Trebao je to biti još jedan sunčani dan u malenom selu pokraj Zaprešića. No, za trogodišnju Kristinu, život je napisao neke drugačije romane. I dok jedni to razdoblje pamte po plišanim igračkama i bezbrižnom igranju, ona iz tog doba ima samo nekoliko slika u glavi, onu kako mama skuplja stvari i odlazi te onu kako zajedno sa starijom sestrom Anamarijom dolazi u SOS Dječje selo Lekenik koji je postao njezin dom od četvrte godine. Dvije godine kasnije suočila se s neurološkom bolešću perifernih živaca zbog koje nije mogla hodati. No, danas je to sve srećom iza nje. Nepokolebljiva, nepobjediva i hrabra – Kristina Ivanuš najbolje zna što znači slijediti svoje snove i nikada ne odustati. Štoviše, nedavno je proglašena dobitnicom svjetske nagrade za izvrsnost. Riječ je o nagradi za najinspirativniju osobu koja je odrasla u SOS Dječjem selu. Da, ova prekrasna mlada djevojka „hodajuća“ je inspiracija! Odlična je studentica treće godine marketinga i komunikacija sa snovima da postane model, a uz to se školuje za instruktoricu ronjenja. Jer prošlost doista ne treba određivati budućnost, a to svakako shvatite kada kaže da joj je najveća želja imati veliku i sretnu obitelj, sve što kao mala djevojčica s četiri godine nije mogla ni sanjati. A tek su joj 22 godine!
Po čemu pamtiš rano djetinjstvo i sjećaš li se svog dolaska u SOS Dječje selo?
Svoje rano djetinjstvo ne pamtim po ničem dobrom, iako sam bila jako mala sjećam se odlaska majke od kuće kada sam imala 3 godine i sjećam se putovanja prema SOS Dječjem selu Lekenik. Samo loši trenutci su mi urezani u sjećanju. Ne sjećam se svog dolaska u Lekenik, ali moja SOS mama mi je rekla da sam bila jedno od rijetke djece koja se tako brzo prilagodila. Sjećam se da sam došla dan prije Svetog Nikole taman na poklone, što me u tom trenutku jako usrećilo.
?Foto: Privatni album
Imala si doista težak period kao dijete, sa šest godina si bila u situaciji da nisi mogla hodati – pamtiš li to razdoblje? Spomenula si da te sport izliječio, na koji način?
Da, sjećam se tog dana kad sam izgubila osjet u nogama. Zapravo, samo mi je ta slika ostala u sjećanju od rane bolesti. Bolest je počela sa šest godina, a sa 18 godina moja doktorica Nina Barišić mi je ukinula dijagnozu. Zapravo mislim da glavni razlog mojeg izlječenja je kad sam se počela baviti sa ronjenjem jer more liječi sve rane. Doktorica mi je oduvijek govorila da se što više bavim spotom jer kad treniram svi mišići i živci rade.
Na život gledaš s osmijehom, no kada ti je bilo najteže – ima li neki period kojeg se nerado sjećaš?
Zapravo najteži period u mom životu je bio kad sam izašla iz SOS Zajednice mladih i upisala fakultet pa se preselila u studentski dom u Zagrebu. Cijeli život sam živjela u domu i uvijek je bio odgajatelj 24 sata u kući, a kada sam se preselila u studentski dom sama sam počela odlučivati o svom životu. Glavni razlog zašto mi je bilo najteže je to što sam tada imala najmanje novaca ikad. Sama sam plaćala fakultet i uz to nisam od prve našla posao.
Foto: Marko Dimić/PIXSELL
Kako si se osjećala kada si dobila prestižnu svjetsku nagradu Hermann Gmeiner Award koja se dodjeljuje mladim herojima koji imaju teško djetinjstvo, ali usprkos tome postanu uzor mnogima ? Sjećaš li se gdje si bila i što ti je prošlo kroz glavu u tom trenutku?
Bila sam presretna što sam baš ja ta djevojka koja je osvojila nagradu pošto je nagrada na svjetskoj razini i konkurencija je bila velika. Sjećam se da sam u tom trenutku bila sa svojom kumom Lorenom i počela sam vrištati od sreće.
Na što si najponosnija – iako imaš dosta uspjeha i vrlo si mlada, ima li nešto što te gura naprijed?
Najponosnija sam na to što sam uspjela prevladati sve teške životne okolnosti i ne potonut u masi problema nego još više se potruditi da postignem ciljeve. Najviše me gura život moje majke jer kad vidim kako ona živi to me najviše motivira da ostvarim svoje studentske obaveze i da iskoristim sve što mi život daje u tom trenutku. Ona mi je motivacija da mogu sve.
Samostalna si, radiš, studiraš marketing i financiraš svoj studij – kako izgleda jedan tvoj "običan" dan?
Svaki dan imam puno obaveza tako da dan kreće dosta rano. U 6:30 je buđenje, u sedam krećem na posao, radim od 8-16h i onda odlazim na fakultete te nakon fakulteta na trening. Ponekad imam fakultet ujutro pa taj dan onda ne radim.
Uz sve navedeno, baviš se i ronjenjem – kako si završila pod vodom s obzirom na to da si odrasla u Lekeniku?
Cijela priča sa ronjenjem se dogodila iznenadno! Jednog dana moj sadašnji instruktor ronjenja Damir Zurub odlučio je pružiti četvero cura iz SOS Dječjeg sela priliku da upoznamo podvodni svijet i školujemo se do instruktora ronjenja.
Mnogi u tebi vide uzor pa postoji li neki ključan trenutak koji je bio presudan za tvoj uspjeh? Najbolje je tek pred tobom, ali što bi savjetovala mlađima od sebe?
Ključan trenutak koji je presudan za moj uspjeh je bio kad sam upisala fakultet. A uz fakultet sam i počela sa ekološkim akcijama čišćenja podmorja. Savjetovala bi mladima da nikad ne odustaju isto kao što i ja nisam odustala a imala sam drugačiji život od vršnjaka. I najbitnije od svega da ne odustaju od svojih snova. Ja sam svoje tek od nedavno krenula ostvarivati. Svaki dan se jedva čekam probuditi da vidim što će mi novi dan donijeti u život i kakve prilike će mi se pružiti.
Foto: Privatni album
Koja tvoja osobina te čini drugačijom?
Upornost je osobina koja me čini drugačijom jer nisam imala roditelje koji mi ne bi dali da odustanem nego sam bila dovoljno jaka sama i nisam si dala da odustanem.
Što je tvoja najveća strast? Svojedobno si se bavila glumom – vidiš li se možda u tom svijetu?
Moja najveća strast i nešto u čemu najviše uživam je modeling , obožavam fotografiranje, poziranje, to je nešto u čemu najviše uživam i volim. Dramskom sam se počela baviti dok još nisam znala čitati u „ Malom kazalištu bajki“ u Lekeniku. Sada me više ne zanima toliko gluma, ali sve te godine kada sam se bavila time baš sam uživala glumiti u predstavama.
Definitivno si primjer da nikada ne treba odustati od svojih snova – jesi li ikada zamišljala da ćeš se baviti svime čime se danas baviš i imaš li neostvarenu želju?
Nikad nisam zamišljala da ću se baviti sa svim stvarima kojima se danas bavim. Jako sam zahvalna SOS Dječjem selu što mi je pružio novu priliku za život i svim drugim ljudima koji su se trudili oko mog odrastanja. Moja neostvarena želja je biti foto model. Jako volim „fotkanje“, poziranje i nije mi problem ponoviti 100 puta ako treba jer to je nešto u čemu istinski uživam.
Tko ti je danas najveća podrška?
Najveća podrška u mom životu je moja sestra Anamarija koja sad ima 26 godina. Najviše smo se povezale kad su nas razdvojili. Četiri godine smo razlike plus jedna školska jer sam išla godinu dana kasnije u 1. razred osnovne zbog bolesti tako da smo školski pet godina razlike. Kada je ona završila 8. razred otišla je iz Dječjeg sela u Zajednicu mladih u Velikoj Gorici, a ja sam tad tek završila 4. razred i od tada smo razdvojene. Kada sam upisala srednju školu i kad sam došla u SOS Zajednicu mladih ona se već udala u Primoštenu i trenutno ima dvoje djece. Sada smo razdvojene više nego ikad, čak 400km, ali u srednjoj školi sam tetovirala rimski njezin datum rođenja na rame, a ona je svoje prvo dijete nazvala po meni samo u muškom rodu! Možete zamisliti koliko smo povezane.
Što te čini sretnom?
Trening me čini sretnom. Treniram boks trenutno u jednoj poznatoj zagrebačkoj teretani. Isto tako, radim da bi platila fakultet, studiram da bi imala diplomu i jednog dana bolji posao, a kada dođe vrijeme treninga znam da je to baš za mene, za moj gušt.
Gdje se vidiš za deset godina?
Za deset godina se vidim da radim u nekoj firmi u odjelu marketing i naravno uz posao da imam obitelj jer obitelj je za mene smisao života.