Dolazim jutros u redakciju, dečki iz sporta su u deliriju zbog Luke Modrića koji je sinoć odigrao utakmicu karijere. Dižu ga u nebesa, slažući se sa španjolskim medijima koji Modrića nazivaju, ni manje ni više, nego bogom. Naši su mu dečki montirali krila i aureolu na naslovnoj fotki za članak, što me malo zbunilo - je li Luka onda bog ili anđeo? No, bilo je prerano za ovake diskusije, čak i kad ih vodim sama sa sobom. Još ni kavu nisam popila. Neka Luki i aureola i krila i titula nogometnog boga. Za Real je odigrao nadrealno. Uživam u toj ranojutarnjoj slavljeničkoj atmosferi, dan započinjemo na krilima Luke Modrića, baš kao što se sinoć i njegov klub plasirao u četvrtfinale Lige prvaka.
Zanimljivo mi je gledati koliku euforiju i ganuće može jedan muškarac izazvati kod drugog, odnosno kod muškog svijeta diljem države, raseljenih naših muškaraca po inozemstvu i tuđih koji navijaju za Real u kojem je Modrić bog. Ne ostaju ravnodušni ni navijači konkurentskih momčadi. Uglavnom, skupi se tu respektabilni broj frajera koji su ponosni na Luku. I zavidim im na tome. Na tom ponosu zbog jednog od njih. Na koncu, svi su oni šutali loptu kad su bili mali. Ovaj je samo ispao najbolji. Na svijetu.
Žene ne običavaju tako zdušno hvaliti jedna drugu, a toliko pričamo o ženskoj solidarnosti i potrebi za istom. Pjeva li božanski, mi ćemo se uhvatiti za trivije poput velike stražnjice, moralizirati nad dubokim dekolteom, likovati nad botoksom u usnama i izvlačiti gafove iz njezina privatnog života koje smo popamtile iz žute štampe, koju ne čitamo. Ako je ipak odlučila prirodno stariti, primijetit ćemo bore koje dotična bez kompleksa nosi na svome licu. Štoviše, stišat ćemo ton, kako bismo mogle iskomentirati stas, koji kod pjevačice ne bi trebao igrati nikakvu ulogu. Ako je sportašica i upravo osvaja medalju, primijetit ćemo da ima prejake ruke, vrat, noge, štogod već… Zaboravljajući pritom na činjenicu da vjerojatno oko vrata ne bi objesila zlato, da su joj ruke graciozne i tanke poput balerininih. Naravno, dohvatit ćemo se i toga imaju li djecu pa ako nemaju reći pokoju "pametnu" i o tome. Pametovat ćemo i ako ih imaju.
I to su najmanje opasne stvari koje radimo - zajedljivo komentiramo s kauča. Te žene na televiziji nas ne čuju i nije im bitno što mislimo o njima. No, što ako nas pritom slušaju kćeri, nećakinje ili neke druge djevojčice kojima bismo trebale biti uzor? One od nas uče kako se odnositi jedna prema drugoj i kako prihvaćati ili ne prihvaćati sebe. Barem pred njima nastoj se suzdržati od ružnih komentara. Pojačaj ton, poslušaj je kako pjeva, zanemari botoks ili bore, zaista nisu nikome važni, navijaj za bacačicu diska! Ne osvaja se zlato svaki dan. Budi primjer kakav ta djevojčica kraj tebe zaslužuje. Ne daj da izraste u ženu koja prezire ženski svijet, a takvih ima iznenađujuće puno.
Neki dan sam radila intervju s jednom simpatičnom vulkanizerkom. Obožava svoj posao. Jedina je cura u radionici, a vjerojatno i jedina vulkanizerka u Zagrebu. Tu možda griješim, no ako ih i ima, sigurno se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Kaže, kolege su super. Uskaču kada god joj treba pomoć i odlično se osjeća radeći s njima. Pitala sam je ima li diskriminacije od strane klijenata. Odmahuje glavom dodajući kako su vozači redom oduševljeni kad vide vulkanizerku, dok žene - nisu. Jedna gospođa nije joj dala da joj promijeni gume i tražila je njezinog kolegu da obavi taj muški posao pa mu usput rekla kako ne želi ni da je ginekologinja pregledava te uvijek ide ginekologu. Vajda je i to isključivo muški posao.
Slično mi je ispričala i cura koja vozi vlak. Poput vulkanizerki, rijetke su i strojovotkinje. Muški kolege su joj dali apsolutnu podršku i bili uvijek pri ruci kada je trebala pomoć, dok je kod žena nailazila na otpor. E sad, je li riječ samo o ljubomori, ne bih rekla. Čini mi se da to nije jedino zbog čega si međusobno otežavamo život.
Gore od toga je to što mislimo da dečki uvijek znaju i mogu bolje, baš kao ta gospođa koja ne vjeruje da joj žena može promijeniti gume na autu ili da ju žena može pregledati. Malo više vjere jedna u drugu i malo više one muške podrške i nogometnog ponosa s početka teksta (u tome su stvarno bolji, a od boljih treba učiti), ne bi nam škodilo pa da poletimo na krilima neke od nas, a Luku Modrića ostavimo za dečke. Nek' se vesele!
Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije žena.hr