Drage žene, obraćam se s nadom kako ću dobiti realan i objektivan odgovor, pošto to ne mogu očekivati od obitelji ili prijatelja. Pokušat ću izreći samo osnovno i što kraće. Imam 23 godine, ako bude bitno. Naime, od malena se mama nije baš previše o meni brinula.Bila sam prvo dijete, dobila me s 18 i nije baš imala pojma o odgoju. Tata isto tako. Odgajali su me baka i djed. Kad je došla sestra, a onda brat, o njima se mama sve više brinula. I sama je imala psihičkih problema koji su se vremenom samo pogoršali. Od svojih roditelja navikla je dobiti sve, postala je kontrol frik. Ona i tata skroz su se svađali, u četiri zida govorili bi mi da će se rastati kad sam imala tek 6 godina, bacali stvari jedno na drugo, razbijali aute, vrištali....I onda, kad sve završi, kad mama ne uspije sav bijes izbaciti iz sebe, slijedi mučenje mene. Uvijek se to događalo, bojala sam se naprvit i najmanju pogrešku da to ne izazovem. Vikala bi, govorila mi da ne voli, da će otići i ostavit mene, da sam luda i trebam psihologa. Uvjeravala me u to. Kad sam bila tinejdžerica, uvjeravala me, uz ovo sve, da imam grbu na leđima, premalu glavu i da bolje da ne vežem rep jer izgledam čudno... Prema sestri se tako nije ponašala, a pogotovo ne prema bratu. Jednom me toliko izvrijeđala, bez posebnog razloga, natjerala da nakon tog idem s njom do trgovine i putem natjerala tatu da stane u šumi prijeteći kako će me izbaciti i ostaviti tamo. Osjećala sam se krivom što sam živa. Imala sam odlične ocjene, nisam izlazila , a i kad jesam nisam pila ni ostajala nakon 1. Prije 3 godine rastala se s tatom, otjerala ga od kuće, dovela novog lika koji je mlađi 12 godina i sad svi moramo živjet s njim. Tata, s druge strane, više ne želi čut za nas. Prolazi kraj mene , okrene glavu, pobjegne mi. Boli me to. Također, u tom razdoblju rastave bila sam u groznoj depresiji, groznoj vezi sa psihičkim zlostavljačem koja me još više dokrajčila. Danas sam postala čudna osoba, idem na faks i prolazim s 5, no i dalje se i baka i mama iživljavaju na meni, osjećam se bez samopouzdanja, bezvrijedno, kao da me nitko ne voli. Bojim se napuštanja pa sam previše vezana za sadašnjeg dečka, koji me voli više od svega, al da ga izgubim ne znam što bih. Tužna sam kad sam sama, razne misli me progone, često mi je padalo na pamet da bi bilo bolje da me nema...Imam napade panike oko svake najsitnije svađe, tresem se i ne mogu disati...Osjećam da više ne mogu sama, ne mogu se boriti protiv ovih osjećajaj, čitam knjige, pokušavam bit pozitivna, al ne ide. Ja imam gađenje prema cijeloj obitelji i svemu što su napraviti. Da netko zna tko sam, mislili bi- pa ti imaš tako divnu mamu,baku.. No ne znaju što su one zapravo.... Želim biti konačno zadovoljna samom sobom i samostalnija, sigurnija u sebe. Otišla bih psihologu, ali sam isto tako anksiozna oko tog. Mislite li da trebam skupit hrabrosti i otić? Jel uopće to je za psihologa, za tražiti pomoć? Što raditi? :( HVALA VAM