanje, kako vezano za daljnji razvoj poslovnog, ali i svih drugih aspekata života, shvatila sam da mi je dosta svakodnevnog i dugotrajnog druženja koje nema meni prihvatljivu svrhu niti ispunjava moje socijalne potrebe. Jednostavno sam se odvojila od društva i prepustila zadacima koji su mi ostali za riješiti na fakultetu, a ostatak vremena sam posvetila najbližem krugu obitelji, dečku i najboljim prijateljima.

U kući u kojoj živim tokom studija i gdje sam u najam uzela sobu, živi još 5 cimerica. Većinu njih poznajem već 3 godine (neke i više), a isto toliko dugo smo i cimerice. Čovjek bi pomislio da smo već uhodane i da imamo određeni „kodeks“ iliti kvazi-kućni red kojeg se držimo ili jednostavno da smo se uspjele prilagoditi zajedničkom životu, no, to se pogubilo negdje tokom godina.

Prve godine kada smo se okupile tek smo otkrivale kako „dišemo“ po pitanju prilagodbe zajedničkom životu, što je bilo sasvim normalno. Svaka od nas ima svoju sobu, svoju privatnost i može u svoja 4 zida raditi što god hoće. Imamo i zajedničku kuhinju u kojoj je smješten televizor i svi ostali uređaji potrebni ženama za zanimaciju (kuhanje, papanje, kartanje i igranje društvenih igara, međusobno friziranje, šminkanje, uređivanje...). Također, imamo i 3 kupaonice, što je, naravno, bilo nužno, ali ni te tri nam ponekad nisu bile dovoljne za ispunjenje svih naših potreba. :P Navedene zajedničke prostorije smo zajednički i čistile, barem te godine.

Što je vrijeme dalje odmicalo, počele su isplivavati na površinu karakterne crte svake od nas, što je također normalno. U tom slučaju, moram prvo sebe objektivno prikazati, tako da bi sve moglo biti transparentno: ja volim red i čistoću više od svega i totalni sam freak oko toga. Primjer: ne mogu navečer zaspati ako znam da za sobom nisam oprala jednu čajnu žličicu koja je sama ostala u sudoperu. Ne mogu otići na predavanje, a da mi sve u sobi nije na svom mjestu, itd itd...

Svaka od nas ima svoj jedinstveni karakter i to je apsolutno prihvatljivo i to treba poštivati jer ipak živimo u zajednici i trebamo biti jednaki prema svima, odnosno, svatko od nas bi trebao imati svoja prava i svoje dužnosti. Prava su svima bila jasna, a dužnosti baš i nisu. Od nas 6, 3 cimerice su vječno radile nered ( i još uvijek rade), pod tim podrazumijevam da su svoje stvari ostavljale posvuda po kući – u zajedničkim prostorijama gdje su zauzimale previše prostora, nisu prale suđe za sobom, ostavljale su hranu posvuda i nisu ju zbrinjavale pa se nerijetko znala usmrditi, pozeleniti, ucrvati, kad smo se odlučile zajedniči očistiti kuhinju, one bi se redovito „izvukle“.... Nadalje, zajednički smo kupovale kavu, šećer, ulje i ostale potrepštine koje smo sve koristile, no često se znalo dogoditi baš nedjeljom navečer da nismo imale niti trunčice ulja ili drugih proizvoda, što je znalo biti frustrirajuće, jer nas nekoliko bi uvijek pazilo i pratilo koliko se potrošilo i kada smo na redu za kupiti što je trebalo. Druga polovica cimerica nikad nije vodila računa o tome (ta polovica je radila i najviše nereda). Bilo je još dosta detalja, no, poantu priče ste shvatili, nadam se.

Ono što je uslijedilo, bilo je da je ova neuredna polovica nastavila raditi nered, a od nas koje smo bile „čistunke“, ekipa je bila ravnodušna i trpile su to, ali ništa nisu poduzimale. Ostala sam sama na bojnom polju. Nekoliko puta sam opomenula neurednu ekipu za nered i da počiste za sobom, ali u većini slučajeva, to nije imalo nikakvog učinka. Zatim sam probala okrenuti sve na šalu i kroz humor pokazati im da trebaju za sobom počistiti, no, nisam im ja bila roditelj da hodam za njima i opominjem 20+ godišnjakinje o njihovim stvarima i suđu te hrani koju premeću po kuhinji. U većini slučajeva, kad više nisam znala što bih napravila od muke, jer nisam imala čisti lonac za skuhati jelo ili samo čistu džezvu za skuhati kavu, oprala sam svo suđe za njima, isto tako je bilo i svako jutro kada bih na brzinu počistila kuhinju, a kad bih se popodne vratila s faksa, kuhinja je bila kao da je krdo divljih svinja prošlo prostorijom. Trajalo je to dobrih godinu dana pa sve do prošlog tjedna.

Tada sam od papira napravila Top listu najneurednijih cimerica i htjela istu zakeljiti u kuhinju, ali na kraju sam odustala. Za top listu sam rekla ostatku „čistunki“ u povjerenju, koje su indiferentno reagirale na to i rekle da im je svejedno za to. Sljedećeg dana saznala sam da je i ostatak cimerica saznao za moj „kreativni“ uradak i prejako su se uvrijedile na isti. Konkretne svađe nije bilo, ako ste tako pretpostavili :P , uslijedilo je samo durenje od strane „neurednih“.

Kao što sam i napomenula, volim red iznad svega i htjela sam spornu situaciju riješiti na civiliziran način, gdje bismo sve iznijele svoja stajališta i kompromisom riješile situaciju nereda u kući. S njih dvije od tri sam se uspjela u određenoj mjeri usuglasiti, a treća se i dalje duri, što me se više ne tiče, jer smatram da sam dala sve od sebe kako bih situaciju stabilizirala i kako bismo mogli ovaj zajednički život privesti kraju, zajedno sa studiranjem, te na kraju krajeva da bi se u budućnosti sjećale ovog razdoblja života u dobrom svjetlu, bez ovakvih „gorkih“ sjećanja.


Nakon ispričane cijele situacije, ako ste zainteresirane, slobodno komentirajte i dajte svoje mišljenje o istome.

Također, zanima me kako biste Vi postupili u ovoj situaciji te kako mislite da bi se nadalje trebala postaviti i ponašati prema cimericama?


Zahvaljujem unaprijed na čitanju ovog podužeg teksta i mogućim odgovorima na njega.

Pozdrav od Čistunke! :)