Koliko smo puta završili razočarani, uplakani u krevetu misleći da nas nitko ne voli? No, jutro je uvijek pametnije i ipak shvatimo da postoje ljudi kojima je stalo do nas. Ipak, kad gledamo na dulje staze, pitamo se jesmo li zaista sami i je li čovjek individua za sebe ili ipak postoji ona bolja polovica na koju se možemo osloniti kada nam je teško, kada nas grde na poslu, nismo prošli ispit ili smo pali na vozačkom.
Ljudi na koje se sigurno uvijek možemo osloniti su naši roditelji ili uža obitelj složit ćemo se. No, je li to uvijek tako? I što onda kada nam prijatelji kažu da bi stavili ruku u vatru za nas, kada bolja polovica kaže da bi dala život za našu malenkost? Je li to zaista istina, i kada bi i došli u takvu situaciju težimo li ka tome da stavljamo drugu osobu prije nas? Bismo li zaista skočili pred metak da spasimo voljenu osobu ili je to samo glavna tema kojekakvih sapunica? Nekada nas naživciraju svakakve sitnice. I onda se branimo ''Nisi bacio smeće, a dao bi život za mene?''. Je li to mjerilo ljubavi? Jesu li riječi mjerilo prijateljstva kada nema sredstva za dokaze? Vjerujemo li svemu što nam drugi kažu?
Ponekad, kada se prepustimo mislima zaista se zapitamo takve stvari. Nekoliko minuta kasnije u potpunosti zaboravimo na njih jer zaista nema potrebe razmišljati o njima dok je sve u savršenom redu. No hoće li to biti zauvijek? Što znači kada nam muškarac kaže da nas nikada neće ostaviti i nakon nekoliko mjeseci dođe do raskida veze s njegove strane. Ostajemo sami, u krevetu, u moru suza pitajući se - jesmo li sami?
Naime, koliko god da nas je zlo snašlo, prijatelji napustili, voljena osoba ostavila ili smo jednostavno izgubili drage osobe, nikad ne smijemo zaboraviti da imamo sami sebe. Mi smo oni koji nas nikad neće napustiti i kada je najteže uvijek se možemo osloniti na sebe, i izgraditi takav karakter da ukoliko i ostanemo sami, da nam zaista ne treba nitko drugi osim nas samih. Život nosi svakakve stvari, prijevare, laži, predrasude, gubitke, ali i sreću, i kada imamo osjećaj da nemamo nikoga, ne zavaravajmo se i ne odustajmo. Ne budimo kukavice i suprotstavimo se svemu te suočimo s problemima. Jer ako nećemo mi, za koga drugog možemo biti sto posto sigurni da će to uraditi za nas?
Iako možda imamo osobe za koje bi život dale, i za koje smo sigurni da bi život dale za nas, nikada ne smijemo napustiti sami sebe. Većina ljudi živi na tuđim komplimentima i hvalospjevima, pogledajmo samo slavne i poznate osobe. Tabloidi ih svakim danom hvalisaju, fanovi se skupljaju i onda kada dotične ne dobiju dovoljno pažnje i pozornosti koliko su navikle da dobivaju, prepuštaju se drogama, alkoholu i svemu kako bi natrag privukli pozornost na sebe, i to je čisti primjer gubljenja vjere u samog sebe.
Ono što hoćemo reći je da ukoliko napustimo sami sebe tek ćemo onda ostati bez ikoga i zaista se zapitati - jesmo li sami?
Ne dopustite da raznorazni komplimenti, mišljenja tuđih osoba i sve ono lijepo što vam drugi govore i što želite čuti izgradi vašu osobnu sliku o sebi. Uvijek je lijepo primiti kompliment, ali ako je on ono što trebate čuti kako biste dobili sliku o sebi, jednoga dana zaista ćete ostati sami. Imajte mišljenje o sebi i ne dajte drugima da ga oblikuju. Jer sve što vam treba je samopouzdanje i karakter. Samopouzdanje kojim gradimo vjeru u sebe i karakter kojim očvršćujemo naše samopouzdanje. Nakon toga našem vlastitom umu, čak ni nebo zaista neće biti granica.
(Mim)