Nisam pisala neko vrijeme. Ne znam točno zašto. Događalo se dosta stvari koje i nisu uvijek bile ugodne pa ni sama nisam znala što napisati. (dogodilo se i nekoliko ugodnih o kojima ne mogu pisati, soriiii! )
Dakle, prošli tjedan suočena sam s istinom o pravoj magnitudi neugodne istine koju mi LJMŽ stalno ponavlja – da sam magnet za sranja. Nisam ni znala koliki. Istina nekad oslobađa, ali ja iz svoje kože ne mogu. Činjenica je da sam predrčna za curu. Nepredvidljiva, slobodna i spontana na granici divljaštva. LJMŽ kaže agresivni mali fighter. Pitbul.
U retrospektu, ne mislim da sam mogla drugačije. U Zagreb sam došla s 15,5 godina, sama. Dok sam mamu ispraćala na vlak na glavu mi se posrao golub. Dobrodošla u Zagreb... Prvi put tramvajem na trg po knjige za školu završio je kaznom za švercanje u tramvaju. Nisam imala pojma gdje se kupuju karte za tramvaj. Ništa nisam znala i sve sam napravila sama. Ja nemam tatu na način na koji mnogi ljudi u Zagrebu (i drugdje) imaju tatu. Ono, moj tata je veći, jači, moćniji i bogatiji od tvog tate.
Sama u ovom našem lijepom „bijelom“ gradu koji jede slabe i nemoćne, mogla sam potonuti ili proplivati. Nije to bila niti svjesna odluka, to je bilo pitanje opstanka. Plivati sam mogla je*ući se s moćnijima od sebe, ili boreći se – za sebe, često i s moćnijma od sebe. Mislim da je to vrijedno divljenja, a ne osude. No moje mišljenje je rijetko i mišljenje većine. Tako se dogodilo, i događa se, da je ono što ja držim svojim najvrijednijim osobinama ono isto što moja okolina najlošije prihvaća.
I što sad? Do koje mjere se trebamo dati „preoblikovati“ kako bismo bili društveno prihvatljivi? Ako smo jedna osoba unutar svoja četiri zida, a druga osoba van njih, jesu li obje osobe prave ili obje lažne, kako uopće znati gdje prestaje osoba, a počinje osobnost koju hinimo??
Čudno je to s čišćenjima... jedan za drugim odnosi koji su se održavali uz moj ogroman trud (nošenje tri para ružičastih naočala, savijanje unatrag i Isusov mot okretanja i drugog obraza) pokazuju svoje pravo lice, svoj pravi okus... gorak. Počelo je s frendovima i frendicama, nastavilo se s Ivanom – sinoć se nije nacrtao tamo gdje je trebao i konačno sam sebe jednim potezom uklonio iz mog života. Uopće mi ne nedostaje, kao ni prijateljica koja je „otpala“ od mene prije njega.
Sad je, čini se, LJMŽ na redu? Posljednjih deset dana stalno je ljut na mene, ništa što radim ili govorim nije dobro... toliko je nadrkan da mi je neugodno sjediti u autu pored njega. Danas me (vjerojatno prvi put u pet godina) uvrijedio – i povrijedio. Odgovorila sam mu s dva dobro odmjerena SMS-a, jednim koji daje do znanja koliko me povrijedio, drugim koji uzvraća udarac.
Pitam se što će zamijeniti sve ove čudne ljude i loše odnose s kojima sam živjela godinama.. nešto bolje? Nadam se. Kako kaže moj dragi frend kojeg sam već jenom, mislim, spomenula – NE MOŽEŠ PRIMITI NOVE DAROVE DOK IZ RUKU NE ISPUSTIŠ STARE. Dok se to ne dogodi, pisat ću. Uostalom, patnja je majka kreativnosti.
Jasmina Malnar
P.S. Danas sam Dubravki bila model za masažu vrućim vulkanskim kamenjem – držala je 1 na 1 tečaj jednoj dragoj i talentiranoj mladoj kozmetičarki, na meni :). Dva i pol sata uživancije, for free, yippieeee!
Sam tretman je upravo SAVRŠEN. I ne, ne sastoji se u tome da vam se vulkansko kamenje tek poslaže po leđima (kao što to obično vidimo u welness magazinima). Masaža vrućim kamenjem za terapeuta je teška šljaka – manuelna masaža rukama ugrijanim na vuklanskom kamenju dok je ono prevruće da bi se stavilo izravno na tijelo, koju slijedi masaža s toplim oblim crnim kamenjem u spretnim rukama terapeuta. I fizički i energetski tretman, koji se ne bi trebao primjenjivati na dijelovima tijela već uvijek na cijelom tijelu, kako se ono ne bi dovelo u disbalans. Idealno, svi tretmani i masaže trebali bi se izvoditi na cijelom tijelu. To posebno vrijedi za shiatsu i masažu vulkanskim kamenjem, odnosno za sve vrste energetskih tretmana.
Objašnjenja tehnike i pokreta koji se rabe, kojim redoslijedom i na kojem dijelu tijela, bila su mi totalno zanimljiva – zašto se leđa kreću masirati odozgo, a prednjica odozdo, zašto se trbuh ne masira više od 2 minute u komadu, zašto se izbjegava kralježnica, hvatovi mišića, lopatica, pupak... Sve u svemu vrijedilo se vratiti s mora za današnji dan, čak i da nisam poslijepodne još i zamijenila haljinu i odnijela narukvicu i sat u sef.
Sutra u 15:10 idem u kino pogledat novog Harryja (Harry Potter i princ miješane krvi počinje igrati u kinima, jupiiii) nakon čega konačno kidam natrag na more. Uz malo sreće nema me do jeseni...
P.P.S. Afterthought... Dubravka je u početku bila moj terapeut, prijateljica, svećenik, savjetnica. Tražila sam njen savjet na svakom raskršću i nisam ga baš uvijek prihvaćala, služio mi je više kao reality check (što je nju beskrajno ljutilo, jer „čemu pitati nekog za savjet ako ga se ne namjerava poslušati“. Hm, i LJMŽ se ljutio na mene iz istog razloga bezbroj puta u posljednjih pet godina.. Ne znam, ali ja to radim oduvijek, čujem nekoliko mišljenja i onda odrežem sama), da bi sada postala nešto kao KATALIST za moju vlastitu promjenu. Istina, promjenu koju je ona pokrenula, ali svejedno, promjena je moja, što ne mijenja činjenicu da je Dubravka jednostavno, jednom rječju, ČAROBNA.