Obitelj Tukša sastoji se od tri člana – mame Martine, tate Marka i malog Frana. Žive u malom mjestu Cirkvena blizu Križevaca. Marko je strojar u jednoj građevinskoj firmi, a Martina, koja je po struci agronom, radi u poljoprivrednoj ljekarni. Marko i Martina vjenčali su se 2017. godine i ubrzo nakon toga iznenadio ih je 'plusić' na testu za trudnoću. Oboje su bili presretni, plakali su skupa i odmah podijelili sretnu vijest s obitelji koja također nije krila oduševljenje dolaskom prinove. Martina i Marko su smislili potencijalna imena za svoje dijete, ali nisu željeli znati kojeg je spola – bilo im je bitno samo da se beba rodi zdrava. Tako su još tada odlučili da će, bude li se rodio sin, dobiti ime Fran – po djedovima koji se obojica zovu Franjo. No, početak na ovom svijetu za malog Frana, čije ime nosi značenje 'slobodan', nije bio nimalo lak. Točnije, to što se Fran izborio za život pravo je čudo. Naime, od prvih tjedana postojale su ozbiljne komplikacije u trudnoći - izgledi nisu bili dobri. Mama Martina podijelila je s nama svoju dirljivu priču. 

Privatna arhiva

Riječi koje ni jedna majka ne želi čuti

Kakav je bio tijek trudnoće i i kako ste se tada osjećali? 

Trudnoća je od samog početka bila problematična. Prokrvarila sam već prije prvog pregleda kod ginekologice. Tada sam izgubila nadu i bila sam sigurna da je moja trudnoća završila. Ali na pregledu je ginekologica rekla kako vidi uredan plod, ali i da imam veliki hematom koji bi mogao izgurati bebu te da trebam strogo mirovati. Tog puta sam čak čula i otkucaje srca mog sinčića. Krvarila sam cijelu trudnoću, ali u 21. tjednu došlo je do obilnijeg krvarenja te sam osjećala da nešto nije u redu i otišla sam na Hitnu. Primili su me u bolnici u Koprivnici. Ginekologica je rekla kako je s bebom sve u redu, ali da joj se čini da ima nešto manje plodne vode. Ostavila me na promatranju i kazala kako će me ujutro pregledati dežurna ginekologica. 

To se drugo jutro odvila prava drama. Došla je ginekologica i rekla da mi mora napraviti test kako bi ustanovila curi li plodna voda, stisnula mi je trbuh i uzela uzorak. Nakon par minuta je rekla 'ovo nije dobro, to treba ići van'. Okrenula se prema medicinskim sestrama i rekla im je neka me pripreme za pobačaj.

Privatna arhiva

Ipak, iako ste i sami bili prestrašeni, odlučili ste se ostati pri svome i poslušati svoj majčinski instinkt?

Najprije sam ostala u šoku i samo pitala mogu li otići do svoje sobe. Nazvala sam supruga i rekla mu da ja ne želim pobačaj, tražila sam ga da dođe po mene i da idemo tražiti drugo mišljenje. Doktorica mi nije htjela napisati otpusno pismo i uporno je gurala da potpišem papire za pobačaj. Poslala me na pregled kod svog kolege - koji mi je dao papire o djeci koja se rode ranije sa svakakvim deformacijama i koji je također predlagao pobačaj. Kad sam ga upitala je li trenutačno s mojim sinčićem sve u redu, rekao je da jest, ali ako se i rodi, bit će teško bolestan. Nakon svega, jedva su mi napisali otpusno pismo u kojem je samo pisalo da sam odbila pobačaj. Otišli smo u Petrovu bolnicu i tamo su me liječnici lijepo primili. Rekli su da nisu čarobnjaci, ali dok postoji i najmanja nada, pokušat će mi pomoći. Nakon što sam im sve ispričala - i oni su bili šokirani. Rekla sam im da sam svjesna da, ako porođaj krene, da će se beba morati roditi te da nema nikakve šanse preživjeti u 21. tjednu, ali da ne dam na silu izvaditi svoje dijete s kojim je sve bilo u redu. Bila sam tamo tri tjedna. Pustili su me doma uz strogo mirovanje. Ali u 27. tjednu puknuo mi je vodenjak. Otišla sam u Petrovu bolnicu gdje su mi rekli da plodne vode ima samo malo oko glavice bebe i da ću ići na hitan carski rez. 

Privatna arhiva

Dramatični porođaj i prvi tjedni

Kako je prošao sam porođaj i kad ste prvi put vidjeli svog sina? Kad ste ga prvi put primili u naručje?

Bio je to, dakle, hitan carski rez, s 27 tjedana i 2 dana trudnoće. Frana su mi pokazali odmah u rađaoni, bio je cijeli zamotan u pelenu, samo su mu se vidjele oči i kosa. Bio je jako čupav, gledao je prema meni i taj prizor nikad neću zaboraviti. Sjećam se, prvo što su mi rekli bilo je 'dobili ste malog muškarca od 900 g i 33 cm'. Prvi put sam ga primila u naručje tek nakon mjesec dana, bio je povezan svim onim cjevčicama. Odmah je dobio žuticu i kad sam ga išla vidjet na odjel intenzivne njege, bio je pod plavim svjetlom u inkubatoru. Suprug mi je rekao da se u inkubatoru nalazi igračka na kojoj piše prezime našeg Palčića - bila je to heklana hobotnica koja imitira pupčanu vrpcu pa djeluje utješno. Sve mi je to bilo novo i bila sam neupućena u ono što se događa - prvih tjedan dana sam samo plakala.

Privatna arhiva

"Jedan dan je sve u redu, drugi dan naglo pogoršanje"

Što su kazali liječnici? Kakvi su bili ti prvi tjedni u bolnici?

Postojali su problemi s disanjem - šesti dan je došlo do naglog pogoršanja pa su ga stavili na respirator. Kasnije je stanje postalo stabilno i bio je na neinvazivnoj ventilaciji mjesec dana - pa je napokon počeo samostalno disati. Imao je krvarenje mozga 2. stupnja i retinopatiju nedonoščadi (op.a. bolest mrežnice) koju je doktor pratio svaki tjedan. Također je imao i obostranu ingvinalnu herniju (op.a. preponska kila) koju je operirao s 11. mjeseci. Uz sve to, imao je blaži oblik hipospadije (op.a. urođena anatomska anomalija kod dječaka u kojoj se otvor mokraćne cijevi ne nalazi na vrhu spolovila, nego niže), što se najprije vodilo kao samo estetski problem, no na operaciji je liječnik utvrdio da ima jako suženje mokraćnog kanala i situacija zapravo nije bila nimalo bezazlena. Hipospadiju je operirao s pet godina na Rebru i zahvaljujući doktoru Stanku Ćavaru više nijedna operacija nije bila potrebna. Ipak, narednih je pola godine svaki mjesec morao nositi kateter po 2 tjedna kako bi se mokraćna cijev proširila te da izbjegne novu operaciju. Liječnici su govorili da je stabilno i to mi je u bolnici bilo najvažnije čuti. No objasnili su mi i kako je kod nedonoščadi normalno da je jedan dan sve u redu, a već drugi sve pođe po zlu - i tako u krug. Jedna liječnica je rekla da prijevremeno rođena djeca idu jedan korak naprijed i dva unatrag, ali dok je tu taj korak naprijed - ima nade.

Privatna arhiva

"Zajedno smo plakale i smijale se"

Tko vam je bio najveće podrška u tim teškim i izazovnim danima? Kako je gledati svoje dijete 'preko stakla', bez mogućnosti da ga zagrlite i utješite?

Ovo nas je iskustvo jako zbližilo kao obitelj. Svi su bili uz nas, dobili smo dosta podrške. Ipak, tih mi je mjeseci najveću snagu davalo moje dijete, ali i druge mame Palčića s kojima sam sve dijelila. Zajedno smo plakale, smijale se i tješile jedna drugu. Najbitnije je bilo ne gubiti nadu i vjerovati da naša djeca to mogu. Gledati svoje dijete u inkubatoru bilo je neopisivo bolno. Beba okružena aparatima, ispikana po cijelom tijelu... Fran je uz to imao vrlo krhku kožicu koja je pucala na sam dodir. U bolnici smo proveli ukupno 68 dana. Imao je 2160 grama kad su nas konačno otpustili. Ja sam bila dobila smještaj kao majka dojilja tako da sam ga mogla viđati dva puta na dan, po pola sata. 

Privatna arhiva

Budući vatrogasac zaljubljen u traktore i prirodu

Kako je Fran danas? ima li i dalje zdravstvenih problema? 

Fran je sada zdravi sedmogodišnjak, krenuo je u prvi razred. Od dijagnoza trenutačno ima samo hiperaktivnost te poremećaj pažnje i govora. Voli prirodu. Još uvijek je zaigran i obožava bagere, traktore i sve što ima veze s poljoprivredom. Jako je tvrdoglav, kad nešto naumi, ne odustaje dok to ne dobije. Kaže da, kad odraste, želi biti vatrogasac te spašavati ljude i njihove kuće. 

Privatna arhiva

Dakle, moglo bi se reći da je mali Fran tvrdoglav, uporan i hrabar od samog početka. Već je dokazao da u njemu kuca srce pravog junaka i nema sumnje da će ostvariti svoje snove. Što poručujete mamama i tatama koji u ovom trenutku, puni strepnje, sjede negdje uz inkubator u kojem leži njihovo dijete?

Svim roditeljima koji prolaze kroz isto poručujem – vjerujte u svoje dijete. Vjerujte da će, bez obzira na sve dijagnoze, na kraju biti dobro. Kada ste kraj inkubatora, pričajte im, pjevajte, budite uz njih. Pokušajte ostati smireni, jer to i njima daje snagu. Iako su tako sićušni, oni osjećaju svaku emociju – i svu vašu ljubav.