Tradicionalne vrijednosti

Danas su se mnoge stvari promijenile, no lijepo je zadržati neke stare tradicije

Tradicionalne vrijednosti

Kad sa bila mlađa i živjela sa roditeljima, ručak je uvijek tradicionalno bio u 14.30 na stolu. Kasniti se nije smjelo. U nekim svojim tinejdžerskim godinama katkad me nervirala ta obaveza ili očev ljutit pogleda kad bi kasnila na ručak. Za ručkom smo morali biti svi i nije bilo nikakvog opravdanja za izostanak. Kasnije kad sam se udala, znali smo tu tradiciju zapostavljati. Noću bi tulumarili pa bi često spavali do popodnevnih sati,  a glad smo ubijali u obližnjem restoranu.

Onda su se s vremenom stvari promijenile, vratili smo se tradicionalnom ručku u 14 h. Imala sam sreću u životu da nisam morala raditi, pa sam u našu malu obitelj vratila tradicionalne navike koje smo za života stekli. Trudila sam se uvijek da ručak bude dio našeg okupljanja, ponekad sam uspijevala, a ponekad su poslovne obaveze mog supruga zahtijevale prilagodbu.

Kad bi se mene pitalo  danas, ja bih vratila staro radno vrijeme od 6h do 14 h, kada smo kao obitelj svaki dan ručali zajedno i imali pregršt vremena za posvetiti se obitelji i ostalim aktivnostima. No, kao i svi, morali smo prijeći na europsko radno vrijeme koje je tako isplanirano da ljudi većinu vremena rade i da nemaju vremena za ništa drugo. Jesti u kasnopopodnevnim satima, znači zapravo večerati. Takav raspored nam jednostavno nije odgovarao jer nama je večera uvijek bila jedno lagano jelo kako i mora biti, a ručak najvažniji obrok u danu.

Mi smo imali privilegiju zadržati naše stare navike koje su u svakom slučaju bolje i zdravije od ovih današnjih, kada ljudi na poslu jedu uglavnom neke brzinske nekvalitetne obroke, a onda kada stignu umorni od posla kući, nisu za nikakvo kvalitetno kuhanje. Žalosno je to, što smo baš u svemu prihvatili  neke nametnute vrijednosti koje su osmišljene u korist kapitala, a najmanje za dobrobit ljudi i obitelji kao temelja svakog društva. S toga se ne moramo čuditi što sve ide k vragu.

U mojoj obitelji, ručak je i dalje u 14 h i drago mi je što se ta navika nije izgubila usprkos ovom  ludom vremenu u kojem živimo. Moram vam isto tako priznati da je ponekad jako teško zadržati te vrijednosti u ovom suludom ritmu života, jer koliko god se ja trudila, vrijeme i ritam života ponekad  su jači i od mene. Ipak, bila sam možda jedna od rijetkih majki koja nikada nije htjela da nam kćer slavi rođendan u McDonaldsu, iako je naša kćer to silno htjela.

Nisam htjela ni kupovne torte i kolače, ni pizze. Htjela sam pravi rođendan, onakav kakav sa ja imala u svojoj mladosti sa svim onim uzbuđenjima koja su pratila jedan takav događaj. Htjela sam da moja kćer također pomaže u mazanju torte i da s nestrpljenjem čeka da joj dam posudu sa kremom,da je poliže. I sve sam to uspijevala i bila jako sretna kad bih vidjela da djeca jedu tortu i traže još. Kasnije je moja kćer shvatila da je rođendan u McDonaldsu dosadan i što je najvažnije da jako kratko traje. Bila je uvijek zahvalna na mom trudu koji sam ulagala za taj poseban dan. I dan danas kada je starija za svoj rođendan poželi one "posebne sendviće i tortu".

Nevjerojatno mi je drago kada vidim da sam uspjela jedan dio svojih dobrih navika prenijeti i  u njen život. Tako tradiciju prenosimo sa koljena na koljeno. Eto dolazi nam Uskrs i moram se baciti na tradicionalno pravljenje Sirnice (tradicionalni dalmatinski Uskršnji kolač) kojeg svi jako volimo, a prilično je teško ga napraviti jer treba godine i godine prakse. U Zagrebu to se zove "pinca" ali moram naglasiti da je PINCA blijeda slika prave dalmatinske sirnice. Svima vama, ženama koje ste vješte u kuhinji stavljam ovaj recept,pa probajte ali vas upozoravam da nije niti malo lako kako se možda čini: http://www.coolinarika.com/recept/713404/

Želim vam ugodne i sretne nadolazeće praznike.


Danijela Dvornik

Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine