Ponukana gostovanjem u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj je bila riječ o cyberbullyingu, krađi identiteta na društvenim mrežama i generalno jednoj neosjetljivosti, a mogli bi reći i agresiji koja se javlja kod ljudi koji ostavljaju (anonimne) poruke i komentare, odlučila sam napisati ovaj članak.
Rad kojim se bavim na neki je način postao javan, pa tako i članci koje objavljujem na raznim portalima postaju predmet komentiranja i kritika. Kako sam i sama, ne tako davno, čitajući vlastiti članak naišla na razne komentare koji su na nivou riječi izgledali kao uvrede, shvatila sam kolika je snaga pisane riječi i koliko nas takve izjave mogu povrijediti. Naime, kako u komunikaciju ne spadaju samo riječi (nevjerojatno, ali riječi čine samo 7% komunikacije) već i tonalitet kojim nešto govorimo kao i fiziologija koje čine ostalih 93% komunikacije, čitajući komentare na portalima mi zapravo dobivamo vrlo malo informacija: mi ne možemo sa 100%-nom sigurnošću tvrditi da je neki komentar bio ironičan, uvredljiv, sarkastičan upravo zbog toga što nam nedostaju ton kojim je nešto izrečeno, podsmijeh, smiješak i slično. Iz moje perspektive, komentar koji sam dobila može izgledati vrlo uvredljivo, može me rastužiti a iz perspektive osobe koja ga je pisala uopće ne mora imati tu namjeru. No, problem je što ni jedna strana ne može znati što je tim ostavljenim tragovima u obliku riječi ona druga osoba mislila.
Naime, razvojem Interneta (a potom i brojnih društvenih mreža) svi smo na neki način postali javni, dostupni drugima za razne komentare, kritike, prosudbe, osude. Činjenica je da se ponašanje ljudi u komunikaciji preko Interneta razlikuje od onog u komunikaciji „licem u lice“. I dok komunicirajući s nekim uživo pažljivo biramo riječi i razmišljamo o posljedicama izgovorenog, u komunikaciji putem Interneta toga nema. Brojna psihološka istraživanja pokazala su da svatko od nas, protivno uvriježenom mišljenju, u određenim okolnostima može postati agresivniji, okrutniji i nasilniji nego što misli da može. Zašto je tome tako?
Davnih godina, Philip Zimbardo je eksperimentom došao do nekoliko važnih zaključaka, te ukazao na velik utjecaj situacije na ponašanje pojedinca. U njegovom eksperimentu poznatom kao Stanfordski zatvorski pokus, sudjelovalo je dvadesetčetvero studenata koji su bili podijeljeni u dvije skupine: "zatvorenike" i "čuvare". Ispitanike je smjestio u lažni zatvor u podrumu zgrade odsjeka za psihologiju na sveučilištu Stanford. Radi što veće ozbiljnosti pokusa, ispitanike se iznenada "uhitilo" (pristali su sudjelovati u pokusu, ali nisu znali kada će se odviti). Po dolasku u zatvor pretraženi su te su im dodijelili zatvorsku odjeću i ćelije. S druge strane, skupini "čuvara" dodijeljene su zviždaljke i odore. Nisu dobili nikakve posebne upute koje bi utjecale na njihov odnos prema drugoj ispitaničkoj skupini, nego su im samo rekli da postupaju prema njima kako god im se čini da je prikladno radi zadržavanja reda u zatvoru. Pokus je trebao trajati dva tjedna, no prekinut je već nakon šest dana. Naime, ispitanici su vrlo brzo uskladili ponašanje s ulogama koje su im dodijeljene, pa su se tako "zatvorenici" ponašali pasivno i pokazivali znakove depresije, dok su "čuvari" naglašeno pokazivali dominaciju, pa čak i sadističko ponašanje. Unatoč uobičajenom mišljenju da su „zli“ ljudi jednostavno takvi zbog svojih osobina ličnosti ili karaktera, Zimbardo je eksperimentom pokazao da postoje određeni uvjeti koji mogu izazvati u ljudima ono najgore.
Jedan od preduvjeta koji pogoduje agresivnom ponašanju jest anonimnost. Uzimajući u obzir virtualno okruženje, nije tako neobično što si svatko daje za pravo da vrijeđa, osuđuje ili na neki način nanosi štetu drugoj osobi. Upravo zbog anonimnosti korisnici Interneta mogu osjećati manjak odgovornosti za negativna ponašanja, budući da ih se ne može identificirati i povezati s određenim negativnim postupcima ili ponašanjima. Da iza tog komentara stoji ime i prezime dotične osobe, vjerojatno bi ista dobro promislila prije nego što bi ostavila komentar.
Također, u komunikaciji putem Interneta pojedinci uglavnom ne znaju puno jedni o drugima, ne vide se niti čuju. Tako ne moraju brinuti o tome kako izgledaju ili zvuče dok pišu poruku na Internetu, a isto tako ne vide niti reakcije osobe s druge strane – ne vide kako je njihov postupak utjecao na drugu osobu, je li ona bila tužna, povrijeđena, je li se rasplakala i slično. Osoba s druge strane za njih nije osoba, već samo ikona ili ime i prezime koje je u njihovim očima potpuno depersonalizirano.
U nedostatku vizualnih znakova karakterističnih za interakcije „licem u lice“, ljudski um osobi s kojom komuniciramo ili o kojoj ostavljamo komentar, sam pripisuje osobine i karakterna svojstva u skladu s vlastitim željama, potrebama i interesima koje ne moraju biti ispravne. Tako osobu s druge strane možemo ocijeniti glupom, pokvarenom, nepismenom, zločestom a da naša predodžba ne mora imati nikakve veze sa stvarnim osobinama te osobe (a najčešće niti nema). Tako lakše opravdavamo svoje postupke i ocjenjujemo ih ispravnima, jer osoba s druge strane i tako ne zaslužuje bolje.
Zanimljiv je podatak da čak jedna četvrtina adolescenata kod otvaranja profila na društvenim mrežama koristi lažni identitet: čak 37% tih profila otvoreno je s ciljem izrugivanja nekome. Uzimajući u obzir kako smo mi odrasli model ponašanja tim mladim ljudima, možda je vrijeme da se zapitamo razlikuje li se ono što generalno propagiramo i ono kako se doista ponašamo u određenim situacijama. Pa čak i ako smo svjesni toga da su ljudi skloni agresivnom ponašanju kada postoji slab nadzor drugih nad njihovim ponašanjem, kad postoji grupni kontekst koji dopušta difuziju odgovornosti za individualne agresivne reakcije i/ili kada postoji anonimnost agresora, važno je da svatko ponaosob preuzme odgovornost za vlastito ponašanje i zapita se kako je njegovo ponašanje u skladu s onim za što se inače zalaže, i kako ono što čini (a ne ono što govori i propagira) utječe na one koji od njega uče.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener