Drage žene, neznam dali zapravo trebam savjet ili pišem samo kako bi mi bilo lakše. No tko zna, možda neka od Vas nađe riješenje, ako ga uopće ima.

Prije 5 godina imala sam neku ajmo reći prijateljsku vezu. Dečko je bio na terenu u mom gradu, dolazio je u kafić gdje sam radila, popili smo kavu koji put, dopisivali se i to je to. Bio je tek punoljetan a u poslu koji nikako nije bio za njega, on i hrpa terenaca svaki dan u polju smrti, ali on je odstupao svojim godinama od drugih. Pričali smo puno, saznala sam mnogo o njemu, o razlozima zbog kojih se odlučio na taj posao, zapravo mogu reći da smo zaista kliknuli i bili bi super par, da ja nisam tada bila u vezi sa ocem mog djeteta, koji mi je sada suprug. Da odmah naglasim da nismo imali apsolutno nikakve intimnosti. Zaista smo se sprijateljili za to vrijeme, i kada su odradili posao, otišao je. Čuli smo se još nekih mjesec dana ponekad, a onda je on našao curu, javio se i rekao da neželi imati problema sa njom i tu je sve stalo.

Pogodilo me sve to jer zaista je bio za mene prijatelj, neko sa kime sam mogla o svemu, i da nisam bila u vezi, vjerujem da bi u tom trenu dala sve od sebe da postanemo nešto više. Ostala sam bez objašnjenja, dobila sam blok na sve moguće strane.

Falio mi je, jako. Znala sam ponekad pitati njegovu sestru kako je, jer bi me umirilo to što sam znala da je dobro.

Kasnije sam se udala, dobila kćer, ali nikad nisam zaboravila na to prijateljstvo.

Prije pola godine poslao mi je poruku, ispričao se jer je nestao, djelovao mi je tužno, iznevjereno, razočarano, izgubljeno. Nije ulazio u nikakve detalje, ali davao je mnogo savjeta tipa nemoj vjerovati nikome, ne dozvoli da te neko povrijedi i sl. Dobila sam dojam da je njega neko koga je volio stavio na blok baš kao i on mene. Nismo puno razgovarali, više je on djelio takve savjete. Rekla sam mu da se ne ljutim, da je sve oke. Javio se još pokoji put, čisto onako da prokomentira nešto na mom fb-u. A onda je prije koji mjesec poginuo.

Tu dolazi ono što mene muči. Od tada ja nemam mira. Neznam zašto, neznam kako, ali ne prođe dan da se ja ne sjetim da njega više nema. To nije kao ove godine kada se nije javljao, pa me bilo briga kako je i gdje je, jer eto bilo je tako. Ovo je baš neka bol, tupa bol. Nerijetko kad se sjetim njega stane mi knedla u grlu, i rasplačem se, kao da je netko moj.

Sada su bile sisvete, moja prva jutarnja misao bila je gdje ću zapaliti lampaš za njega, jer njegov grob daleko je od mene, ali ja imam osjećaj da ću se ugušiti svakog dana od te neke muke u meni. Imam osjećaj da ću se raspast, ugušiti, a neznam razlog svega toga.

To me muči do te mjere da smišljam kako otići na njegov grob, udaljen od mene barem 7h vožnje, znam da nemogu tamo, znam da neznam ni kako bi mužu objasila po što tamo imam, ali znam da neznam kako umiriti taj nemir u meni.