Već dva tjedna moj život nekako...stoji. Koliko je frka neću ni izgovoriti, moram se uzdržati od izgovaranja neuspjeha, grešaka i loših stvari koje mi se događaju.
U skladu s tim i moje pisanje – ni riječ nisam napisala (čini mi se) tjednima. Kao da nemam što, a ono što bih i rekla ne znam kako smisleno organizirati.. ali dobro.
Recimo da imam za prijaviti tri stvari:
Prošli tjedan sam dobila špotanciju od Dubravke. Zaključila je da uopće ne radim na sebi, da jedino što se na meni uopće radi - radi ona. Pitala me koliko sam puta bila vani i plesala od njenog rođendana. Ni jednom, naravno. Ljutila se što preko ljeta nisam izgubila ni grama (za razliku od Žuži koja je gladovala i plivala i skinula oko 4 kile – ne zna točno koliko jer se kategorički odbija vagati). Ona se ljutila, a ja sam bila u šoku. A onda sam spustila nos i otišla iz Zagreba na tjedan dana. Evo me još uvijek „na ladanju“. I zemljopisno i činjenično. Što ćeš, nikad nisam podnosila kritiku. Mene je žali bože kritizirat, uvučem se u ljušturu kao rak samac. Doviđenja svijete, ne vidim te, ne vidiš ni ti mene. Ma da.
Drugi prijavak odnosi se na frajere koji se nuđaju u posljednje vrijeme (ne, dida iz uspinjače nije jedini :p) – palo mi je na pamet da bi ih trebalo zapisati i kvalificirati, da vidimo gdje smo. Mislim da nismo neznamtigabog gdje. Ponuda sadržava sljedeće:
- Moj trener tvrdi da bi me kresnuo. Mislim da se šali. Ali i ako se ne šali ne znam što bih s tom informacijom. Laska li mi? Tak tak. Jel mi do toga? Nije. Dakle ništa.
- Striček sa susjednog terena na tenisu tvrdi da se zaljubio u moju guzu i nudi igre bez granica koje bi uključivale moj sjedni mišić. Da, samo se smijte. Laska li mi to? Tak tak. Jel mi do toga? Nije. Što ću s tim? Niš. Guza nije na prodaju.
- Jedan slatki mali (onaj „emotivno uskraćeni“ iz jedne prijašnje zavodnice) tvrdi da me uz sav trud ne može zaboraviti. Što mogu s njim? Ima 24 godine, dakle s njim se mogu tek poigrati. Je li mi do igre? Pa, tu i tamo mi bude do ljubakanja ali ne baš do igre. Uostalom ni Dubravka ne da crvene gaće. Je li to moj „idealni muškarac“? Nije. Hm. Svejedno, u trenutku kad sam se stvarno jadno osjećala došla mi je na mob njegova poruka naslova „malena“ sa slikom puse u attachu. Kao da mi je sunce granulo. Vidi, nisam sama na svijetu. No dobro, ja nikad nisam sama na svijetu, ali to što me voli moje Dijete nije baš uvijek dovoljno da me šupira van iz depre.. Lijepo od njega. OOOH!
- Jedan oženjeni striček me bari polako. Mislim bar da me bari. Iako, činjenica je da ja baš ne vidim te stvari. Striček me pita koji je moj tip frajera i tak.. Što od njega mogu dobit? Vidi prvu stavku (trener). Do toga mi nije. Što ću, dakle, s njim? Ništa. Svemir je, po svemu sudeći, i dalje dekoncentriran.
Da se ne brukam dalje, ništa se ne mijenja: ja sam buhtla s pekmezom za dečke do 26, dedeke iznad 65 i oženjene stričeke iznad 50. I nije nešto. Što mogu s tim? Niš pametno.
Treći prijavak odnosi se na Ivana s kojim sam sinoć imala razgovor. Razgovor koji u biti ni nisam htjela voditi. U drugu ruku razgovor koji smo trebali imati davnih dana. Onaj u kojem je on možda shvatio neke stvari. (A bome možda mi je i lagao, govorio mi stvair koje zna da želim čuti. Navodno dečki to često rade??) Onaj u kojem sam, (nažalost!) između ostalog saznala da je tri tjedna nakon našeg dramatičnog i (bar za mene) užasno bolnog raskida ne samo već bio uskočio u krevet nekoj drugoj curi već da je BAŠ TA „posebna“. Mda.
Ljubav je definitivno na selu. On na selu za tri tjedna nađe curu za ženidbu, a mene u „metropoli“ salijeću neki čudni likovi. Kao da on živi u Zagrebu, a ja u Bjelovaru.
A možda je to doista zato što ja, za razliku od njega, ne izlazim. OK, svemire, miško.. okrećemo ploču.
Od sutra minimum dva izlaska tjedno (ne izlaska u dućan i na poštu već izlaska za koji mi trebaju moje Prada sandale od pitona s 14cm potpetice i 2cm platforme!), tenis utorkom popodne, trening sablje utorkom ili četvtkom navečer.
Još gore, isplanirat ću si svaki dan u tjednu i službeno ugurati unutra „vrijeme za mene“. Vrijeme za mene koje nije čitanje još jedne knjige (ionako sam, bože mi oprosti, prepametna za ovu zemlju, obzirom da sam žensko..) ili gledanje History channela.
Za sad na „zabavu“ gledam kao na „posao“. Zadatak. Izlazak po zadatku. Ajme.. S vremenom nadam se da će mi se dopasti. Uz dijete i posao to će značiti totalno programiranje, planiranje svake minute svakog dana. Zvuči kao muka, znam. I meni.
Desperate times require desperate measures. Očito se mora nešto promijeniti kod mene da bi se nešto promijenilo oko mene...
Jasmina Malnar