Pročitala sam da u Zagreb i Rijeku dolazi Nick Vujičić, Australac koji putuje po svijetu i radi kao motivacijski trener. To ne bi bilo ništa neobično da Nick nema niti ruke niti noge. Tako je rođen, no kad vidite njegovo lice na njemu vidite sreću i veselje. U Hrvatskoj je objavljena i knjiga o njemu i doista ju vrijedi pročitati. No, interesantno je što on, premda hendikepiran od rođenja, mnogo više uživa u životu od većine ljudi koji su prije svega zdravi. Da, njemu je život doista teži, on ne može samostalno mnogo toga napraviti, no unatoč tome njegov optimizam je potpuno zarazan, nedavno se oženio i on i supruga očekuju dijete.
Jeste li čuli da su neki naši paraolimpijci dobili medalje na upravo održanom Paraolimpijskom prvenstvu u Londonu? Možete li nabrojiti njihova imena? A imena nogometaša Dinama ili dobitnike medalja sa Svjetskog prvenstva u Londonu s kojim su nas „gušili“ i po 14 sati dnevno?
Nick Vujičić i paraolimpijci imaju nešto zajedničko, a to nije samo hendikep fizičke prirode. Svi oni uživaju u životu punim plućima, prelaze svoje granice i ne pristaju ni na što manje od nas „običnih“ ljudi. I zato se divim tim ljudima i beskrajno ih poštujem, jer znamo koliko je potrebno truda, vremena i strpljenja da bi se postigli vrhunski sportski rezultati i kad ste savršeno zdravi, a ne usudim se niti pomisliti koji su nadljudski napori potrebni da to postignu osobe s hendikepom.
No, razmislite kako se zapravo ponašate kad dođete u kontakt s hendikepiranima. Mnogi ljudi ih žale, neki smatraju građanima drugog reda, treći ih se boje, četvrti se totalno zbune i ne znaju kako se ponašati. Ima i ljudi koji misle da su hendikepirane osobe manje inteligentne, što je točno kad se radi o mentalnim poremećajima, ali fizički hendikep doista nema veze s inteligencijom.
Voditelj ovogodišnje paraolimpijade bio je Stephen Hawking, poznati svjetski fizičar, genijalac, s doktorskom dizertacijom iz kozmologije, i profesor matematike i fizike na sveučilištu u Cambridgeu. Za vođenje se pripremao punih 9 mjeseci. Naime on je u potpunosti nepokretan, ima tešku bolest koja slabi mišiće, a i ne može samostalno govoriti nego koristi kompjutorski sintetizator glasa. Ta ista osoba predaje studentima i iznadprosječno je inteligentna. Nije li to fascinantno?
Vratimo se našim reakcijama kada vidimo hendikepirane osobe. Imala sam priliku posjetiti autističnu djecu kao i onu s Downovim sindromom i od njih sam dobila pregršt čiste, iskrene ljubavi. Pitate se znaju li oni da su drugačiji? Naravno da znaju, ali često jednostavno ne razumiju zašto ih ljudi gledaju s podozrenjem, zašto ih izbjegavaju i slično.
Pokušajte se staviti na trenutak u njihove cipele – shvaćate li koliko ste zapravo sretni jer možete hodati, koristiti ruke, razmišljati, odlučivati...? A često nam je toliko teško nešto napraviti, pomoći ljudima ili jednostavno unaprijediti vlastite živote, dok osobe kojima je to 1000 puta teže to čine s osmjehom na licu...
I zato ljudi poput Nicka, Stephena, Ane Sršen i mnogih drugih doista zavrjeđuju barem jedan topli osmijeh, stisak ruke i prijateljstvo, a vrijedi i razmisliti jesmo li dovoljno zahvalni na svemu što imamo, a osobito ono najvrjednije – zdravlje.
Kako se vi ponašate u društvu hendikepiranih osoba?
Vaša Ema Jurić
Foto: saypeople.com