Dejtanje u kasnim 30-ima i 40-ima pa i 50-ima dostojno je dokumentaraca vrhunske produkcije. Trebalo bi povući kamere iz afričke divljine i sibirskih pustopoljina i instalirati ih na strateška mjesta urbaniziranog svijeta - u urede, barove, restorane, ulice, parkove, na plaže, u hotele, automobile, sobe. Pustiti lavice iz divljine da predahnu i fokusirati se na životinje na dvije noge.
Ponekad zavidim svojim udanim vršnjakinjama. Sretno udanim, mislim. Ima i takvih. Iako u malom broju, u što sam se uvjerila na vlastite oči, nakon što sam prekinula dugogodišnju vezu. Naime, kada s ruke nestane prsten, frajeri to tumače kao zeleno svjetlo na semaforu, na kojem umjesto figure pješaka u hodu, stoji: "Slobodno uleti, odmah i s najglupljom mogućom forom, na sve padamo", a oni koji ulijeću vrlo često su u brakovima sa ženama koje misle da su sretno udane.
Poudavale su se u 20-ima, nakon fakulteta, i svijet izlazaka ostavile iza sebe u vrijeme dok su u njemu još vladala određena pravila, a frajeri bili još uvijek pristojni i sramežljivi, zaljubljeni samo u jednu i odlučni da s njom provedu ostatak života. No, taj ostatak života s godinama se smanjuje baš kao i rate stambenog kredita koji otplaćuju. Iz mjeseca u mjesec raste glavnica (i samo to u kući raste), topi se kamata, troše se njezini živci i njegova ljubav. Taman kad otplate stan, vrijeme je za raspodjelu imovine i razvod jer zaista nema smisla da ostatak života provedu pod istim, netom otplaćenim krovom.
S godinama svi podivljamo, a osobito oni pušteni s lanca ili pak oni koji su i dalje sputani okovom od bijelog zlata na kojem stoji ugraviran datum jedne rujanske subote od prije 15-ak ili 20 godina. Takvi traže svaku priliku za diskretni flert, puni su komplimenata, uvlače trbuh dok prolaze, mirišu jednako intenzivno kao i tinejdžeri, no umjesto Axeom sada se špricaju Diorom.
U danim okolnostima trebalo bi pronaći nekoga normalnog, nekoga slobodnog, nekoga tko nije previše istraumatiziran i ima živaca. Za mene. Uh… ne bih mu bila u koži!
Dejtanje u ovim godinama izgleda kao Olimpijada. Ostvarili smo normu - iskustvo je tu, djeca iz prethodnih brakova i supruge također - što aktualne, što bivše. Svi smo napucani, nabrijani i u najboljoj formi. Za doručak jedemo smoothie od borovnica, spiruline, banane, proteina i kolagena (da se prepadneš!), bogatstvo ostavljamo na skupe suplemente i probiotike - jer imunitet i mladost leži u zdravim crijevima, borimo se s cigaretama i noćnim obrocima. Pogledaš li kroz one goleme staklene stijene teretana, vidjet ćeš kako u njima većinom 40-godišnjaci pumpaju mišiće, a i na utrkama dominira upravo ta dobna skupina ljudi. Cilj je biti najbrži i najbolji, osvojiti medalju. One fore o tome da je važno sudjelovati - zaboravi.
Frajerima je bitno ne otići kući praznih ruku, udomiti ga već večeras, dok ćemo mi ipak stati na loptu i otići doma iz te džungle solo, uz prijedlog da se ovih dana nađemo na kavi ili ručku i trijezne glave, nakon što dotičnog promotrimo na dnevnom svijetlu, odlučiti što dalje. No, on uglavnom nema vremena za nas neodlučne. Život je jedan, a on sad živi onaj ostatak ostatka što mu je ostao nakon razvoda. Mala, hoćeš ili nećeš! Ovaj frajer ne pita dvaput (i ne može dvaput)! Iako, dvaput je dvaput!