Jao, kolumna kasni iz prostog i jednostavnog razloga što mi vrijeme prolazi takvom brzinom da ponekad nemam predodžbu koji je dan. Tako je bilo i ovog jutra, probudila sam se u rano jutro, nahranila Jozu (mačak) i napravila sebi espresso, shvativši da nemam ni kap mlijeka za kavu, što me već u startu iznerviralo, a onda odjednom shvatim da je četvrtak ujutro i da ja nisam predala tekst. A svih ovih dana sam bila više nego uzbuđena zbog novog osmijeha, sjedila sam strpljivo kod zubara i zubnog tehničara, i konačno sinoć dobila novi osmjeh koji zaista vrijedi zlata. Tako da eto imam razlog zbog ovog malog kašnjenja.
Ne mogu vam opisati osjećaj zbog novog osmijeha. Napokon se smijem a da ne razmišljam hoće li mi se vidjeti plomba, jesu li mi zubi žuti, istrošeni... Smijem se, ono što se kaže, «od uha do uha» i navikavam se.
Volim što smo evo već na kraju mjeseca siječnja, što već radim poslovne planove za ožujak, a samim time smo bliži proljeću. Zaista mi vrijeme jako brzo prolazi, ponekad bi ga najrađe malo usporila. Negdje u svojoj podsvijesti volim što vrijeme prolazi brzo jer se tješim da će rane brže zarasti.
A kad smo kod prolaznosti vremena, prije neki dan sam vodila jedan, moglo bi se reći, uobičajeni razgovor sa nekim ljudima. Naime, često moje zalaganje i trud za boljim izgledom povezuju sa mogućnošću da imam nekog novog frajera u svom životu pa često onako znatiželjno dobace «otkrij nam tajnu, tko je taj».
Nevjerojatno je da baš skoro svatko ima takvo razmišljanje osim nekoliko ljudi iz moje blizine koji zapravo znaju moje razloge. Nervira me činjenica da se za ženin dobar izgled odmah nadovezuje mogućnost nekog novog frajera u životu. Naravno da novi muškarac može biti motiv, ali zasigurno nije jedini razlog. Ne pada im napamet da postoji jedan normalan razlog za promjenama, onaj jednostavan «to radim zbog sebe». Ne promišljaju da mi je možda dosadilo biti zarobljena u svom punašnom i tromom tijelu.
Također, mnogima je vrlo normalno da me pitaju, ima li kakvih novosti na tom planu pošto je «već» prošlo 2,5 godine. Hm, u nekim mlađim danima 2,5 godine je stvarno mnogo vremena, čovjek za to vrijeme se može zaljubiti, oženiti i rastaviti, ali meni... ja nemam pojam o vremenu. Meni sve to izgleda kao da se desilo jučer. S druge strane, iako se ponekad začudim na te primjedbe, toliko se i ne čudim što ljudi na takav način razmišljaju jer svjedoci smo da svakodnevno netko poznati prekida dugogodišnju vezu ili brak, i odmah nakon toga ulazi u drugu vezu. Mene to navodi na razmišljanje jesu li ti ljudi spoznali što je prava ljubav. Očito nisu. Svi ti cirkusi o skupim fency-vjenčanjima, zaklinjanju na vječnu ljubav izgledaju kao neki dobar materijal za punjenje novinskog papira i ništa više.
Nisam još spremna za novu ljubavnu avanturu, štoviše mislim da se to neće desiti tako brzo, a možda se neće desiti uopće. Hoću reći, život piše čudne romane, ne možeš se u ništa zakleti, pa tako ni ja, ali stvarno se time ne zamaram. Ne mogu samo tako zaboraviti Dina nakon 22 godine zajedničkog života. Nisam tip žene-pčelice koja ide sa cvijet na cvijet. To uopće nije jednostavno u mom slučaju i mnogima je to teško shvatiti. Momentalno, koliko god izgledalo teško, ipak sam na određeni način sretna i ispunjena činjenicom da sam u svom životu ipak ispunila san o velikoj ljubavi, onakvoj kakvoj svi sanjaju. Budimo iskreni, mnogi cijeli život tragaju za njom i ne pronalaze je. Što će budućnost donijeti, vidjet ćemo, ali za sada sam sretna i ovako.
Idem se sada srediti, idem na trening, napuniti i isprazniti baterije, onda me čeka jedan intervju baš na ovu gore temu. Vole novinari raditi priče iz ničega ;)
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine