Velika se većina ljudi trudi biti što je moguće bolji roditelj. Nastoje djeci usaditi vrijednosti i odgajati sretne mališane koji će danas-sutra biti izgrađeni ljudi. Ta zadaća nije lagana - upravo suprotno. Nema univerzalnih pravila dobrog roditeljstva i svatko tu ulogu obavlja na sebi svojstven način. Nažalost se često dogodi da tek u odrasloj dobi osvijestimo da smo odrastali s toksičnim roditeljem.
Takvi roditelji, svjesno ili nesvjesno, ne poštuju djetetove granice, ne dopuštaju mu da se čuje i njegov glas i/ili preko djeteta nastoje projicirati svoje neispunjene ciljeve. Od djeteta žele napraviti svoju kopiju ne uviđajući njegove potencijale. Recimo da dijete želi svirati neki instrument ili upisati određenu srednju školu ili fakultet, a ti ga svim silama nastojiš od toga odgovoriti i uvjeriti ga da je bolje da se bavi onim ili onim ili da studira ovo ili ono - iako ga to ne zanima. Ili, na primjer, omalovažavaš ono što dijete samostalno učini i ne potičeš ga da se razvija u određenom smjeru.
Vjerojatno je da će dugotrajna izloženost obeshrabrujućim rečenicama djetetu ostaviti negativne posljedice. U odrasloj bi dobi moglo pomisliti da nije dovoljno dobro i biti narušena samopouzdanja.
Na primjer, često se dogodi da se roditelji pred djetetom žele prikazati kao oni koji nikad ne griješe. Nesvjesno ga uče da je greška nužno loša te se usredotočuju samo na djetetove mane. Kad ono napravi nešto dobro, zaborave ga pohvaliti - a pohvala je važna jednako kao i kritika, zapravo i važnija. Djeca moraju znati da se mogu osloniti na roditelja u kojem god trenutku te im treba objasniti zašto je neko ponašanje poželjno, odnosno nepoželjno.
Kad s djetetom žele iskomunicirati takve stvari, zna se dogoditi da mu roditelji pogrešno pristupaju. Koriste rečenične konstrukcije koje djetetu dugoročno ostavljaju gorak okus. Dijete stječe dojam da roditelj nije tu za njega te da ga dovoljno ne uvažava, a na kraju krajeva - i uništavaju djetetovo samopouzdanje. Evo o kakvim se rečenicama radi - izdvajamo samo neke od njih.