Autor: Renata Grčić
''Prolazim kroz zidove'' otprve osvaja elegancijom pripovijedanja. Nemoguće je odložiti knjigu čija se autorica obraća upravo vama, baš kao da sjedi ispred vas i priča vam svoju priču. Njezina priča je pritom zavodljiva, bolna, realna, šokantna i nadasve karizmatična, baš kao i autorica sama.
Iako je Marina stanovnik svijeta i današnji dom joj je u New Yorku, rođena je poslije Drugog svjetskog rata u Beogradu, od roditelja koji su bili komunisti i ratni i narodni heroji, te je odgajana u tom sistemu. Uz to, majka joj je bila toliko hladna, opasna i stroga da ona nikad nije osjetila majčinsku ljubav, osim u vidu bolnih šamara. Majka Danica bila je snažan karakter i posjedovala je čvrstu komunističku odlučnost kojom je mogla ''prolaziti kroz zidove'', a sve to ako treba trpeći i bol.
Nakon što se Marina kao djevojčica i djevojka bavila slikarstvom, kad je otkrila performans izgleda da je upravo majčina spartanska odlučnost djelovala na nju, pa se tako ona u svim svojim performansima davala sto pedeset posto i prolazila kroz nevidljive zidove straha i boli. ''Iskusila sam apsolutnu slobodu – osjećala sam da je moje tijelo beskrajno, neograničeno; da je bol nevažna, da je sve nevažno – i bila sam opijena njome.''
Kad je Marina otišla iz Beograda, otišla je jer je shvatila da je sloboda tamo vani i da ne može živjeti kao odrasla žena pod majčinom čvrstom stegom. Ali otišla je i zbog ljubavi. Ljubavna priča nje i Ulaya, također umjetnika, trajala je godinama, i zajedno su stvarali umjetnost. Performans za performansom, iako su godinama bili siromašni kao crkveni miševi.
Performans koji su godinama željeli izvesti bio je hod po Kineskom zidu. Namjera osam godina smišljanog performansa bila je da svaki krene s jedne strane i da se, kad se mjesecima kasnije sretnu u sredini, vjenčaju. U tih osam godina koliko su ga smišljali njihova se veza promijenila, tako da im je hod po Kineskom zidu bio posljednje zajedničko umjetničko djelo. Kad su se napokon sreli na sredini, pružili su si ruke i zauvijek se oprostili jedno od drugog. Kao i svaki drugi koji su izveli, ovaj je u sebi imao nešto duboko ljudsko. Umjesto radosti donio im je bol, koja je dio života.
Kroz svoju jedinstvenu umjetničku karijeru, izvodeći tu posebnu granu umjetnosti – performans – Marina Abramović doslovno je pomaknula granice viđenoga. Strah, iscrpljenost, bol, a vrlo često i opasnost, stalno su prisutni akteri u svemu što radi. Njezina umjetnost traži interakciju, traži ljudsku reakciju. Jedan od najposjećenijih i najpoznatijih performansa koji je izvela, ''Umjetnik je prisutan'', počeo je 14. ožujka 2010. godine u Muzeju moderne umjetnosti – MoMa-i. Svatko tko je želio mogao je svakog radnog dana muzeja sjesti u stolac nasuprot Marine. Mogao je sjediti koliko dugo želi. Ljudi su se izmjenjivali, a ona im je bila zrcalo. Sjedili su u tišini gledajući se u oči.
Satima su stajali u redovima ne bi li došli na red, a ona je svakog dana čekala, sjedila i gledala, uzimajući energiju koju su donosili, a koja bi nakon što su otišli ostajala za njima. Jedan za drugim, a bilo ih je mnogo, bili su dirnuti, a većina je suzama iskazala svoju bol.
Nakon tog performansa koji ju je promijenio, željela je osnovati MAI – Marina Abramović Institut – kojim je namjeravala dotaknuti još više ljudi. Nažalost, ono što je željela nije se ostvarilo. Kao prvo, prvi put je htjela za svoju nematerijalnu umjetnost imati materijalno mjesto. Ispriječile su se ogromni financijski zidovi, ali možda to nije loše, jer je MAI postao putujući i ostao nematerijalni. Donijeli bi ga sa sobom, pa ga skupili, i tako putovali, a ona i njezini suradnici još uvijek ga nose po svijetu.
Nakon četrdeset četiri godine, njezina retrospektivna izložba naziva ''Čistač'' po prvi put dolazi u grad iz kojega je otišla slijediti svoje snove. Autorica kaže da je tom izložbom i ovom autobiografijom očistila svoje emocije i svoju prošlost i nakon što se dvije godine prisjećala svega ne bi li kronološki iznijela svoju priču napokon je slobodna od nje i spremna za budućnost.
''Prolazim kroz zidove'' je knjiga koja ostavlja trag na čitatelja. Ne možete je pročitati i ostati isti, jednako kao što ni autorica nije ostajala ista nakon bilo kojeg performansa koji je izvela. Zamislite samo da nekoga gledate u oči dvije minute a da ne trepnete ili izgovorite riječ. Marina je to radila osam sati svakoga dana puna tri mjeseca. Ako ste dovoljno perceptivni, promjene vas te dvije minute u kojima ste i ogledalo i onaj koji gleda – a sad zamislite da to radite 736 sati. Ne da je izvanredna i posebna, ona je genijalna i svojom umjetnošću je promijenila svijet – i još uvijek ga mijenja.