Neki u partneru žele pronaći sličnosti tako da mogu reći - sličimo kao jaje jajetu. Drugi traže potpuno različitu osobu od sebe kako bi ostvarili ispunjen i strastven odnos. Vodi ih izreka - suprotnosti se privlače. Jedno je sigurno: sresti se, svidjeti i zaljubiti - danas je lakše no ikad. Mnogo je prilika za susrete, odnosi nisu opterećeni društvenim konvencijama, prepreke su malobrojne.
Ipak, nikad kao danas toliko muškaraca i žena ne živi samo. Žene uzalud sanjajući o idealiziranom muškarcu u kojem nije teško prepoznati negdašnjeg "princa na bijelom konju". Muškarci nesvjesno blokirani potragom za jedinstvenom ženom koja bi istodobno bila strastvena ljubavnica i brižna majka.
Rezultat? Malo je dubokih, trajnih i zrelih veza. Previše je nezadovoljstva, sumnji, strahova. Pokušajmo otkriti što se krije iza naših izbora...
Zašto se zaljubljujemo u jednu, a ne u neku drugu osobu?
Mnogo je motiva i veoma su pomiješani. Vjerujemo da smo privučeni vanjskim izgledom, lijepim osmijehom, seksi glasom ili zajedničkim interesima, no u stvarnosti na nas djeluje naša podsvijest. Veliki značaj imaju naša iskustva iz djetinjstva, u pozitivnom i u negativnom smislu. Osjećamo kad je netko proživio isto što i mi, kad je iskusio iste gubitke, iste sumnje i nesigurnost. Neizbježno je da se privlače osobe istog iskustva: svatko od njih zna što može očekivati od druge osobe ("Među nama nisu potrebne riječi", govore partneri ovoga tipa).
No, mnogo kasnije mogu iskrsnuti problemi. Muškarac i žena mogu postati suparnici jer nikako ne mogu podijeliti uloge "djeteta" i "roditelja" u svom odnosu. Drugi klasični primjer izbora je onaj "otac-dijete" u kojem žena, vezana uz oca, nesvjesno k traži inferiornog partnera koji nikad ne može ugroziti njezin ideal. Postoje mnogi muškarci koji se teško odvajaju od majki. Obično se žene u zrelijim godinama, i to ženama slabe ličnosti: takve žene ne mogu ugroziti majčin položaj.
Nadalje, na naše izbore utječu i drugi elementi. Svi mi u drugima tražimo kvalitete koje sami nemamo. Stidljivu i suzdržanu ženu privući će muškarac koji živi kao da je stalno na pozornici. Ona nesvjesno traži partnera koji može oživjeti njezine snove. U stvarnosti će, vjerojatno, takva žena živjeti u sjeni muškarca koji je previše ekstrovertiran i društven. I, paradoksalno, njegove će se vrline s vremenom pretvoriti u mane.
Danas je teško pronaći partnera: zašto?
Zato što smo izgubljeni u anonimnosti mase. Zbog toga što više nema društvenog okvira u kojima bi se događali susreti. Danas nedostaju čvrste točke, svi smo potpuni neznanci, nepouzdani, sumnjičavi. U dubini strahujemo od međuljudskih odnosa. Strahujemo i da ne pogriješimo. S jedne smo strane bombardirani stereotipima da je ljubav jednostavna, spontana, mladenačka i sretna. S druge znamo da sve baš nije tako. lako su srušeni brojni tabui, iako ima rnnogo prilika za upoznavanje, ipak su se problemi povećali.
Nepovjerljiviji smo, i naši kriteriji izbora više nisu jasni. Žene su tražile dobrostojeće muškarce koji su im mogli pružiti ekonomski sigurnost, muškarci zdrave i jake žene koje mogu biti dobre majke i gospodarice kuće. Bili su to osnovni kriteriji na osnovi kojih su se sklapali čvrsti brakovi, no oni su najčešće odbojni današnjim ženama i muškarcima.
Postoji li, kao što mnogi vjeruju, naša srodna duša?
Ne. To je romantična iluzija koju valja prevIadati. Još je Platon govorio o androginu, savršenom biću u kojem su se stopili muškarac i žena. No, zamisao o individuama koje su potpuno komplementarne tako da mogu ostvariti platonski sklad može postojati samo u ljubavnim romanima. Postoje, dakako, neki trenuci u našem životu kad za neku osobu osjetimo da je ona prava, kao da smo je čekali cijeli život. No, u vezi s izborom partnera, ne treba raspravljati u kategorijama "pogrešan" ili "ispravan". I o nama ovisi koliko će onaj drugi biti dobar partner. To ovisi i o tome što očekujemo od njega, što smo mu od svojih očekivanja dali do znanja.
Dakako, ako su očekivanja pretjerana, ne valja očekivati čuda. Ako dvoje potječu iz potpuno suprotnih ambijenata i iskustva su im dijametralno različita, lako je pretpostaviti da će se teško uskladiti. Ne treba vjerovati da se svaka žaba može pretvoriti u princa i svaka Pepeljuga u princezu.
Je li istina da ljubav hranimo pogrešnim očekivanjima?
Dakako. Tome su sklone zahtjevne žene, perfekcionisti koliko prema sebi, toliko i prema svojim partnerima. Traže više no što, realno, mogu dati. Očekuju dobar izgled, karijeru, inteligenciju. Ili čine fatalne pogreške: prebrzo od obične veze žele stvoriti nešto više, ne primjećujući da su njihovi partneri premladi i da žele, prije nego što uđu u ozbiljnu vezu, izgraditi svoju karijeru, putovati ili nešto slično. I današnje djevojke, ma koliko emancipirane bile, život u paru pretpostavljaju bilo kojoj drugoj mogućnosti.
Ženina majčinska priroda djelomično je kriva za takvo ponašanje. Drugi je razlog što žene, u podsvijesti, još nisu prihvatile svoju ravnopravnost s muškarcima. Još u njima živi predrasuda da muškarci vrijede više. Urasla im je još u djetinjstvu, promatrajući rođake i prijatelje kod kuće, u školi, a kasnije na poslu. Žene dobro znaju da "jaki muškarac", koji može riješiti sve njihove probleme, ne postoji. Ipak, i kad im ne treba takav, jer su same jake i nezavisne, traže nekoga tko će ih štititi.
I muškarci u ljubavi imaju pogrešna očekivanja. Od svojih žena traže sve: zavodIjivu ljubavnicu, podložnu kćerku, praktičnu i dobro organiziranu suprugu. Isprva sve može biti u redu, no uskoro žene zamori glumljenje majke muškarcima. To je trenutak kada muškarac traži ljubavnicu. Najgore od svega je to što se žene same dovode u takvu situaciju, stavljajući svoje partnere na pijedestal kojeg ne zaslužuju. Čak i onda kada dobro znaju da su ti muškarci bez njih ništa.
Je li moguće "popraviti" partnera?
Svakako to nije lako. Ne možemo očekivati da ćemo stvoriti kvalitete što nedostaju. Muškarac bez ambicija teško se može pretvoriti u karijeristu. Jednako je tako nemoguće pretvoriti ženu s karijerom u domaćicu. Bolje je pokušati potaknuti dobre osobine. Umjesto da se kritizira ono čega nema (i čega nikada neće biti) bolje je posvetiti se pozitivnim stvarima i još im povećati vrijednost. A tada će nam on, kome će to goditi, nastojati ugoditi još više.
Zašto se povećava broj parova koji se odlučuju na razvod?
Zato što je otpočetka njihova veza bila na krhkim osnovama. Nedostaju elementi koji bi osiguravali trajnost: ekonomska povezanost, obiteljske ili vjerske tradicije, zajednička djeca. Veza bez velike odgovornosti nije sama po sebi negativna, no lako se raspada u trenucima krize jer je nema što održati. Na ljubavne odnose uvijek djeluju suprotni utjecaji. S jedne strane postoji velika želja za bliskošću, potpunim zbližavanjem. S druge, prisutan je strah od obveza, ali i strah da ćemo u vezi izgubiti dio svoje osobnosti.
U trenucima krize ovi elementi dobivaju na snazi. Malo tko tada razmišlja o uzrocima krize. Svatko tada misli da je bolje prekinuti i pokušati nešto drugo. A to je iluzija jer svi mi nesvjesno težimo ponavljanju istih odnosa kakav je bio onaj iz koga smo izašli. Dakako, postoje osobe koje mogu prekinuti ljubavni odnos, a da nikada ne požale zbog toga. Također, postoje osobe koje su same sebe uvjerile da je najbolje ono što imaju i nipošto ne dozvoljavaju da se njihova veza stavi pod sumnju.
Tko bolje podnosi razvod: žene ili muškarci?
U prvom se trenutku čini da muškarci reagiraju bolje. No, to je samo površni dojam. Žene ispočetka više pate i dublje su potresene. Loše se osjećaju gotovo godinu dana, čak i fizički, kako su pokazala neka medicinska istraživanja. No, kad prođe razdoblje krize, ženina je ličnost ojačana. Muškarci su poslije razvoda izloženi različitim vrstama bolesti, no emocionalno se naizgled brže oporavljaju. Oni, umjesto analiziranja uzroka raskida, umjesto analiziranja vlastitog ponašanja i njegove veze s raskidom, reagiraju akcijom — potragom za novom partnericom s kojom će ponoviti isti kliše.
Žene su u tome potpuno drukčije. Kako ne bi ponovile greške, radije žive same. To je, dakako, težak izbor. Većina razvedenih žena priznaje da je najteže buditi se sam u postelji. Bez obzira na sve, žene si nastoje ostaviti razdoblje za razmišljanje. Bave se same sobom i svojim izliječenjem kako bi oporavIjene ušle u slijedeću vezu. Više uče iz svojih iskustava, osobito loših. Opasnost je u tome što se u razdoblju oporavka može razviti tzv. negativna usmjerenost: niz loših iskustava može stvoriti jak obrambeni mehanizam, što sprečava upuštanje u bilo kakvu novu vezu. A to je pogrešno.
Je li istina da oni koji nisu našli partnera to zapravo i ne žele?
To je istina do neke mjere. Postoje objektivni uvjeti kad je moguće sklapati nova poznanstva, prihvaćati druge ljude. Ljudi mnogo rade, preokupirani su svojim poslovima pa mogu proći godine a da ne dođe do pravih susreta. Sve je manje slobodnih osoba s kojima bi se mogla uspostaviti veza. Osim toga, a to se pogotovo događa ženama, razvija se sumnjičavost.
No, i zbog drugih razloga netko teško pronalazi partnera. Recimo, rasao je u nasilnoj obiteljskoj atmosferi i strahuje da se slično ne dogodi i u njegovom obiteljskom životu. Neke osobe, iako nemaju takvih iskustava, ne podnose bliskost, izbjegavaju fizičke kontakte s drugima. To su osobe koje imaju velikih problema sa samima sobom. Strahuju da će ih veza onemogućiti da slobodno izražavaju svoju osobnost.
Je li teško ostvariti život udvoje poslije godina samoće?
Ne. Čak je vjerojatnije da će neka veza uspjeti bolje ako su partneri prethodno neko vrijeme živjeli sami. Ima parova koji se sretnu u srednjim godinama i, ma koliko njihova veza bila čvrsta i dobra, zajednički odlučuju živjeti i dalje odvojeno. Tako se ponašaju ljudi koji su dugo bili rastavljeni ili su dugo živjeli sami. Ljudi se odlučuju na odvojeni život ako imaju izrazito različite navike i ritmove života. Tradicionalni brak nije jedina garancija čvrste povezanosti. I izvanbračna zajednica, u kojoj svatko može živjeti u svom stanu, može funkcionirati.
Foto: photostock
Ambro