A stvarno, nema do frizure. Kad mi je kosa u komi, nemam volje niti se našminkati, niti obući, a bogami, niti izaći iz kuće. Osvježena boja i sređena frizura odmah me oraspoložila do te mjere da sam odmah kupila haljinu koju sam netom hodajući prema frizerskom salonu primijetila u jednom izlogu dućana. Znala sam da je to - to! I još na sniženju! Pa kud ćeš bolje?
Razgledavala sam izloge i dućane u potrazi za “nečim” što bi me ostavilo bez daha. I bilo je takvih stvari, ali naravno cijena uz sav popust, nije bila baš prihvatljiva u ovoj situaciji. Mango, Zara i H&M, tamo zalutam samo ako moram ubiti vrijeme. Nekako se ne snalazim u takvim dućanima gdje se odjeća mjeri u tonama i gdje je uvijek puno žena. Između te hrpe odjeće, treba puno vremena da nađem nešto što mi se sviđa. Iskreno, još uvijek me muči ona pomisao da će svaka druga žena u gradu imati isti komad odjeće kao i ja, pa vrlo brzo odustanem od kupovine. Kad sam došla kući, uhvatila me želja da odem u hladni podrum, u ostavu i otvorim kutije sa starim, ali vrijednim komadima odjeće. Moja životna iskustva su me naučila da kad mi dođe takva želja, da je jednostavno zanemarim i ignoriram jer vraćanje stare odjeće u ormar, gotovo nikada nije urodilo plodom. Naime, ma koliko mi se u tom trenutku činilo primamljivo odjenuti neki stari komad odjeće, uglavnom bi ta odjeća ostajala na vješalici, netaknuta. Onda bi je nakon nekog vremena, opet vratila u podrum, nazad u kutije. I taj proces sam često ponavljala sve dok nisam sama sebi objasnila da to nema ama baš nikakvog smisla.
Nakon višegodišnje pauze od tih mojih seljakanja odjeće i obuće, opet me zadesila luda želja da krenem u akciju zvanu “ podrum”. Zapravo, razgledavajući dućane, shvatila sam da se mnogo toga iz prijašnjeg stoljeća, vratilo u modu pa me uhvatila inspiracija “zašto ja ne bih izvadila neke stvari iz starih kutija” i oplemenila ih nekim novim detaljima. I tako ih opet oživjela. U trenutku sam se našla u starim kutijama s odjećom iz nekih starih vremena. Vadila sam haljine, jakne, torbe i obuću, zajedno s tim stvarima, putovala u prošlost jer svaki predmet ima svoju povijesnu priču. Sjetila sam se i nekih komada odjeće koji su otišli nepovratno u smeće, a sve iz nekog mog hira, kako nema smisla zatrpavati podrumski ormar starom odjećom. Danas bi mojoj kćeri te stvari dobro došle. Nad nekim komadima odjeće sam se iščuđavala, kako sam uopće tako nešto mogla kupiti ili odjenuti. Bilo je komada odjeće i cipela koje nikada nisu korištene. Valjda su kupljeni u nekom suludom šopingu bez smisla.
Cipele nikada ne bacam, naročito ako su skupocjene i nedovoljno iznošene.
Izvadila sam svoju mašinu za šivanje, koja već dugi niz godina stoji u kutiji i čeka neke ovakve inspirativne dane da dokaže svoj smisao postojanja. Dnevni boravak se u trenu pretvorio u krojački salon. A ideje su samo padale i padale! Neću vam niti opisivati do kud sam stigla. Od običnih prepravaka odjeće, završila sam na izradi mašnica za svoju kćer, jastuka za svoje ljubimce i sitnih popravaka neke odjeće koja čeka na to već duže vrijeme. Sve u svemu, bilo je to korisno utrošeno vrijeme. Uspjela sam jednoj dlakavoj vunenoj jakni podariti novi sjaj, baš sličan jednoj takvoj jakni u izlogu dućana, promijeniti nekoliko patentnih zatvarača, zašiti neke davno izgubljene gumbe, zašiti neke podrapane podstave jakni i kaputa, i osmisliti jedan novi projekt u svojoj glavi koji je zapravo već odavno osmišljen samo sam se trebala potaknuti na realizaciju. Obožavam ovakve dane kada me jedna obična šetnja gradom i dućanima, inspirira i potakne da napravim džumbus od vikenda i života. Nakon dugo vremena sam uzela šivaći pribor u ruke.
Danijela Dvornik
Powered by M&M
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine