Anonimni korisnik

imam 23 godine u braku sam godinu dana,prije 2 mjeseca dobil...

imam 23 godine u braku sam godinu dana,prije 2 mjeseca dobili smo malu princezu.zivimo s njegovima i tu dolazi do problema. znam reci cete mi da sam za sve sama kriva,da sam sve to znala,al eto,moram se pojadat i potrazit savjet od vas. prica pocinje ovako: nakon 7 godina veze odlucili smo se ozeniti,prije toga smo nesto kratko zivjeli skupa ko podstanari,al jednostavno financijski to nismo podnjeli,pa smo ko rjesenje nasli to da dodemo zivjet kod njegovih roditelja.e to je bila najveca greska. zaposleni smo oboje,ja sam trenutno na porodiljnom,a muz mi doslovce radi od jutra do sutra,ode ujutro,dode kuci oko 6,7 doslovce strgan.ja se s njegovima slazem oke,ono nista posebno,al uredu.ne znam kuhat,sram me toga,al eto,znam napravit neka osnovna jela,svekrva mi nikad nista nije rekla nista vezano za to,pomazem joj u kucanskim poslovima koliko got mogu.moj posao je bio takav da sam radila 10 sati dnevno i stvarno sam bila umorna i ponekad kad dodem s posla ne usisava mi se,ne pere mi se kupaona,ne cisti mi se kuhinja nego jednostavno zelim sjest i bit malo sama sa sobom.sad kada sam kod kuce i imam malo dijete koje doslovce uopce ne spava,zaspi mozda jednom dnevno na sat vremena i tada i ja legnem malo s njom,po noci se budi svaka 2 sata i trazi papat,jednostavno ne stignem oprat kosu,a kamoli uzet usisivac i sve cistit,ribat i glancat.Ona je takva zena da svaki dan cisti,pere,riba,stalno nesto posprema,uredu svako ima svoje,al ponekad covjeku stvarno nije do toga. nikad mi nista nije rekla,pomagala sam koliko sam mogla,e da bi prije par dana dosla sogorica kod nje na kavu i slucajno sam nacula njihov razgovor koji je poceo ovako: draga moja,jel ti vidis sta ja sve trpim,a moja sogorica joj je na to rekla,pa reci joj da joj vise neces kuhat... otisla sam u sobu,zatvorila se i pocela plakat ko kisna godina,povrijedilo me to jako.oke,ne znam kuhat i sramim se toga,ali NIKADA nije nista pospremila iza mene,operem sude,ne bacam robu okolo po kuci,pospremam i pomazem koliko got mogu,nikad iza sebe ne ostavljam nered,peglam svoju robu i ves,ne razumijem cemu to.znam sama sam kriva za sve,mlada sam,puno toga jos trebam proc,al bole me takve rijeci,a da ne pricam uopce da moje dijete nema 5 minuta mira i to malo sto spava uvijek ju probude,jer uopce ne paze,lupaju,nabijaju,deru se,ne trazim da svi hodaju ko po jajima,al bar da jednom dnevno kad zaspi ima malo mira i tisine,jer ocito joj treba. a da uopce ne spominjem da otkad sam dosla iz bolnice sa malom se ponasa prema meni ko da sam blago zaostala i da mi prakticki ponekad zeli istrgnut iz ruke dijete,ona bi ju nosila,uredu nosaj ju,al ako ju ja nosim,onda ju ja sad nosim,ako ju kupam onda ju kupam,ne gura joj se tad duica u usta ili ako ju hranim,a ona ju uporno zeli presvuc,bas sam nesretna i ljuta.sve sam to znala i sama sam kriva sto sam pristala na takav zivot i stvarno se toplo nadam da ce biti bolje,jer cu inace puknut...muzu nisam nista govorila,jer iskreno ne zelim ga opterecivat,radi cjeli dan,dode s posla umoran,jedva ceka da dode doma i onda da ga jos rastuzujem ili da se svada samnom ili svojima zbog toga oprostite na duzem postu,ali vas stavrno toplo molim za neki savjet,kako da ne krivim toliko sebe i kako da sve ovo prozivim,da li netko ima slicnu situaciju?

Hej, slobodno nam se obrati

Imaš pitanje vezano uz ljubav, bolne mjesečnice, što da dalje napraviš u životu, poslu?
Postavi Pitanje