Stjepan Božić: Prepoznao sam se u kampanji protiv nasilja u obitelji

Stjepan Božić progovara o svojim iskustvima u sklopu kampanje "Udari mene, a ne žene"

Stjepan Božić: Prepoznao sam se u kampanji protiv nasilja u obitelji

Avon Hrvatska, u sklopu svog tradicionalnog programa za borbu protiv nasilja nad ženama Speak Out Domestic Violence, ove godine organizira regionalnu humanitarnu kampanju "Udari mene, a ne žene" čije je zaštitno lice boksač Stjepan Božić.

Stjepanove fotografije za ovu kampanju snimio je fotograf Damir Hoyka, dok će se glavno događanje u okviru projekta održati u Zagrebu u subotu 24. studenog u City Centeru one West u 17 sati u povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Donosimo vam intervju sa Stjepanom Božićem koji će vam otkriti zašto se priključio humanitarnoj Avonovoj kampanji "Udari mene, a ne žene", što poručuje zlostavljačima te kako se sam nosio kroz svoje djetinjstvo sa sličnim problemom.


Boksač koji mrzi viku, deranje i nasilje

Kako ste postali zaštitno lice Avonove kampanje protiv nasilja u obitelji "Udari mene, a ne žene"?

Primio sam poziv iz Avona za sudjelovanjem u ovakvoj vrsti kampanje, to jest, da budem zaštitno lice kampanje, i naravno prihvatio sam jer ipak se ovdje radi o nečem pozitivnom i korisnom za društvo.

Već ste puno puta sudjelovali u humanitarnim akcijama i inicijativama, pogotovo za djecu s posebnim potrebama i za one oboljele od malignih bolesti. Koji su vam najveći motivi za takvo angažiranje?

Iskreno i jednostavno – uvijek slušam svoju intuiciju. Ako osjetim poziv da se pridružim nekoj akciji, tada sam doslovno kao pitbul, dok ne dovedem do kraja što sam započeo, ne puštam to.


Image


Motivacija za Avonovu kampanju protiv nasilja u obitelji došla je i zato jer ste sami bili žrtva zlostavljanja kao dijete. Kako ste i zašto odlučili progovoriti o svom problemu?

Kada su mi ispričali cijelu priču i pozadinu ove kampanje, prepoznao sam samog sebe u tome i tada mi je bilo još više drago što sam prihvatio i što su mene uključili u sve to. Međutim, oni nisu znali za moju priču. Kada sam im sve ispričao bili su jako iznenađeni i bilo im je drago što su zapravo dobili, kako bi rekli 2 u 1, jer ljudi mene percipiraju kao sportaša, boksača koji bi mogao reći nešto protiv nasilja, a ne i kao nekog tko je prošao sve to.



Puno sam razmišljao o tome – zato što ih je sram. To je nekakva njihova sramota. Međutim, ja smatram da to nije sramota zlostavljanih osoba, nego zlostavljača. Naše društvo je jako čudno. Recimo, ako vidite na cesti kako netko nekog zlostavlja i stanete u nečiju obranu, po zakonu ćete i vi dobiti zapisnik od policije jer ste sudjelovali u remećenju javnog reda i mira. Kod nas je sve nekako postavljeno na krive noge. Oni koji su zlostavljani su obilježeni radi toga, umjesto da je obrnuto – da je sram zlostavljača.

Kod vašeg slučaja, jesu li ljudi oko vas primjetili da se nešto sumnjivo događa?

Čuli su sigurno jer bilo je tu svačega – i deranja, i vikanja, i plakanja. Tako da vjerujem da je puno ljudi i znalo za to, ali znate kako je – to je uvijek nečija tuđa stvar. Primjerice, ja sam isto neku večer čuo kako se susjedi svađaju i mislio – ok, to je njihova stvar. Ali da čujem da netko nekog tuče, zlostavlja, maltretira, mislim da bi reagirao drugačije. Opet, imamo jako čudno društvo, to je uvijek nečija tuđa stvar jer se većinom oko takvih stvari reagira tek kad dođe do kraja, do ruba.



Očuh. Bio sam malo dijete pa se baš i ne sjećam kako je počelo. Znalo je biti sve ok, došao bi k nama i odjednom bi poludio. To je trajalo osam godina. Iako, on je znao biti jako šarmantan i ljubazan, međutim, u četiri zida, pogotovo kad je popio, bilo je svačega.

Kako je vaša majka reagirala na cijelu situaciju?

Reagirala je kao i svaka majka, ali je i ona završila kao ja.



Bilo je prijavljeno policiji, međutim, od toga nikakve koristi. Za udruge nisam siguran jer to je bilo 80-tih godina, ne znam je li onda uopće postojalo išta od toga.

Jeste li se vi ikad pokušali suprotstaviti nasilniku?

Ne, nisam. Strah je bio veći od toga i nije mi to padalo na pamet. Jedino pred kraj sedmog, početak osmog razreda, kada sam pomalo postao svjestan svoje snage. Tada sam znao podići glas jer sam znao u sebi da sam u pravu. I definitivno mogu reći da su takve osobe velike kukavice. Prvenstveno mislim na to da nitko tko je svjestan svoje snage neće ići na slabijeg od sebe.

Kako je završila cijela ta priča i biste li mogli oprostiti svom zlostavljaču?

On je samo otišao jednog dana i to je bilo to. Par puta se pokušao vratiti, ali ništa od toga. Htio sam mu oprostiti kad je bio na samrti, ipak je lakše kad dođemo na kraj puta, probudi se u nama ljudskost koju svi imamo. Ako ne prije, onda barem na kraju svačijeg puta treba dati priliku za oprost.

Kako je to iskustvo utjecalo na vas?

Ne znam, često razmišljam o svemu tome, sigurno bi psiholog ili psihijatar dao dobru analizu u tjedan dana razgovora sa mnom. Ali činjenica jest da mrzim svađu, deranje, nasilje – to me jako iritira i može me izbaciti iz takta.

Image



Sport kao odličan način za izbacivanje negativne energije

Je li vam boks pomogao u svemu tome?

Boks me smirio zato što sadrži dosta grubosti i na treninzima i mečevima. Tijekom godina sam skužio da sam postao flegmatičniji i smireniji. Ne pridodajem mnogim stvarima puno pažnje.



Apsolutno pomaže. Razgovarao sam s puno ljudi koji su bili u ratu, nisu mogli spavati, a sport im je pomogao. Na kraju krajeva, pomogne da ne razmišljate o nečem drugom, da izbacite negativnu energiju iz sebe i da se osjećate bolje, zadovoljnije i korisnije. Kako za sebe, tako i za društvo.

Imate dva sina – kakav ste kao otac?

Nisam baš strog jer njih dvoje ne žive sa mnom, ali uvijek kad smo zajedno malo analiziram naš odnos i primjetio sam da me već i oni dovoljno poznaju i znaju da neke stvari mogu dobiti prije od mene nego, recimo, od mame. Dakle, popustljivi sam, ali postoje neke mjere i granice, neću im sigurno dozvoliti nešto što ne ide njima u budućnosti u korist. Recimo, ne bi im dozvolio jesti nešto što im je fino, ali nemaju neke velike koristi od toga. Ali iz takvih stvari im postajem idol i uzor – što tata jede, napravi, kaže – to je onda dobro. Znači ako tata kaže da hamburger nije zdrav, onda se drže toga.

Image

Kako biste njima pomogli da znate da imaju u školi nasilnika?

Učim ih kako se obraniti i ako ih netko napadne, da se onda i obrane. Ali bilo bi drugačije kada bi oni prvi napali nekog. Međutim, ako bi ih netko napadao, maltretirao ili dirao onda neka vrate. To je moje mišljenje i mislim da ne griješim i da bi se puno roditelja složilo sa mnom. Naravno, uvijek će biti onih koji će reći da sve treba riješiti mirnim putem. Ja sam isto za to, ali teško se može riješiti mirnim putem ako vas netko napada, gazi i tuče.

Koliko u svemu tome pomažu borilački sportovi – boks, karate, judo?

Smatram da ljudi imaju potpuno krivu percepciju i tumačenje tih sportova. Ti sportovi uopće ne propagiraju nasilje i devijantno ponašanje, dapače, oni rade kontru. Rijetko kad ćete vidjeti vrhunskog sportaša, borca da je nasilnik. Ima izuzetaka, ali jako malo. Puno ovisi i o tome kakvog trenera imate i tko s vama radi, kakav je čovjek u dvorani jer može se desiti da osoba totalno krivo shvati taj sport i postane nešto drugo.

Što biste poručili ženama koje su izložene nasilju, kako da se suprotstave svojim zlostavljačima?

Mislim da je danas sve tako uređeno da bi im moralo biti puno lakše nego prije. Postoje razne udruge, telefoni, društvene organizacije, a i policija. Ne smije ih biti strah i sram.


Nemojte propustiti live chat sa Stjepanom Božićem koji će se održati u utorak, 20.11.2012. na Avonovoj Facebook stranici, s početkom u 12 sati.