Ako je dečko emotivno zakinut, nedostupan, hladan, naći će me (ili ja njega) kao teledirigirani projektil. Baš sam jučer objašnjavala Patriciji, onoj mojoj frendici koju sam spomenula u zavodnici 26 (Cura koja se pretvorila u Mačku) dok smo jele kolače u Torte i to. Ne znam zašto mi je to tek sad sinulo, ali gledajući unatrag svi moji dečki (i bivši suprug) bili su baš takvi, emotivno zakinuti/sjebani/hladni/nedostupni, nesposobni pokazati osjećaje, nedajbože ekspresirati na bilo koji način (nedajbože riječima) da me vole... U isto vrijeme gladni emocija, gladni ljubavi, te iste koju nisu znali (neki još uvijek ne znaju) niti imaju li je u sebi. I baš svi su imali neke čudne kućne situacije, tipa:
- Otac tiranin, totalno nesposoban pokazati ljubav i dati podršku
- Hladna i/ili manipulativna majka / odsutna majka / pokojna majka
- Najmanje voljeni od braće i sestara, najviše se trude „zaslužiti“ ljubav, ali ne uspijevaju
- Nesretno, usamljeno ili nasilno djetinjstvo.
E, sad kad to znam, mogu svakom potencijalnom... hm... dečku... pod nos unaprijed staviti mali upitnik. Jel ti tata autokrat i/ili tiranin? Check! Jel te mlatio kad si bio mali? Check! Jel ti ikad rekao ili pokazao da te voli? Check...
Zašto su oni meni neodoljivi, zašto ih baš ja pronalazim tako sustavno i nepogrešivo kao heat seeking missile? Možda zato što je i moj otac emotivno nedostupan čovjek pa moja podsvijest svaki put iznova želi proživjeti istu malu dramu iz djetinjstva, glupavo se nadajući da će ovaj put drama imati drugačiji, sretan završetak? (Hmmm, možda sad kad znam što nije dobro za mene konačno počnem primjećivati ono što bi moglo biti dobro za mene? Bilo bi i vrijeme, eh?)
Još je čudnije to što sam ja neodoljiva upravo takvima. Iako nisam ni hladna ni manipulatorica, ni odsutna, koliko znam nisam još ni mrtva. Koju oni dječačku dramu odigravaju samnom? Je li stvar u tome da su oni gladni ljubavi, a ja imam ljubavi, strpljenja i razumijevanja za cijeli svijet? (Osim što je baš i nemam za sebe... Bit će da se bavim cijelim svijetom kako ne bih morala obratiit pažnju na sebe?!?)
Ili su naše „potrebe“ kompatibilne, oni se hrane mojom ljubavlju , a ja mogu i dalje biti jadna ne dobivajući njihovu?
Zašto mi je to palo na pamet? Pa, zato što mi je jedan od (hm) muških bića koja se trenutno zanimaju za mene poslao poruku u kojoj piše baš to: „Oprosti, ali ja sam emotivno zakinut.“ AAAAAA!! Koliko puta se moram spotaknuti o baš tu vrst prepreke? Nemam više snage za to. Nisam ni ja nepresušni izvor ljubavi koji samo daje daje daje daje..
Što me dovodi do Oprah. Da, znam da čudno povezujem stvari .
Dakle, jučer se pogodilo da mi se nije dalo iz kuće van dovoljno dugo da, vrteći 40-tak programa koje imam na kablovskoj, okrenem na Oprah show na HRTu. Upravo u trenutku kad Oprah, u svom „sjaju“ svojih 90 kilograma, govori o tome kako nije problem u hrani. Hrana je samo nadomjestak za ono ZA ČIM SMO DOISTA gladni. What are YOU hungry for?
Mislim da znam čega sam gladna. Ljubavi i validacije. Ali da bih imala jednog i drugog, najprije moram znati sama sebi dati jedno i drugo. Voljeti se i cijeniti se, bez obzira na vanjske okolnosti, koje su ionako trenutačne. Treba znati biti sretan. Onda se ljubav, validacija i izvori sreće neće tražiti od drugih ljudi – što se ponekad dogodi ali većinom baš i ne.
Znam i gdje su korijeni moje potrebe za validacijom i ljubavlju od drugih ljudi. Sve razumijem na intelektualnom nivou, no kao to OSJEĆATI? Kako OSJEĆATI ljubav prema sebi i sigurnost u sebe i pri tom biti siguran da to je to iskren i istinski osjećaj, ne još jedna mentalna konstrukcija, laganje samoj sebi?
O, joj. Kad se čovjek počne doista BAVITI sam sobom, počne zvučati kao slučaj za prihijatriju.
Kažu da je život putovanje, ne destinacija. Ako je tome doista tako, nije bitno kud idemo i hoćemo li stići tamo ili nekamo drugamo, bitna je svaka sekunda puta...
Jasmina Malnar
P.S. I jos nesto, posve nevezano, ali podsjetih se na to kad rekoh PUT. Naime, svaki put kad prodjem pored prodavača sira na cesti prema moru i vidim ljude kako se zaustavljaju kupiti sira, sjetim se ovog što ću podijeliti s vama, htjele to ili ne: ne samo da je sir zeznut proizvod za držat u uvjetima +40 stupnjeva celzijusa. Ne samo da stoji pored ceste, izložen prašini i ispušnim plinovima rijeke automobila koja svaki dan prolazi pored njih.. to je nešto što nam je svima jasno na prvu. Ali nešto očigledno svejdno nam svima promiče, osim mojoj mami, pedantnoj djevici: ti ljudi koji sjede pored ceste usred ničeg po cijeli dan moraju SIGURNO bar jednom tijekom šihte otić piškit i/ili kakat. A gdje i kako operu ruke? Dobar tek i oprostite. Hvala mama.