Dobro došli u Babilaž – ciklus kolumni čije su autorice članice naše redakcije. U njima će s vama dijeliti svoja mišljenja i razmišljanja o različitim temama, od ljubavi, ljepote, kuhanja, svakodnevnih događanja...
Iako živimo u 21. stoljeću, činjenica je da postoje još mnogi koji su zadržali zastarjela i tradicionalna vjerovanja i stavove. Osobito je to naglašeno kad je riječ o braku, ljubavi i zajedničkom životu.
S druge strane, kako u svijetu, tako i u našoj zemlji, javlja se sve veći broj mladih koji misle da im brak nije potreban u životu, bilo da su single ili pak u vezi. Riječ je o zanimljivom fenomenu, a stručnjaci tvrde da je to zapravo trend kojeg je nametnula generacija Y, tzv. milenijci, kojoj i sama pripadam.
No da se mi vratimo na temu, treba li živjeti zajedno prije braka? Nedavno smo upravo na našem portalu imali anketu vezanu uz ovu temu, a većina vas misli kako bi parovi svakako trebali živjeti zajedno neko vrijeme prije nego se odluče stupiti u bračnu zajednicu.
Neke od vaših komentara iznosim u nastavku:
„Naravno, tako je i bolje nego uletjeti u brak i onda se iznenaditi i shvatiti da zajednički život nije bajka, nego da su tu i svakodnevni problemi koje treba rješavati u hodu. Treba probati živjeti skupa pa vidjeti kako dvoje funkcionira skupa u svakodnevnim normalnim situacijama. Jer nije isto naći se s nekim dnevno na par sati, oboje odmoreni, sređeni, željni jedno drugoga. Treba se upoznati i u situacijama kad smo bolesni pa nam nije do ničega i izgledamo grozno, kad smo živčani zbog nečega, kad treba počistiti, skuhati, oprati - dogovoriti se oko podjele poslova, vidjeti kako to sve funkcionira jer zajednički život sastoji se od mnogih segmenata u kojima se trebamo prilagoditi jedno drugome. Tako da definitivno sam za to da se prije potpisivanja famoznih papira (ako baš to nekome nešto znači) živi zajedno bez tih papira koji su zapravo samo papiri i ne znače ništa samo predstavljaju komplikaciju ako se ljudi rastaju. Ljubav ili postoji ili ne postoji bez obzira na to što potpisali ili ne potpisali nikada...“
„Apsolutno da. To je najbolji način za procjenu mogu li dvije osobe funkcionirati pod zajedničkim krovom. Osobno sam to napravila dva put u životu. S prvim sam to probala i nije nikako funkcioniralo pa se nisam ni udavala. Drugi i poslijednji mi je sadašnji suprug. Zajedno smo jako sretni što smo imali mogućnosti prvo isprobati zajedniči život prije nego li smo se odlučili ga provesti skupa u braku.“
„Ne,ja sam vjerski tip i nikad ne bih zivjela s nekim prije brak,evo vjenacana sam 11godina,hvala Bogu sve je ok,mada je bilo i tezih trenutaka,ali se uz malo truda i obostranog zalaganja sve moze rjesiti“
Dakle, razmišljanja o ovoj temi se razlikuju, no stav većine je jasan. Ja se priklanjam toj većini i svakako se zalažem za to da parovi žive zajedno prije stupanja u brak. Zašto? Pa odgovor je vrlo jednostavan. Nećete u potpunosti upoznati nekoga sve dok s njim ne počnete živjeti. Tek ćete tada shvatiti način na koji osoba funkcionira, koje su njezine navike i možete li ih prihvatiti, odnosno tolerirati.
Postoje parovi koji ulaze u brak prije nego su se do kraja upoznali pa tek onda kad počnu zajedno živjeti shvate da ih dijele nepremostive razlike. I do čega onda dolazi? Do toga da svaki treći brak u Hrvatskoj završava razvodom. Dakle, prvo probaj pa tek onda potpiši papir. Nije da se ne smijete vjenčati prije zajedničkog života, ali biti će vam mnogo jednostavnije da svatko ode na svoju stranu ako niste u braku jer neće biti problema s odvjetnicima, papirologijom i sl.
Nastavno na ovo temu, nameće se i pitanje je li nam brak uopće potreban? Riječ je o pitanju koje mi se u posljednje vrijeme sve češće vrti glavom jer, ako već živite s nekim, super se slažete i sve je ok, čemu onda uopće taj papir? Zbog prezimena? Prava u slučaju razvoda? Nije li licemjerno vjenčati se s nekim samo za slučaj da dođe do razvoda pa da onda imate nekakva prava kod podjele imovine? Ako s tom pretpostavkom ulazite u brak onda, prema mom mišljenju, tu nešto ne štima i sami sebe gurate u provaliju.
Ja sam po prirodi veliki optimist i sanjar i papirologija mi nikad nije bila previše bitna. Štoviše, čak me i smeta. Volim živjeti slobodno, neograničeno i bez ikakvih okova i zato samu sebe pitam: ima li smisla ulaziti u brak? Zar nije važno samo da nekoga volite, bezuvjetno i neograničeno?
Kažu da smo mi milenijci dosta drugačiji od svih ostalih generacija dosad, i kad malo bolje razmislim pa pogledam oko sebe i vidim stilove života svojih vršnjaka, uistinu je tako. Malo je onih koji su pristali na kalupe. Ima ih, ali su u manjini. Čak i oni koji su ušli u brak, žive život na neki svoj način. Djeca više nisu prioritet. Statistike su pokazale da generacija millennialsa ne želi djecu u tolikoj mjeri u kojoj su to htjele prošle generacije. Slično je i kad je riječ o braku.
Možda je razlog tome i sve veći broj razvoda, pa je povjerenje prema braku kao instituciji sve manje. Tu je i želja za samoostvarenjem i napretkom u karijeri.
U ozbiljnoj sam vezi već nekoliko godina, živim s partnerom kojeg neizmjerno volim i dobro se slažemo, no još nisam sigurna hoćemo li stupiti u brak. U posljednje sam vrijeme nekako sve manje sklona toj prastaroj instituciji. Nije da zagovaram izvanbračnu zajednicu ili mislim da je brak glupost, daleko od toga. Svatko ima pravo na svoj način života, no meni brak nekako postaje odbojan. Možda je samo faza, a možda i ne. Trenutno ne mogu zamisliti sebe kao ženu s mužem i djecom. No s obzirom na moju hirovitost, nikad se ne zna, no u jedno sam sigurna: generacija Y sklona je individualizmu i nije nam previše stalo do toga što misli ostatak društva. Naredne generacije (Z) možda će donijeti neke nove trendove. Kak se kaže, živi bili pa vidjeli...
Zaključno, mislim da je generacija millennialsa društvu donijela veliki napredak, osobito po pitanju osobnih sloboda. Ne mariti za društvene norme, kalupe i obrasce, već biti svoj bez obzira na mišljenje ostatka društva velika je hrabrost u odnosu na prethodne generacije.
By: Kovrčava Sue
Foto: Pinterest