Svi mi nosimo maske...

Danas sam se nasmijala. Učinila sam to iako mi baš nije bilo do toga. Bilo je to ono što se očekivalo od mene. To je bila moja maska...

Ne nose ljudi maske samo za fašnik i karneval. Ako ćemo potpuno iskreno, velika većina nas, zapravo točnije, svi mi nosimo ovakve ili onakve maske. Zašto to činimo? Zašto nam je toliko teško reći ono što želimo? Zašto je toliko teško čuti ono što ne želimo čuti? Glavni razlog za to je što se bojimo kritike, odbijanja i, najviše od svega, samoće. Maskiramo se kako bismo se zaštitili, sakrili od velikog zločestog svijeta.

S druge strane, svi smo mi razvili jednu zanimljivu sposobnost - možemo navesti ljude da misle kako ćemo napraviti nešto, čak i kad nam do toga uopće nije stalo. Koliko puta ste nekome obećali da ćete ga posjetiti, naći se na kavi ili ga nazvati? A i drugi to isto rade nama. I u većini slučajeva mi čak i znamo da nam ta osoba laže, no ljepše nam je i ugodnije misliti kako je ta maska istina.

Ima nekoliko vrsta "zamaskiranih ljudi". Tu spadaju i oni koji su prepošteni da bi nosili maske, ali se, i ne znajući, skrivaju iza njih. Oni vam nešto obećaju i sada kad su to već učinili, suočeni su s moralnom dilemom... Sad kad su pristali možda i moraju ispuniti obećanje. Pa to i učine. Ali ne bez oklijevanja, ne zato što to stvarno žele, već zato što je njihova maska pristala na to.

Drugi pak su nevjerojatno dobri u pretvaranju. Na sreću, ti su u manjini. Oni nose nekoliko maski. Oni su sposobni mijenjati maske za različite ljude u istoj situaciji. Brzo se prilagođavaju i snalaze i mijenjaju priču po potrebi. To su osobe kojima je stalo u jednom trenu, dok su u drugom trenu potpuno indiferentne.

Za mene, najgora vrsta zamaskiranih ljudi, pretvarača, jesu osobe koje masku nose pred voljenim ljudima. Jedna je stvar prikazivati se drugačije poznanicima, šefu, kolegama... Veze i bliska prijateljstva trebala bi biti lišena pretvaranja. Trebala bi biti iskrena i otvorena, čak i ako to znači da ćete povrijediti nekog do kog vam je najviše stalo. Za mene je bolje nekog povrijediti na neko vrijeme nego lagati cijelu vječnost.

Svi mi od malena naučimo kako živjeti s maskama koje ljudi stavljaju na sebe. I ja isto. Ne sviđaju mi se, ali ih i ja, kao i drugi, nosim. U nekim situacijama to se ne može izbjeći, a u nekima je stvarno bolje tako.

I što onda uopće po tom pitanju možemo učiniti? Nastaviti učiti o sebi, drugima i životu. Nastaviti se razvijati kao bolja osoba. Sve što smo mi danas razvijalo se godinama. Ništa nismo dobili samim rođenjem. Nedavno sam pročitala kako smo svi mi rođeni sa samo dva straha - strahom od padanja i strahom od iznenadnih glasnih zvukova. Sve ostale strahove pokupili smo usput odrastajući.

Nitko od nas nema moć mijenjati drugu osobu, samo sebe. Mi smo onakvi kakvima se sami izgradimo. Nemojte nositi tuđe maske. Ne znate što se skriva iza svega. Radije uživajte u osobi koju sami gradite, bez obzira na to tko vas gleda...

Bez zamjere,

Vaša Diva iz Međimurja