Ana Marija Žužul: 'Bitno je otvoriti neka važna pitanja koja ponekad nemamo hrabrosti postaviti'

Svestrana Ana Marija Žužul novo je ime na hrvatskoj sceni. Osim što glumi, ona i piše, producira i organizira kreativna događanja

Ana Marija Žužul: 'Bitno je otvoriti neka važna pitanja koja ponekad nemamo hrabrosti postaviti'

Mlada je i svestrana umjetnica, glumica, kreativna producentica, art direktorica, ali i doktorandica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uskoro počinje raditi i na dugometražnom filmu. Razgovarale smo s njom o tome što je pokreće i gdje nalazi inspiraciju.

Iako si već duže vrijeme prisutna na hrvatskoj javnoj sceni, čini nam se da si zahvaljujući predstavi 'Praznine', gdje se pojavljuješ i u ulozi kreativne producentice i glumice, dospjela u ''žižu'' interesa javnosti? Što je to što je predstavu učinilo toliko intrigantnom, a tebe jednom od najzanimljivijih mladih lica kazališnog svijeta?

Kao i u svim izazovnim umjetničkim poduhvatima, publika je glavni faktor. Imamo sreću da je naša publika bila podjednako umjetnički nadahnuta, kao i učesnici predstave. Time je potcrtana netipičnost same predstave, koja se odvija u netipičnom prostoru na netipičan način. Uklanjanjem četvrtog zida, publika postaje sudionik predstave, te zajedno sa autorskim timom učestvuje u umjetničkom eksperimentu gdje su uz glumu, prisutni i film, glazba, kazalište i video montaže. U kreiranju osnovnog koncepta predstave, sudjelovalo je 15 umjetnika. Uz eksperimenta s formom, u predstavi se isprepliću i egzistencijalne temu svih nas, s naglaskom na problematiku današnjih mladih generacija. Mislim da je ključ uspjeha istinitost i autentičnost kreiranju ovog projekta, uz odličan tim i sjajnu publiku.

Image


(FOTO: Mara Bratoš)

Jesi li predstavom postigla ono što si željela, odnosno ono što te je zapravo i motiviralo za pravljenjem takve vrste predstave? Misliš li da onaj ''ispražnjeni'' dio publike s predstave odlazi bar malo ''napunjen''?

Nismo imali „zadatak“ koji želimo postići, nismo krenuli sa pozicije superiornosti nad publikom, niti sa pretencioznom namjerom da „popunimo praznine“. I mi i publika u jednakim smo pozicijama, jednakog vremena i društva. Ono što je predstavljalo izazov autorskom timu, bilo je potaknuti promišljanje o problemu Praznina, otvoriti neka važna pitanja, na koja nije moguće dati finalni odgovor niti rješenje, a ponekad ih nemamo hrabrosti niti postaviti. Želja je bila otvoriti diskusiju i osvijestiti praznine i problem koji predstavljaju. Glavna motivacija, bila nam je napraviti predstavu s kojom se svi mogu poistovjetiti, u kojoj se svi mogu prepoznati, koja predstavlja i osvještava univerzalne ljudske probleme današnjice. Htjeli smo da publika osjeća, da se pita, da zaroni u sebe i svijet oko sebe, te da predstavu napusti potaknuta na dublje razmišljanje o sebi i drugima, bez obzira na dob, društvenu poziciju, nacionalnost. Zanimljivo je bilo čuti komentare - rijetko tko je izlazio sa predstave ravnodušan - to je uvijek dobar znak, znak naslute promjena.

Image


(FOTO: Matea Smolčić Senčar)

Po tvom mišljenju, što je ono što današnji svijet, možda posebice mladu populaciju, čini (po)najviše ''praznima''?

Sjajno pitanje i postavljeno u pravo vrijeme. Mislim da je to definitivno nedostatak stabilnih vrijednosnih sustava u našem društvu. Nalazimo se na prijelazu, gdje se stare vrijednosti ruše i prozivaju zastarjelima, a nove još nisu niti jasne, niti uspostavljene. Živimo u svijetu velikih sloboda i mogućnosti, no unatoč tome, ili upravo zbog toga, puno je ljudi izgubljeno, neodlučno, zbunjeno, čak i prestrašeno. Stručni podaci o depresiji i samoubojstvima mladih su alarmantni. Porast usamljenosti, u doslovnom i prenesenom značenju, donosi situaciju gdje  rijetko dijelimo svoje osjećaji s drugima- pa ni sa samima sobom. Tako nismo niti sa sobom, niti sa drugima. Prazni. Bježimo od suočavanja sa samima sobom, svojim dubokim emocijama, strahovima. Racionaliziramo i negiramo. Trajno živimo u prividima- prividni prijatelji, prividni imidž, prividna karijera, prividni uspjesi. Sve je to bijeg. Bijeg od samog sebe. Bijeg se manifestira na različite načine- kozumiranjem različitih opijata, opsesivno kompulzivnim ponašanjima. Svatko nalazi svoju vrstu ovisnosti, kojom prikriva svoje istinsko stanje. Pa tako ostaje samoća. I praznine.  

Predstava 'Praznine' prikazivala se tijekom svibnja i lipnja u zagrebačkom HNK. Mogu li je gledatelji očekivati i sljedeće sezone te je li u planu možda gostovanje i u drugim gradovima?

Veliko mi je veselje da mogu pozitivno odgovoriti na Vaše pitanje. Uz zahvalju HNK, posebno mi je drago da smo dobili priliku cijelu sljedeću sezonu imati izvedbe u HNK Zagreb. Sve informacije o predstojećim izvedbama, mogu se naći na webu HNK i Fb stranici Odeon Arta. U planu su i gostovanja, kako u Hrvatskoj, tako i inozemna. Jako se veselimo novim izazovima, novim izvedbama pred novom publikom, u novim gradovima, novim zemljama.



U nekim tvojim dosadašnjim medijskim istupima, dala si do znanja da sve popularniju frazu razmišljanja 'out of the box', zamijenjuješ onom 'no box'. Koliko je teško ili lako na taj način razmišljati, raditi te na kraju krajeva – i živjeti u Hrvatskoj? 

Ponovno sjajno pitanje, ovoga puta sa jako kratkim odgovorom. Biti umjetnik, pa još danas i u Hrvatskoj, samo po sebi je izazovan odabir, moguće samo i jedino uz „no box“ pristup.

Upravo jedan takav 'no box' projekt kojeg si osmislila je 'More knjiga' - projekt u kojem si uobičajenu naviku čitanja knjiga unutar četiri zida, zamijenila onom čitanja na otvorenom. Već petu godinu za redom, zagrebački Zrinjevac učinila si 'najpopularnijom zagrebačkom plažom'. Koliko si ponosni za taj projekt?

Moje je trajno životno opredjeljenje i želja, uvijek i stalno preispitivati granice mogućeg. To znači trajno eksperimentiranje, na čemu god radim. Nisam u grupi ljudi koji često automatizirano rade stvari. Jako mi je bitno inovirati i razmišljati drukčije, sa ciljem stvaranja novih vrijednosti. More knjiga je jedan od mojih prvih projekata, i bilo je puno sumnji- kako će ispasti, da li će ljudi dobro reagirati ili ne. Ujedno, More knjiga je moja osobna „boca u moru“, koja mi je donijela poruku da se novo i neobično uvijek vrati kao dragocjeno umjetničko otkriće, a to samo po sebi donosi puno samopouzdanja i neobično vrijedno iskustvo otkrivanja.  Uvijek je veliki izazov, pa tako i u hrvatskoj, ići protiv pravila i normi, propisanih načina „kako se stvari rade“. Umjesto da se svi međusobno podržavamo i potičemo da budemo bolji, često je lakše sve druge kritizirati i biti negativni. Umjesto da se cijeni trud i inicijativa, često se iz ljubomore pokušava opravdati pretjerano negativan i neobjektivan stav prema ljudima koji uvode promjenu u sistem. Uvijek je lako naći razloge kojima se objasni da to „ipak nije nešto“. A mi smo odlučili upravo suprotno. Možda je u tome tajna dobrog prijema i radosti koju nosi ova manifestacija.

Image


(FOTO: Mara Bratoš)

Čini nam se kako je ovogodišnje izdanje 'Mora knjiga' najpopularnije i najposjećenije do sada? Možda je tome doprinijela i vrlo zanimljiva ovogodišnja tema – intergalaktičko putovanje. Kako je došlo do ove ideje, odnosno teme?

Svake godine imamo drugačiju temu- prema njoj radimo dizajn cijelog događanja i koncipiramo program. Već par godina smo htjeli pretvoriti More knjiga u intergalaktičku plažu, ali smo čekali pravi trenutak, gdje scenografija može biti zaista dramatična i dovoljno upečatljiva za takvu temu. Naš scenograf, Mario Miše, odmah je došao na ideju gigantskih meduza koje lebde u zraku, a na Zrinjevcu smo ih postavili 18- promjera po 4,5,7 i 8 metara. 

Ako nije tajna, koliko ljudi sudjeluje na realizaciji jednog takvog projekta?

Jako puno, na samom festivalu radi više od 60 ljudi, a u pripremi oko tridesetak. Postoji jako puno različitih poslova, od scenografije koja je uvijek ručno rađena, do svih izvođača koji sudjeluju u programu, produkcijskog tima. U taj bi broj dodatno trebalo ubrojiti i svakog od posjetitelja, koji su nam posebno važni i dragocjeni, zbog svojih dojmova, doživljaja, komentara. Veoma smo im zahvalni na odanosti i trajnoj suradnji. 

Image


(FOTO: Matea Smolčić Senčar)

S obzirom na sve svakodnevne obaveze, kako izgleda tvoj 'day off'?

Day off je za mene čitanje dobre knjige, ručak ili večera s prijateljima, dobar koncert, gledanje dobrog filma ili izlazak – odmak od rutine i provođenje vremena sa obitelji i prijateljima. Kada imam više vremena, to je vikend kada otputujem negdje, uvijek koristi promjena perspektive. 

Hoćeš li 'najpopularniju zagrebačku plažu' ovog ljeta zamijeniti nekom daljom i egzotičnijom? Kako izgleda tvoj idealni odmor?

Jako se veselim odmaku od svega na kratko, posebno odmoru. Planiram otići na dalji put, možda u Aziju. Svakako, neko vrijeme ću provesti i na našoj obali.  Idealni odmor za mene je put u novu zemlju, otkivanje novih mjesta, nepredvidivost, avantura, ali i dovoljno vremena da iskusim svako mjesto. Jako volim upoznavati nove ljude, iz drugih zemalja, koji žive drukčije živote od naših. Najveći sam fan tropskih destinacija- piti koktel na predivnoj plaži okružena palmama uz zalazak sunca- potpuni sam romantičar u duši.

Image

'Praznine' - predstava koja to (ni)je - spaja kazalište, film, sliku i glazbu