Roditelji često u mnogim igrama (Čovječe ne ljuti se, karte, Monopoly) puštaju dijete da stalno pobjeđuje. A poslije se žale kako je nepodnošljivo i kako urla i plače ako izgubi. Najvažniji dio učenja svake igre (koja ga priprema za život) je i učenje o tome kako svatko dobiva i gubi. Ako dijete to na vrijeme nauči, njegovo samopouzdanje neće biti poljuljano gubitkom, pa neće biti niti plača i bijesa. Pobjeda će ga veseliti, ali ga poraz neće baciti u očaj.
Mada roditelji očekuju da im djeca budu pobjednici ili da budu "naj" u nečemu, u mnogočemu ili svačemu, ipak ne može svatko osvajati zlatne medalje, biti "naj". Ako se od djeteta tako nešto očekuje, to znači da nije prihvaćeno onakvo kakvo jeste i tu se počinje razvijati osjećaj manje vrijednosti s kojim život nije radostan.
Prezaposleni roditelji često zaborave da je od svega što moraju učiniti najvažnije da sa svojim djetetom razgovaraju u onom trenutku kada je taj razgovor najpotrebniji. I da ne rade kalupe od svojih želja u koje će pošto-poto htjeti ugurati dijete, uz nezadovoljstvo i razočarenje ako im to ne polazi za rukom.
Važno je da roditelji ne traže previše, da ne cjepidlače i pretjeruju u procjeni onoga što dijete postiže, da ne očekuju savršenstvo. Jer, tako dovode dijete u situaciju da ne može postići cilj i uspjeh i počinje se osjećati nesposobnim. Dijete treba pripremiti za stalne male ciljeve, učiti ga da u njih ulaže, da ustraje i da je uspjeh veoma relativna stvar.
Foto: Ambro