"Vjerujem da svatko od nas u svakom trenutku radi najbolje što zna pa sam tako i ja oduvijek radila najbolje što sam mogla i znala. Nisam imala ideju što želim postati, nisam sanjala letenje niti sam sanjala da ću svojim zanimanjem rušiti predrasude o muškim i ženskim zanimanjima, nisam baš ništa planirala, samo sam istraživala i bila jako znatiželjna djevojčica pa djevojka i danas žena. To je moj 'pogon' zbog kojega se volim naći u situacijama koje su mi potpuno nove, neistražene i zbog kojih moram nešto učiti. Nikada me nije bilo strah zakoračiti tamo gdje bi mnogi stali, oduvijek su me privlačili izazovi, ispitivanje vlastitih granica i sreća koju osjetim kada mi kroz glavu prođe misao: 'A što ako stvarno uspijem?", kaže nam Antonije Trupinić, tek naizgled nježna i krhka plavuša od čije će ti se biografije zavrtjeti u glavi. Ona je vojna pilotkinja helikoptera, testna pilotiknja i instruktorica letenja, jednako sretna u svome vojnom kombinezonu i gala haljini. Osim toga, ona je instruktorica bodybuildinga, kojim s počela baviti nakon tešeko ozljede, kada bi se rijetki to usudili. Za svoj je rad više puta nagrađivana, no usprkos tome ostala je skromna, s obje noge čvrsto na zemlji iako je većinu vremena - u zraku.
Kažeš da voliš izazove. Je li ti hrabrost urođena ili si naučila biti takva? Ako je ovo drugo, kako si pobijedila strahove?
Izazovi me podsjećaju da sam živa i da moj život uvijek može biti ispunjeniji. Svaki novi izazov mi je novi motiv da radim na sebi i budem bolja nego jučer, da rastem i razvijam se. Ne sjećam se da sam imala neki trenutak u životu kada sam postala neustrašiva. Ne sjećam se ni da sam se pretjerano bojala ičega. Jednostavno sam bila jako znatiželjna i voljela istraživati svijet oko sebe, ali i svoje granice. Zapravo, ljudi najviše osjećaju strah zbog neznanja i ignoriranja znanja. Strah je za mene iracionalan osjećaj, a ja sam vrlo racionalna pa za njega nema mjesta. Moja znatiželja je uvijek bila jača od straha.
Postoji li ipak nešto čega se bojiš?
Upravo zbog tih prihvaćanja izazova, pala sam sa skutera prije deset godina i slomila zdjelicu. Oporavak je bio kratak, ali svejedno, ne bih to nikada ponovila pa tako ne bih nikad više sjela na skuter. Dakle, ovo nije iracionalan strah nego iskustveni. Odnosno, ne znam voziti skuter, ali nemam ni potrebe da ga učim voziti, nemam ni vremena i zbog toga nemam potrebu opet sjesti na njega čak i da ga netko drugi vozi. Mislim da čovjek nema kontrolu u svakom trenutku na skuteru, da smo previše izloženi i ranjivi na tom stroju i da previše toga ovisi o ostalim sudionicima u prometu što znači da ne mogu imati kontrolu, kako sam inače navikla. Strah me da ću opet pasti i to je to.
Zašto vojska?
Teško mi je reći da je to bio slučajan izbor, kada sam uvjerena da se u životu ništa ne događa slučajno i svatko prolazi svojim putem temeljem trenutnih odluka. U doba kada sam se odlučila postati vojni pilot, nisam puno razmišljala o vojsci, nego o letenju, ali nije me vojska ni odbijala. Dapače, bila mi je dodatni motiv jer sam bila uvjerena da je postati vojni pilot još zahtjevnije, nego civilni. Vojska je vrlo uređen sustav koji funkcionira isključivo po hijerarhiji jer se radi o jako velikom broju ljudi koji moraju točno znati što trebaju raditi, u kojem trenutku i koji je cilj njihovog posla, a bez pravila i zapovjedi to bi bilo doslovno nemoguće. Ono što je mene vojska naučila je da pravila postoje s određenim razlogom - spašavanje vlastitog života, kao i života svojih kolega, obitelji, prijatelja, naroda.
Kako te doživljavaju muški kolege?
Kao kolegu. Nikada u životu nisam osjetila da me doživljavaju drugačije. Zapravo, ponekad osjetim da se trude u mom društvu biti ljubazni (čitaj: paze na svoj riječnik i biraju pristojne šale), ali to je jedina razlika koju osjetim kada radim s njima. U situacijama kada se posao treba odraditi u svojoj karijeri apsolutno nikada nisam osjetila da sam bila zanemarena ili da nisam dobila zadaću jer sam žena. Kao što sam već rekla u ovom poslu postoji hijerarhija i točno se zna tko je obučen za koju zadaću tako da ispred mene nikada neće biti kolega koji ima manje iskustva od mene bez obzira što je muškarac. Osim toga, svi smo u odori, izgledamo isto s razlogom. Ne postoji ženski kombinezon, ženski helikopter, niti ženska zapovijed. Zato volim ovaj posao i zato volim raditi u vojsci. Mislim da se problemi muško-ženskih odnosa puno češće javljaju u privatnom sektoru gdje se pravila mogu razvlačiti po potrebi. Ovdje toga nema. Danas ja radim određenu zadaću, sutra će to raditi kolega.
Jesi li se puno trebala dokazivati u poslu?
Samoj sebi jesam. Zapravo, upisala sam ovaj fakultet nakon što sam pune četiri godine provela u gimnaziji u ženskom razredu. Bio je to stvarno opaki razred gdje sam naučila da žene zaista nisu slabiji spol nego da postoje jače i slabije žene, a tako očito postoje i jači i slabiji muškarci. Upisala sam fakultet i shvatila da moj nedostatak među mojim budućim kolegama nije to što sam ja žena, nego to što sam došla sa znanjem iz opće gimnazije, dok je većina njih imala tehničku ili matematičku pozadinu. Međutim moja upornost i znatiželja su ubrzo pokazali da imam dobre adute i da mogu završiti fakultet i biti pilotkinja baš poput svojih kolega. Trebalo je raditi, naravno, učiti, ali kroz glavu mi je često prolazilo: „Ako su mogli naraštaji prije mene, znači može se. Mogu i ja.“ I uopće me nije bilo briga koliko je žena završilo, nego koliko je ukupno pilota dobilo svoja letačka krila. I ja sam ih htjela zaslužiti svojim radom.
Kakav je osjećaj upravljati helikopterom i o čemu razmišljaš dok letiš?
Pa iskreno, teško mi je danas nakon ovoliko iskustva pričati pjesnički o svom poslu, a baš bih voljela da mogu reći nešto poput: 'Osjećam se slobodno, uživam, divim se oblacima i pticama, zalasku sunca dok tone u naše divno plavo more…' Međutim, ja upravljam strojem koji ima oko 400 konjskih snaga, rotor promjera 10 metara iznad glave, kacigu na glavi sa slušalicama gdje slušam kontrolu leta cijelo vrijeme, kolegu pokraj sebe koji mi prati motorske instrumente i daje informacije o preprekama u letu, kombinezon, prsluk, rukavice i čizme, znojim se cijelo vrijeme od fizičkog i psihičkog napora, razmišljam o parametrima leta, održavam norme (brzinu, visinu i kurs), paralelno gledam izvan kabine i promatram prostor oko sebe pokušavajući izvesti svoj najbolji manevar u životu, a cijelo vrijeme slušam i zvuk motora koji mi radi točno iznad glave gdje se nalaze i brojne druge osovine, prijenos, zupčanici… Što mislite kako se osjećam? Pa moćno! Jer taj helikopter leti zrakom upravo onako kako sam mu ja komandama dala upute. Obožavam taj osjećaj.
Kako reagiraš u opasnim situacijama?
Reagiram vrlo proračunato i smireno. Panici nema mjesta jer će me samo usporiti. Znam što trebam napraviti, u kojem trenutku, sve smo uvježbavali toliko puta da me zaista gotovo ništa ne može iznenaditi. Izazovi su moj „pogon“, prepreke su samo nove lekcije zbog kojih rastem i postajem ispunjenija osoba. Ne bojim se izazova ni prepreka, dapače, ja ih cijeli život tražim.
(FOTO: Željko Mršić/Pixsell)
Kako ti izgleda jedan obični radni dan?
Kao instruktorica letenja moje radno vrijeme je od 7 do 15 sati. Kada dođem na posao, presvučem se u kombinezon, obujem letačke čizme i u 7:15 sam u učionici u kojoj me čekaju dva kadeta-pilota, spremna za let. Od 7:15 do 7:50 u toj učionici koju zovemo „box“ jer je toliko mala da u nju stanu samo dvije školske klupe, nastavnik za jednom, a preko puta njega dva kadeta-pilota za drugom klupom pripremamo let. U tih 35 minuta imam dovoljno vremena da ispitam kadete-pilote sva pitanja za let koji im slijedi u tom danu. Jako je važno da su potpuno spremni.
U 7:50 krećemo na „letački doručak“. Ovaj obrok je specifičan jer izgleda kao ručak, a objedujemo ga u 8:00. Sastoji se od predjela, glavnog jela i deserta. U početku mi je bilo neobično toliko hrane jesti za doručak, ali sam se brzo navikla. Danas mi je nezamislivo preskočiti doručak i uglavnom je jako obilan. Nakon doručka slijedi letenje. U ta četiri sata prosječno u zraku budem dva sata s pauzom svakih sat vremena.
Letim s kadetima-pilotima. U zraku smo svi uzbuđeni jer nije simulacija, let se stvarno događa. Nakon bloka letenja vrijeme je za ručak i moju pripremu u kojoj provjeravam koji let će kadeti letjeti sutra i u 14 sati se opet nalazim s njima u "boxu“ gdje ih pripremam za sutrašnji let. U tom školskom satu kadeti-piloti dobivaju sve informacije, ali i postavljaju pitanja ako nešto nije jasno kako bi sutra u 7:15 kada se opet nađemo bili spremni. Priprema leta traje do 14:45 sati, nakon čega se iz kombinezona i čizama presvlačim u svoju civilnu odjeću i idem doma.
Postoji li neka ženska karakterna crta koja ti u poslu daje prednost pred muškim kolegama?
Moram priznati da postoji. Mi smo žene toliko uporne kada odlučimo da nešto želimo napraviti ili ostvariti da muškarci tu jednostavno nemaju šanse. To sam primijetila kod svih svojih kolegica. Nema nas puno, za sada samo sedam, ali znam da su još tri žene na fakultetu pa ćemo dobiti pojačanje, ali koliko god smo sve različite karakterom, toliko smo jednake u toj svojoj upornosti. Muškarci nisu toliko uporni, teže se nose s preprekama i ako naiđu na više prepreka istovremeno, skloni su odustajanju. Žene ne. One to shvate kao dodatni motiv pa još više napadaju svoj cilj.
U slobodno vrijeme baviš se bodybuildingom i vrlo si uspješna u njemu, baš kao i u poslu. Što za tebe znači sport i u čemu se krije tajna tvog uspjeha?
Da, prije više od deset godina sam se počela baviti bodybuildingom jer sam u padu sa skutera slomila zdjelicu. Tu se moja upornost opet pokazala kao izvrsna osobina jer nisam niti pomislila da je ta prometna nesreća negativno djelovala na moj život. Shvatila sam da imam jedno tijelo, drugo neću dobiti i moram se početi brinuti za njega jer nikome drugome nije toliko stalo do mog tijela koliko je meni.
Želim živjeti kvalitetno i dugo, imam želju učiti, rasti, utjecati, ali i imati obitelj, ostaviti nasljeđe kako obiteljsko tako i nematerijalno. A bez tijela to ne mogu. Tako je krenuo moj početak. Ali sam brzo upoznala i svijet natjecanja jer su mnogi primijetili da ne vježbam rekreativno, nego sustavno i planski. Svidjelo mi se. Ali nikada nisam prestala razmišljati o tome zašto sam uopće krenula i koji je moj motiv u ovom sportu.
Natjecanja su bila samo sporedne stanice koje su me trenutno činile sretnom. Zapravo, mislim da je u tome i tajna bilo čijeg uspjeha: kada radiš ono što voliš i s potpunom svijesti se uneseš u svoj posao ili hobi. Ja sam u svakom trenutku, na svakom treningu potpuno prisutna kako tijelom, tako i mislima i duhom. Ne razmišljam o nečemu trećem nego o sebi i svom tijelu koje zaslužuje jednaku pažnju kao i posao kojeg volim ili dobra knjiga ili draga osoba.
Što bi poručila djevojčicama?
Rekla bih im da svoje izbore nikada, baš nikada ne stavljaju u okvire okoline i društva. Zaista je nebitno što tvoja okolina misli o tvom izboru. Ti znaš tko si i znaš što želiš. I postat ćeš ono što biraš svaki dan. Arisotel je rekao: 'Mi smo ono što ponavljano radimo - izvrsnost, dakle, nije talent, nego navika. Ako želiš postati balerina, a misliš da nisi talentirana, vježbaj. Svaki dan. Ne odustaj. Nisam ni ja bila talentirana za letenje. To ne znači da kasnije nisam postala, ne samo pilotkinja nego i izvrsna instruktorica letenja, ali i probna pilotkinja. Učila sam. Vježbala. Ponavljala. Mnogi talentirani ljudi nisu uspjeli. Ja jesam.
Kakva si bila kao dijete?
Bila sam tipična djevojčica. Igrala sam se barbikama i preskakala gumu. Voljela sam pjevati, plesati, pisati pjesmice, glumiti. Ali sam voljela i učiti zanimljive znanstvene činjenice. Teško mi je reći da sam bila umjetnički tip jer sam stvarno obožavala i matematiku, kemiju, fiziku i geografiju. Bila sam u velikim problemima kada sam trebala odabrati srednju školu pa sam izabrala gimnaziju jer mi je pokrivala sve što me zanimalo. Baš sam bila znatiželjna. Danas to sve ima smisla jer je pilotsko zanimanje zaista multidisciplinarno i bez širokog znanja i poznavanja nekoliko (čak i oprečnih, a ne samo komplementarnih) znanstvenih disciplina, pilot ne bi bio profesionalan i uspješan.
Imaš li uzor?
Dok sam bila dijete, moj uzor je bila moja mama. Htjela sam biti poput nje, oduvijek. Zbog toga sam i skoro upisala Medicinski fakultet jer sam željela ići u najdužu školu koja postoji i biti pametna poput mame. Do srednje škole. Onda mama više nije bila tako fora, ali mi je uzor postala nastavnica hrvatskog jezika koja me očarala svojim znanjem, profesionalnošću, ali i strašću s kojom je radila svoj posao. Bila je jako inteligentna, ali i pravedna. Prava žena zmaj! Sjećam se i njenog samopouzdanja i samouvjerenosti koju je nosila bolje od bilo koje haljine.
Divim se svim hrabrim i jakim ženama koje ostavljaju trag iza sebe, koje mijenjaju sustav u kojem živimo i pokazuju da je patrijahat prošlost. Divim se i svim onim ženama koje podržavaju druge žene i otvaraju im vrata da budu uspješne. Divim se i onim ženama koje su shvatile da se ljudi ne školuju samo u školama niti da obrazovanje prestaje završetkom školovanja. Žene poput Oprah Winfrey su moji uzori. Mogu slušati motivacijske govore Oprah Winfrey danima.
Kada se osjećaš ženstveno?
Kada raspustim kosu i u društvu pravog muškarca (smijeh).
Što ti je važno u partnerskom odnosu?
Razumijevanje, slična definicija uspjeha i bezuvjetna ljubav. To je temelj na kojem se gradi sve ostalo. Čak bih rekla da iskrenost i nije toliko bitna jer možete vi biti iskreni koliko želite, ako druga osoba ne razumije vašu istinu, a ni vi njegovu koliko god ta istina njemu bila ispravna. Isto tako, ako jedna osoba tumači životni uspjeh na jedan način, a druga drugačije, odnos je jako težak i uvijek se rade jako veliki kompromisi koji su u današnje vrijeme nepremostivi.
U vrijeme ogromnog protoka informacija koje uzrokuju velike oscilacije emocija na dnevnoj bazi, svi smo u potrazi za sigurnom lukom, čeznemo za domom u kojem možemo biti tko zaista jesmo bez da se puno opravdavamo ili objašnjavamo kako se osjećamo, ali da ta osoba s kojom dijelimo svoje vrijeme razumije naše trenutke kada smo u tišini, kao i onda kada smo glasni. I znam da će mnogi reći da je utopija vjerovati u bezuvjetnu ljubav, ali ja vjerujem. Vjerujem da možeš voljeti nekoga čak i kad makneš sve ono što ga izvana određuje i gledaš tu divnu dušu ispred sebe upravo takvu kakva je. Izuzeta od svega. Ono kada voliš nekoga, a ne znaš ni zašto ga voliš. Zato. Eto tako.
Bi li, da možeš vratiti vrijeme, promijenila nešto u svom životu?
Dakle, baš ništa. Definitivno vjerujem da nam se sve u životu događa s nekim razlogom, ništa nije slučajno i sve što mi se dogodilo dovelo me danas do ovog trenutka u kojem živim. Danas ja ne bih bila ja da nisam proživjela sve svoje vrijeme jer su neki trenuci bili lekcija koju sam trebala, drugi su bili blagoslov koji sam zaslužila. Čega se odreći? Bila bih budala da se odreknem svojih lekcija jer bi ih proživljavala iznova i iznova dok ne naučim. Trebala sam ih i drago mi je da sam to sve prošla i da sam izvukla pouku na kojoj sam nastavila graditi nove trenutke. Volim svoj život i svaki trenutak u njemu. Zahvalna sam što imam život.
Kombinezon ili haljina? Što ti je draže?
Ajme, ovo je teško!! Ne znam. Ponosna sam na svoj kombinezon. Znam koliko mi je trebalo da ga zaslužim i sjećam se trenutka na selekcijskom letenju prije upisa fakulteta kada sam „posudila“ kombinezon od starijeg kolege kako bih se uslikala u njemu i koliko sam bila sretna i ponosna na tu sliku, a i sama sam sebi rekla da će doći i taj dan da ga nosim svaki dan. I nosim ga svaki dan. Znam što mi znači. Znam što znači i za moju domovinu. Ali s druge strane, volim i haljine. Posebno svečane gala haljine. Volim se lijepo obući i ponekad biti samo žena koja je ponosna na to što je i žena. A još više volim kada u divnoj haljini na gala večeri mogu nekome objašnjavati teoriju leta helikoptera ili tehniku pilotiranja.