Eto, ovih dana smo svi zajedno svjedoci jednog velikog nezadovoljstva životom u Hrvatskoj. Dolaskom ovih sivih maglovitih dana, situacija izgleda još tmurnija i bezizlaznija. Čitam svakodnevno kako ljudi odlaze odavde u potrazi za boljim i kvalitetnijim životom. Ja sam jedna od onih koja je mislila da će ova zemlja ipak ići naprijed, da nam se najveće zlo već dogodilo, i da gore jednostavno ne može biti. Ali prevarila sam se. Može!
Prije 8 godina otvorila sam firmu, koja radi, koja nije još bila u blokadi. Uredno manje –više sve plaćam na vrijeme i borim se s problemima koji sve muče. Nekako “hendlam” i bojim se što mi idući mjesec donijeti i hoće li mi uopće išta donijeti i ako mi donese, da li ću se naplatiti.
Uglavnom, tih godina kada sam otvarala firmu, imala sam jednu fantastičnu ideju za svoj posao i punih godinu dana sam razrađivala plan kako bi ta ideja saživjela. Htjela sam otvoriti agenciju koja bi nudila sve moguće poslove vezane za održavanje domaćinstva. Dakle, ja sam u svom životu koristila usluge “tete spremačice” i usluge čuvanja djece, koristila sam tatu za usluge sitnih popravaka u kući, davala susjedima da mi pričuvaju psa dok smo mi na putu i još mnogi niz sitnih usluga koje su nam bile potrebne u životu.
Kako sam stekla iskustvo s takvim ljudima, točno sam znala što u svim tim poslovima nedostaje. Dolazak tete spremačice po nekim prijateljskim preporukama sveo bi se na to da bi došla priprosta žena u naš dom. Prvi dan bi uredno učila što treba i kako treba, drugi put bi radila, a treći put sam već doznala sve njene obiteljske probleme kao i sve bolesti koje je muče, a da je nisam ništa ni pitala. Tu možemo dodati i neke koje su zaudarale po znoju i neke koje bi se jadale satima, neke koje bi gledale u sredstva za čišćenje kao u matematičku jednadžbu, neke koje su jednostavno zavele red po svom kriteriju, neke koje su posao od sat vremena odrađivale 5 sati, neke koje su radile površno i bezvoljno. Jedna mi je obrstila zlatninu. Bila sam frustrirana i luda od tih teta. Kad mi je nekoliko navrata hitno trebao vodoinstalater, uvijek bi od njih pet, došao samo jedan. Taj je bio debeo, crven, zapuhan i znojav, dovodio je isto takvog sina kao pripomoć. Takav veliki čovjek jedva je mogao čučnuti, a da nije dahćao i znojio se. Kupaona je zaudarala još satima nakon što bi otišao, a o neredu koji bi ostavio neću niti pričati, uzeo mi je čisti bijeli ručnik i obrisao pod. S čuvanjem kćeri nisam imala problema, jer Ella je bila super društveno dijete i nezahtjevno, tako da sam s čuvaricama kćeri zasnovala prijateljstva koja dan-danas traju.
Kad sam htjela pokrenuti tu agenciju, onda sam htjela to napraviti na najkvalitetniji mogući način po uzoru na agencije koje rade u svijetu. Ideja mi je bila da pokrenem edukacijske programe za usavršavanje takvih usluga. Dakle, da svi koji su zainteresirani za takav rad steknu neko iskustvo u načinu ophođenja i ponašanja kada dolaze u nečiji dom što je vrlo važno. Htjela sam imati i jednog nadglednika koji bi imao zadatak provjeravati klijente koji koriste usluge agencije i vidjeti jesu li zadovoljni uslugama i radnicima koje nudimo. U svojoj glavi imala sam ideju i cijeli koncept posložen u detalje. Godinu dana sam mozgala, zadavala sebi nemoguće situacije i pronalazila rješenja jer trebalo je unaprijed predvidjeti sve situacije. A onda sam došla do zida. Prvi problem je bio pronaći ljude, drugi problem je bio kako te ljude zaposliti, kako ih plaćati. Sjedila sam sa svojom knjigovođom danima i razmatrale smo sve moguće opcije kako da to bude legalno i plaćeno. I došle do saznanja koje me totalno bacilo u očaj, nemoguće je ideju pretvoriti u nešto što bi saživjelo zbog nekoliko razloga. Uzmimo na primjer, da dođe žena u moju agenciju, želi nekome voditi domaćinstvo. Prvo mora proći jedan edukacijski seminar koji mora isfinancirati sama i kojim stječe prava ulaska u agenciju koja ugovorom regulira odnose. Zatim je šaljem u obitelj koja također plaća agencijsku članarinu i sklapa agencijski ugovor. Ta žena radi, recimo na sate, koji se obračunavaju po agencijskoj satnici. A ta satnica je unaprijed toliko velika, ako pričamo o legalnom poslu, da je preskupa u startu. Recimo da je klijent prihvati i bude zadovoljan svojom domaćicom. Ne treba mu mnogo da zbroji 2+2 i da joj nakon nekog vremena ponudi posao bez posredovanja agencije, njemu ispadne jeftinije, a njoj ostaje više novca. To je scenarij koji bi se vjerojatno dogodio kod nas. Ta takvozana “siva zona” pojela bi moju ideju i moj trud. Po cijenama ne bih mogla konkurirati ilegalnom načinu rada. Država me u ovom slučaju ne stimulira nego potiče na rad na “crno”. I tako, odustala sam od te ideje. I tako od još nekoliko ideja.
Ne mogu vam opisati koliko sam bila razočarana saznanjem da kod nas mnogo toga ne može opstati upravo zbog države koja sve radi da zapravo ništa ne radimo. I zato kad čujem ove naše političare koji nam svakodnevo prodaju maglu, povraća mi se. Svi mi koji imamo firme plaćamo članarinu Hrvatskoj gospodarskoj komori, a da od nje konkretno nemamo nikave koristi. To je isto kao da plaćam godišnju članarinu za fitness klub, a da ne koristim usluge. Ova priča o otvaranju firme za 10 kuna je još jedan u nizu glupih vladinih prodavanja magle jer ti nameću neke uvjete koji nemaju veze sa realnošću. Kao da zaboravljaju da ne živimo u Švicarskoj nego u Hrvatskoj, zemlji najvećeg apsurda. Zato podržavam sve one koji žele otići odavde i pronaći bolju budućnost jer je ovdje jednostavno nema, barem ne za mlade ljude.
Danijela Dvornik