"Knjige moraju nasmijati, učiniti da se osjećate dobro"

Razgovor s poznatim spisateljem Alanom Bradleyjem, koji otkriva tajne svojih knjiga i glavnog lika, Flavie de Luce

"Knjige moraju nasmijati, učiniti da se osjećate dobro"

Pisac kriminalističkih romana, Alan Bradley gostovao je u Zagrebu, 12. i 13. rujna. Svojim djelima stekao je brojne poklonike diljem svijeta i osvojio mnoge nagrade. Knjige su mu do sada prevedene u više od 40 zemalja svijeta, a hrvatska publika će ovih dana imati priliku čitati i "Dimljenu haringu bez senfa".

Bradley je stvorio šarmantan i otkačen lik mlade detektivke Flavie de Luce, a upravo sada samo za vas otkriva što ga je nadahnulo na stvaranje svojeg glavnog lika. Nadasve simpatičan i popularan pisac postao je prepoznatljiv po kriminalističkim romanima, a što leži u pozadini svega, kako piše i tko je zapravo Flavia de Luce, pročitajte sami....

Za početak, recite našim čitateljicama u pet riječi tko je zapravo Alan Bradley?

- Jedan stariji pisac. Da, to su samo tri riječi, ali me najbolje opisuju.

Radili ste kao inženjer elektronike i na radijskim i televizijskim postajama u Ontariu i na Sveučilištu Ryerson u Torontu.  Kako ste nakon toga odlučili postati pisac?

- Mislim da sam oduvijek imao potencijala za to, čak sam i kao mali dječak počeo pisati roman. Međutim,  tada me sestra jednom opomenula i shvatio sam da jako teško podnosim kritiku. Ali nisam se dao. Kao dijete stavljao sam papire u knjige, napisao naslove, nešto nacrtao i pričao priče na temelju toga. To su zapravo bile neke vrste avantura, a posebno sam volio one je mojoj kornjači Muddy. O njemu sam napravio čak i knjižice. Znate kada savinete papir nekoliko puta pa izgleda kao mala knjižica, tako sam ih i ja napravio te listove ispunio pričom o Muddyju. Njih sam čak prodavao svojim bratićima za sitne novce. Mislio sam da ću tako postati bogat, ali kad je majka saznala što radim, odmah sam morao vratiti te novce. Tako da, prve knjige koje sam napisao su mi zapravo bile vraćene. Ali nisam odustao, pisao sam i kroz srednju školu, a kada sam počeo raditi na radiju tada sam pisao i članke za lokalne novine.

Kada ste odlučili da ćete početi objavljivati svoje knjige?

- Pisao sam za lokalne novine, a čovjek koji je bio vlasnik tih novina, bio je i vlasnik radio postaje gdje sam radio. Tako da me on zapravo ohrabrio, a mislim da sam dobio i neke sitne novce za te članke. Ali ništa konkretno nisam napravio, i to jako dugo. Kad sam radio na Sveučilištu počeo sam pisati dječje priče. Jedan gospodin iz Kanade puno je utjecaj na moj rad. On je potaknuo izdavanje prekrasnih godišnjaka za djecu, a izlazili su uoči Božića. Unutra su se mogle naći priče, šale, križaljke i slično. Neke od mojih priča objavljene su upravo u tim dječjim godišnjacima. Baš sam nedavno naletio na njega i zajedno smo se prisjetili lijepih stvari i uspomena. Napisao sam i jedan memoar o mojoj majku koja je odgojila troje djece tijekom rata i o mnogim stvarima s kojima se susrela. A zatim je prva knjiga o Flavii donijela pravo uzbuđenje.

Recite nam, što je tako posebno u liku Flavie? Ne postoji puno knjiga u kojima je glavni lik dijete. Zašto ste izabrali upravo takav glavni lik?

- Ona se meni zapravo sama prikazala, a ja sam samo riječi prenio na papir. Došla je k meni i sama mi rekla što želi. Napisao bih knjigu i ranije da možda nisam bio toliko tvrdoglav u nekim situacijama, ali na vrijeme sam shvatio da je sve što je potrebno  da se napiše knjiga samo mir, a isto to je želio i moj glavni lik – Flavia. Doduše, trebalo mi  je mnogo godina da to shvatim. Smatram da mi je Flavia došla s neba kao dar, jer teško da bih sam stvorio takav lik. A ona je došla kao božica, nadahnuće, jer sve njezino – obitelj, prijatelji, laboratorij, entuzijazam, glas, sve to je potpuno upotpunilo moj život. Uživam u njezinom društvu i to zapravo nije samo posao, već odmor s nekim tko je predobar i zabavan.

S njom nikad ne mogu ništa planirati, već je samo slijedim, pratim što radi i govori i to pišem na papir prije nego što zaboravim. Zapravo imamo jako čudne navike pisanja i stvaranja knjige. Ponekad se teško dogovorimo oko termina s obzirom da ona funkcionira na britanskom vremenu, a ja na sjevernoameričkom. Razlika između nas je osam sati, tako da kada bi ja bio spreman za pisanje, ona je već jako pospana i spremna za krevet. Ali s vremenom smo pronašli zajednički ritam. Naravno, ja sam se prilagodio njoj, tako da sada počinjem pisati u 4:30 ujutro. (smijeh) Ali je zato moja mačka oduševljena. Ako se nju pita, svi bi trebali funkcionirati tako i dizati se usred noću, kao i mačke koje su onda veoma aktivne. .

Napravili smo intervjue s brojnim autorima, međutim, jako su rijetki slučajevi u kojima je autor toliko povezan sa svojim glavnim likom.

- Jako mi je drago to čuti, ako mislite pozitivno! Također ni ja sam ne poznam nikoga kao što je Flavia. Naši životi nisu isti, ali imaju neke zajedničke karakteristike.

Kako je moguće da je 11-godišnja djevojčica postala tako zainteresirana za kemijske eksperimente i proučavanje otrova?

- Ona je jedna vrlo neobična djevojčica koja obožava kemiju i laboratorij, a toliko uporna da želi postati stručnjak u području koje voli. Jer ona voli čak i samu ideju toga što sve može napraviti, a i ljudi oko nje postaju svjesni koju štetu bi mogla prouzročiti svojim znanjem da to želi. I ona često u stvari planira kako bi se nekome mogla osvetiti svojim otrovima, međutim u njezin se život uvijek umiješa rješavanje ubojstva, pa onda nema vremena za osvetu. (smijeh)

Je li Vam Flavia ikad dosadila? Odnosno, bolje bi bilo pitanje jeste li Vi ikada njoj dosadni?

- Iskreno se nadam da ne. Ona je meni predraga i volim biti u njezinom društvo. Osjećam se privilegirano što imam priliku za to, jer smatram da se to jako rijetko dešava jednom individualcu.

Image



Jako ste povezani s njom. Razmišljate li o vremenu kada će ona odrasti i možda poželjeti nešto drugo?

- Starija Flavia će sigurno biti pomalo drugačija osoba. Jedan od mojih izdavača mi je čak predložio da bi bilo zabavno napraviti knjigu o Flavii kada ima 70 godina i prisjeća se svojih avantura. I smatram da bi zaista bilo zabavno. Iako je ona lik koji voli eksperimentirati, i puno puta sam došao u napast da uvrstim u priču nešto slično, međutim, uvijek se nešto ispriječilo. Znate kako kažu, mogu vas natjerati da napravite mnoge stvari, ali ne i ono što je protiv vašeg morala. Isto je tako i s Flaviom. Ali, zaista mi se sviđa ova ideja da napišem knjigu o 70-godišnjoj Flavii i vjerojatno ću to učiniti, samo što je neću objaviti već ću je staviti u sef negdje gdje će na objavu čekati nakon što ja odem u drugi, bolji život.

Što smatrate najtežom stvari kada se radi o pisanju knjiga?

- Mnogi ljudi me to pitaju i uvijek se mogu složiti oko jednog. Najteže je sjesti na stolicu i početi pisati, bez izlika, samo da usredotočite svoju energiju na to što trebate raditi. Osim toga, ništa nije teško. Jednom kad to naučite, dalje sve ide lako i možete biti vrlo produktivni.

Koju poruku želite poručiti čitateljima svojih knjiga?

- Želio bih poručiti kako smatram da djeca gube entuzijazam i želju i bilo bi dobro da ostanu opsjednuta sa stvarima koje vole. Dakle, ako vole dinosaure, kupite im dinosaure. Nije to ništa loše. Nemojte im govoriti da to ne smiju i da su čudni. Upravo primjer Flavie je ono što čini talentirane i interesantne ljude. Također se nadam da će moje knjige ljude nasmijati, učiniti da se osjećaju dobro. A mislim da tako i jest. Ljudi su mi slali e-mailove u kojima kažu da su ih moje knjige jako dobro nasmijale i pomogle im. A upravo to uvijek imam na umu kada pišem. Želim da im knjige pomognu zaboraviti brige i da se poslije čitanja osjećaju bolje. Jer kao pisac samo to i možete postići. Nije da  svojim knjigama i pričama želim zastrašiti čitatelje, već želim da obrate pažnju na dječji entuzijazam.

Neki možda misle da je lik Flavie suviše prepotentan i prepametan za svoje godine. Ali, ja sam i u stvarnom životu upoznao 11-godišnjake koji su itekako pametni u područjima koje vole. U takvoj djeci ima puno potencijala i mi ih ne bismo smjeli obeshrabrivati. Kad sam bio u srednjoj školi, volio  sam čitati knjige i pročitao sam ih jako puno. Međutim, učiteljica mi nije vjerovala kad bi to rekao i govorila je da lažem. To me moglo natjerati da zamrzim čitanje, ali nije! Tako sam zamrzio samo učiteljicu, a čitanje još više zavolio. A zanimljiva je činjenica da zapravo tako odlučuješ tko je u pravu - oni ili vi sami. Bio sam samo dijete, ali usprkos tome smatrao sam da sam u pravu. I morao sam slijediti ono što mi govore moji unutarnji glasovi, recimo odi na plažu, čitaj knjige, piši, slikaj, uči... Jer tako razvijaš svoje znanje i život. Čak su i neki roditelji zabranili svojoj djeci da se druže sa mnom, ali to me nije spriječilo u ničemu. Jer uvijek mi je nešto govorilo da je u redu biti drugačiji od drugih i to me ohrabrivalo.

Za kraj vas moram pitati, koja je Vaša najdraža knjiga?

- To je jako teško pitanje. U gradu u kojem sam odrastao imali smo knjižnicu s mnogo knjiga i puno polica, i čak sam se ponekad morao popesti na ljestve da dođem do njih. Počeo sam čitati jako rano, prije nego sam počeo ići u vrtić. Sestra je imala knjige Jamesa Joyca, koje sam stvarno volio, ali ih nisam baš dobro razumio. Posuđivao sam dosta knjiga s dječje knjižnice. Nije prošlo mnogo vremena i već sam pročitao većinu knjige s dječjeg odjela, pa sam počeo čitati knjige na odjelu za odrasle, međutim kako sam imao karticu za posuđivanje samo na dječjem odjelu nisam mogao posuđivati knjige s odjela za odrasle i nositi ih kući, već ih čitati samo unutar knjižnice.

U to vrijeme  najdraža knjiga mi je bila "The History of American Funeral Directing". Sadržavala je jako zanimljive stvari, recimo kako su pokapali ljude s prstenima na ruci i zavezanim koncem oko toga koji je vodio do zvonca. Tako da su "mrtvaci" mogli upozoriti ljude da ih otkopaju, ako su ih zakopali žive i slično.bilo je tu i priča o postupcima balzamiranja... Sve mi je to kao klincu bilo zanimljivo proučavati. (smijeh)

Međutim, postojao je taj problem što knjigu nisam mogao nositi kući. A onda jednog dana, kad sam došao do svoje bake, pitala me što nije u redu, muči li me nešto. Rekao sam da sam žalostan jer ne smijem nositi knjigu iz knjižnice zbog svoje dječje iskaznice. Ona je odmah uzela svoju torbu, stavila šešir na glavu, uhvatila me za ruku i odvela u knjižnicu. Tražila je od voditeljice knjižnice da mi odmah napravi iskaznicu za odrasle. Žena je bila jako iznenađena, ali mi je napravila iskaznicu. Od tada sam mogao posuđivati sve knjige koje sam želio i to je zaista bilo predivno razdoblje u mom životu što se tiče knjiga! Volio sam čitati i o vikinzima, arheologiji i sličnim stvarima, knjige o filmovima i kako se oni rade, romane... To je bio veliki izvor informacija o svemu što mi je prije toga bio ograničeno radi mojih godina. Međutim ako moram odabrati jednu knjigu koja će mi zauvijek ostati u pamćenju kao najdraža to bi definitivno bila bila ona o pogrebnim poduzećima. (smijeh) Čak sam je i nabavio za svoju vlastitu biblioteku kad sam odrastao.

(T.K.)