„Tema strahova redovita je tema na Hrabrom telefonu, bilo da je riječ o dječjem strahu od mraka i čudovišta ili, najčešće, o strahu od odvajanja od roditelja“, ističu to Božena Perić, mag. psych. i Ivana Dolovčak, mag. soc. rada iz Savjetovališta za djecu i roditelje „Snaga obitelji“. U razgovoru za portal Žena.hr odgovorile su na najčešća pitanja i dvojbe s kojima se roditelji susreću kada je riječ o strahovima kod djece. Hrabri telefon, organizacija je civilnog društva koja već 18 godina djeluje za opće društveno dobro. U tom razdoblju Hrabri telefon odgovorio je na više od 120 000 poziva djece, roditelja i stručnjaka, proveo je preventivni rad u skupinama s više od 2300 djece, uključio je oko 700 volontera i stručnih suradnika u izravan rad s djecom i roditeljima te organizirao niz edukacija i supervizija.
Kako se mijenjaju strahovi ovisno o razvoju i dobi djeteta?
„Svaka razvojna faza djetetova odrastanja veže se za određeni strah, odnosno strahove koji su zapravo sastavni i normalni dio djetetova odrastanja, osobito njegova emocionalnog dijela. Osim toga, razvojni strahovi imaju i važnu ulogu u pripremi djeteta na život u budućnosti. Strahovi zapravo nastaju suočavanjem djeteta s vanjskim svijetom i izazovima koje donosi odrastanje pa se tako javljaju i najčešće spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu, od kojih svaka uključuje određene brige koje proizlaze iz dječjeg razvoja i stupnja realnosti dječjeg mišljenja. Kako se dijete razvija i sazrijeva, broj strahova se smanjuje, a njihov osnovni izvor mijenja. Stoga treba poticati dijete da samostalno savladava razvojne strahove jer svladavanjem strahove jedne razvojne faze djeca postaju sposobna suočiti se s razvojnim strahovima sljedeće razvojne faze.“
Koji su najčešći strahovi kod djece vrtićke dobi?
„Od rođenja do otprilike druge godine života, kod djece je prisutan strah od odvajanja od njemu emocionalno najbližih osoba ili tzv. separacijska anksioznost. Takav strah najčešće se očituje u izraženom plakanju kad djetetu bliska osoba odlazi iz prostorije u kojoj se i ono nalazi. Ovaj je strah izražen jer dijete u toj dobi još nije ni kognitivno ni emocionalno sposobno shvatiti da privremeni odlazak njemu bliske osobe ne znači da se ta osoba neće vratiti, a kako govor još nije dovoljno razvijen da bi dijete to izrazilo, plač je znak djetetova unutarnjeg stanja. U dobi od dvije godine izražen je strah od nepoznatih osoba, dijelom povezan s oprezom kojeg dijete osjeća prema nepoznatim osobama, odnosno prema ljudima kojima nije privrženo. Osim ovih, u toj dobi mogu biti prisutni i strahovi od bučnih uređaja (usisavač, bušilica…) te od raznih životinja (npr. ako i roditelji pokazuju strah od životinja ili ako dijete nije često u kontaktu s određenom životinjom...). Kako odrastaju, djeca razvijaju govor te postaju sposobna verbalizirati strahove specifičnih sadržaja poput straha od izmišljenih bića ili maski, snova, mraka, samoće, životinja ili ljudi u uniformama (npr. doktora) koji se javljaju u trećoj i četvrtoj godini. U toj dobi djeca sve više razvijaju svoju maštu gledanjem crtića, slikovnica ili reklama kroz koje se upoznaju s dobrim i lošim likovima što može poticati strah od negativnih likova. U petoj, odnosno šestoj godini strahovi postaju realniji jer djeca u ovoj dobi počinju shvaćati značenje određenih događaja te se kod djece može razviti strah od nesreća, tjelesnih ozljeda, mraka, bolesti (osobito ako je u obitelji prisutna bolest člana obitelji ili ako se dogodila smrt) te strah od nadrealnih bića i pojava – čudovišta, vampira, duhova, vještica i sl. Razlog ovim strahovima je taj što djeca puno maštaju, gledaju razne televizijske sadržaje i slušaju priče zbog čega im je teško razlikovati maštu od stvarnosti.“
Čega se boje djeca školske dobi?
„S polaskom u školu može se javiti strah od škole. Škola za djecu predstavlja prvi veliki razvojni zadatak jer moraju preuzeti odgovornost za vlastiti uspjeh i školske obveze. Strah koji se tada javlja često je vezan za mišljenje drugih osoba o nama i pouzdanje u vlastite sposobnosti (npr. dijete se može bojati da nije dobro naučilo gradivo i da će mu se drugi rugati zbog toga). Također, dijete može zabrinjavati hoće li zakasniti u školu, steći prijatelje ili biti dobro prihvaćeno od strane vršnjaka. Katkad se može razviti i tzv. školska fobija koja se očituje u tome da dijete odbija ići u školu ili ne želi ostati ondje bez roditelja koji mu daju sigurnost. Ona može biti izražena i u tjelesnim simptomima kod djeteta (npr. dijete se često žali na glavobolju, trbuhobolju i sl.), a koji prestaju kada dijete ne ide u školu. Također, s djetetovim kognitivnim razvojem i većim razumijevanjem pojmova života i smrti, može se pojaviti i strah od vlastite smrti ili smrti bliskih članova obitelji.“
Što nije dobro činiti kad se dijete boji?
„Situacije, objekti, osobe i drugi izvori djetetovih strahova, odraslima ponekad mogu izgledati besmisleno i čudno pa mu katkad, kako bi dijete uvidjelo da se nema čega bojati, nastoje objasniti da nema razloga za strah i izlažu ih objektu straha tempom i načinom koji je djetetu neprihvatljiv (tzv. šok-metoda), a nije rijetkost ni to da u toj situaciji izgube strpljenje. Također, određeni stereotipi, poput toga da se dječaci ne boje, da su dječaci ti koji su hrabri, da samo male bebe plaču i sl., odnosno uspoređivanje s drugom djecom mogu utjecati na dijete tako da se osjeća neshvaćeno i posramljeno. Kao posljedica toga dijete može potiskivati osjećaj straha i samo se suočavati sa strahom na neadekvatan način samo kako ne bi bio posramljen od ostalih, odnosno kako bi ispunio očekivanja odraslih. S druge strane, postoje odrasli koji, u želji da zaštite dijete i ublaže mu određeni strah, ne dopuštaju djetetu da uopće dođe u situaciju koja mu može izazvati strah, kako bi mu pod svaku cijenu dali osjećaj sigurnosti. Oba opisana načina suočavanja s dječjim strahovima ne rješavaju problem, nisu poželjna ni korisna za dijete jer bez obzira na to čini li nam se djetetov strah stvarnim ili u potpunosti besmislenim, on je za dijete uvijek stvaran, ozbiljan i uznemirujući. Stoga, ako djeci ne dopustimo da osjete strah, neće razviti sposobnost prepoznavanja potencijalno opasnih situacija te neće razviti svoje strategije suočavanja s njima.“
Kako liječiti strah(ove) kod djece?
„Razvojni strahovi uglavnom ne zahtijevaju stručnu pomoć, no, dok su prisutni, zahtijevaju roditeljsku pažnju, razumijevanje, strpljenje i prihvaćanje djeteta. Važno je dopustiti djetetu suočavanje i istraživanje situacije koja mu izaziva strah na način i u vrijeme koje njemu odgovara. S vremenom će se dijete postupno prilagođavati na situacije ili objekte koji ga plaše, postajati hrabrije i samopouzdanije što će u konačnici doprinijeti slabljenju osjećaja straha. Pri tome je roditeljsko razumijevanje i podržavanje djetetovog istraživanja zastrašujućih situacija važno kako bi dijete steklo samopouzdanje za suočavanje sa strahom. Na primjer, roditelji mogu s djetetom gledati filmove ili čitati priče o izvoru straha, a koje imaju pozitivan završetak. Na taj način dijete će dobiti poruku da se strahovi mogu ublažiti i savladati, osvijestiti će da se događaju i drugima, a možda dobije ideju kako se ono samo može suočiti sa svojim strahom. Ponekad može biti korisno da s djetetom roditelji podijele svoja iskustva iz djetinjstva i načine kako su se oni nosili s njima i tako mu također pokazati da strahove svi osjećamo i da je strah normalan osjećaj. Važno je da roditelji otvoreno razgovaraju s djetetom, dopuste mu da slobodno izrazi svoje osjećaje bilo riječima, bilo crtežom ili kroz igru. Tijekom razgovora roditelji i dijete zajedno mogu razviti ´strategiju´ pristupa izvoru straha – možda će to biti upaljeno svjetlo noću, najdraža plišana igračka koja će ga štiti od strašnog objekta i slično.“
Kada je zbog jačine straha ili načina na koji dijete iskazuje strah potrebno potražiti stručnu pomoć (psihologa i sl.)?
„Važno je da roditelji prihvaćaju strahove kao dio odrastanja i prolaznu fazu te nastoje ohrabriti svoje dijete da izrazi svoje osjećaje te ga poticati da se suočava sa strahom na način i tempom koji njemu odgovara. Postepenim izlaganjem strah će se sigurno umanjiti. Ipak, ako roditelji procjenjuju da pružaju puno podrške i razumijevanja djetetu, da su pokušali s gore navedenim smjernicama te da unatoč tome ne napreduju i da strah ometa djetetovo svakodnevno funkcioniranje (npr. dijete noćima ne može spavati zbog čeha je iscrpljeno ili odbija odlaske u školu), odnosno ako se roditeljima teško nositi sa situacijom i nisu sigurni što učiniti da se dijete osjeća bolje, poželjno je potražiti stručnu pomoć psihologa u svojoj okolini, savjetovališta Snaga obitelji na broj 01/6117 190 ili Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Osim toga, ako roditelji nisu sigurni bi li trebali potražiti pomoć stručnjaka u svojoj okolini, mogu se najprije posavjetovati sa savjetovateljima Hrabrog telefona za mame i tate, gdje mogu i dobiti informacije o njima najbližim savjetovalištima.“
U kojoj mjeri izloženost nasilju, agresiji koja prevladava na TV-u te isto tako "nabrijani" crtići i igrice na internetu, utječu na pojavu strahova?
„Strah je jedna od prvih emocija koja je zabilježena u istraživanjima o utjecaju izloženosti nasilnim sadržajima u medijima. Medijski sadržaji u velikoj mjeri mogu utjecati na dijete i njegovo viđenje svijeta, ali treba napomenuti da sve dobne skupine neće isto razumjeti i reagirati na određene nasilne sadržaje u medijima. Zato je izuzetno bitno da se roditelji informiraju o razvojnoj dobi svoga djeteta i u skladu s njom biraju sadržaje kojima će dijete biti izloženo putem TV-a, interneta, knjiga i sl. Dijete, osobito predškolske dobi, puno mašta i donosi zaključke o svijetu na temelju sadržaja kojima je izloženo u slikovnicama i knjigama, crtićima, igricama te, zbog još nedovoljno razvijenih kognitivnih sposobnosti, teško razlikuje maštu od stvarnosti. Prema tome, dijete predškolske dobi i dijete u nižim razredima osnovne škole najviše će se plašiti raznih likova poput životinja, čudovišta, osoba s nadnaravnim moćima i svega što izgleda čudno ili se ubrzano kreće, dok će se starije dijete više bojati ozljeda i stvarnoga fizičkog nasilja koje najčešće možemo vidjeti u informativnim programima.“
Koliko se djeca i njihovi roditelji zbog raznih strahova javljaju na Hrabri telefon i kakva su Vaša iskustva u tome?
„Djeca i roditelji javljaju se na savjetodavne linije Hrabrog telefona te putem e-maila (savjet@hrabritelefon.hr) i foruma (cybermed) vezano za različite teme odrastanja, razvoja i odgoja. Tema strahova redovita je tema na Hrabrom telefonu, bilo da se radi o dječjem strahu od mraka i čudovišta ili najčešće, o strahu od odvajanja od roditelja. Budući da se u ovoj temi većinom radi o djeci predškolske dobi, nazivatelji su najčešće roditelji. Roditelji se javljaju zabrinuti za svoju djecu, pitaju se jesu li oni nešto pogriješili i što mogu učiniti da se djetetovi strahovi umanje. Sretni smo što se s godinama povećava broj roditelja koji traži odgojne savjete jer nam to pokazuje da su roditelji otvoreni novim znanjima koje im struka može dati te da kao društvo općenito više brinemo o dobrobiti naše djece. Upravo zbog toga je Hrabri telefon prije 2 godine otvorio posebnu liniju za roditelje – Hrabri telefon za mame i tate (0800 0800) gdje roditelji mogu očekivati podršku i savjet s područja kompetentnog roditeljstva te svih područja usko vezanih za zaštitu djetetovih potreba, prava, ali i odgovornosti.Također roditelji se često s ovim a i drugim pitanjima javljaju u Savjetovalište za djecu i roditelje Snaga obitelji gdje mogu besplatno, bez uputnice, „uživo“ porazgovarati sa stručnjakom mentalnog zdravlja o svim dilemama u području roditeljstva i razvoju djeteta. Potrebno je samo naručiti se na broj 01 6117 190.“
Foto: © maxximmm - fotolia