Ogovaranje je nešto što uglavnom povezujemo sa zavidnim ljudima koji su ljubomorni na druge i vole širiti glasine. Bilo da se radi o raspravi o nečijem izgledu ili o ruganju nječije nesreće, većina ljudi ogovoaranje doživljava kao nešto negativno.
Pa ipak, svi se tu i tamo upustimo u trač partiju s prijateljima na kavi ili s kolegama u pauzi. I tu nema ništa sramotno, štoviše, izgleda da ogovaranje nije tako loše kao što mislimo, a može nam čak i koristiti. Tako barem tvrdi jedno zanimljivo istraživanje na koje smo naišle, a čiji su nas rezultati poprilično iznenadili.
Ogovaranje ne mora biti negativno
Kad pomislimo na ogovaranje, većina nas vjerojatno pomisli na ruganje i širenje glasina. Međutim, oko 14 posto naših svakodnevnih razgovora sastoji se od ogovaranja, a većinu vremena ono je u potpunosti neutralno, a ne pozitivno ili negativno, tvrdi istraživanje.
Ogovaranje čak može imati neke prednosti
Istraživanja sugeriraju da nam ogovaranje može pomoći u izgradnji društvenih veza i učenju kroz iskustva drugih ljudi. Kad međusobno dijelimo važne informacije o sebi ili drugim ljudima, možemo se osjećati korisno i to nam može pomoći u izgradnji povjerenja i jačih veza.
Ono o čemu razgovaramo može utjecati i na naše buduće ponašanje. Osim što tračevi mogu promicati suradnju, kada uspoređujemo dojmove o drugim ljudima, to nam može pomoći da bolje razumijemo svoje osjećaje i utvrditi kakvo ponašanje je, a kakvo nije prihvatljivo.
Istraživači su stvorili igru kako bi testirali prednosti ogovaranja
Istraživači su odlučili saznati više o tome zašto ljudi ogovaraju i čemu ogovaranje uopće služi, a za to su stvorili internetsku igru. U njemu su sudionici zajedno odigrali 10 kola u skupinama od 6 osoba. U svakom krugu dobili su 100 bodova, a novac su mogli zadržati za sebe ili bilo koji dio uložiti u grupni fond. Ta se suma zatim pomnožila s 1.5 i podijelila podjednako među igračima.
Ponekad su neki sudionici mogli vidjeti što radi par drugih igrača, a u tim su rundama smjeli privatno razgovarati s drugim članom grupe. Baš kao što ne možemo uvijek saznati o nečijem ponašanju iz prve ruke u stvarnom životu, sudionici su se morali osloniti na informacije koje su drugi članovi grupe privatno podijelili s njima o tome je li netko u grupi bio 'slobodni jahač' ili ne. Te su im informacije pomogle da odluče žele li ponovno igrati zajedno.
Ovakva vrsta igre inače je poznata kao igra javnih dobara. Obično igrači s vremenom manje doprinose u takvim igrama. Međutim, ako je sudionicima bilo dopušteno međusobno komunicirati, suradnja je vremenom manje opadala. Rezultati su također pokazali da su se igrači koji su međusobno čavrljali osjećali više povezani jedni s drugima.
To dokazuje da je ogovaranje zapravo važan dio našeg života koji nam može pomoći u izgradnji društvenih veza, pa čak i u promicanju suradnje. Kao i što to često biva, važan je način, a ne sam čin.