Volim proljeće, volim zelenilo i cvijeće. Volim Zagreb u ovo doba,
nekako posebno iako sam praktički u glavi već na moru. Možda zbog toga
volim proljeće. A ove godine već polovinom mjeseca svibnja idem na Brač.
Ja sam u duši Splićanka, duša i tijelo mi još uvijek vape za
morem i suncem, naročito u ovo godišnje doba kad jednostavno izgaram od
želje da što prije dotaknem more.
U Zagreb sam došla prije 21
godinu zajedno sa Dinom. Nakon Londona, Zagreb se činio kao dobar grad
za početak našeg bračnog života i njegove karijere. Imao je onaj miris i
ritam pravog grada. U početku nam je Split jako falio pa smo svaki
slobodan trenutak koristili da otputujemo u Split. S vremenom Zagreb nam
je postajao sve više dom, posjeti Splitu su se prorijedili, uglavnom
smo išli za neke značajnije praznike. S godinama nam je više odgovarao
Brač, mirnoća i fjaka malog dalmatinskog mjesta nego uzavreli asfalt
Splita. Što smo bili stariji , srce nas je vuklo svojim korijenima. To
je valjda prirodno.
Sve smo više razmišljali da veći dio godine,
barem ovaj proljetni i ljetni, provedemo na Braču, a zimu u Zagrebu. To
je bio naš veliki plan. Sada kada Dina nema već neko vrijeme, željela
sam taj plan i ostvariti zbog njega i zbog sebe. Kuća većinu godine
zjapi prazna i zapravo propada. A ja želim da ona postane kuća za veći
dio godine. Preduvjet za ostvarenje tog plana je bio da pokrenem neki
posao na moru što sam ove zime i napravila. Radujem se tome kao malo
dijete, ali neću vam otkriti o čemu se radi. Bar ne još. Kada bih
uspoređivala zadnje tri godine, zaista ne znam koja mi je bila teža, pri
tom ne mislim u materijalnom smislu, nego općenito u glavi i duši.
Koliko god se trudiš posložiti kockice svoga života u toj konfuziji nije
uvijek jednostavno, ni lako kako se to nekima od vas čini. Sada napokon
osjećam da mi je duša na mjestu, osjećam ushićenje i zadovoljstvo,
osjećam po prvi put da radim nešto za sebe iz duše. Nije to ništa
veliko, ali za početak sasvim dovoljno. Slijedim svoje srce i “idem
tamo gdje je sve po mom”. Najvažnije od svega na ovom svijetu je da te
zdravlje služi i da si sretan, barem 10 minuta dnevno.
Ella je,
s druge strane odlučila kročiti stazama svoga oca koji je uvijek
vjerovao u nju i znao da će ona pronaći svoj put. Jako sam sretna radi
toga, iako je to krvav posao koji, kao i svaki posao, ima svojih
prednosti i mana. Da ste me to pitali prije nekoliko godina, vjerojatno
bih vam odlučno rekla “da nema šanse” da se to desi. To je još jedna
stvar koja me užasno veseli i motivira. Biti u opet u procesu nastajanja
nečeg značajnog, kreativnog, prolaziti opet sve “porođajne” muke je
poseban gušt. S Dinom je to stalo, ali s Ellom ponovo kreće. Krv i
adrenalin opet će kolati mojim tijelom jer ja sam ovisnik o tome.
Ovisna sam o pozornici i razglasu, koncertima i glazbi. Nema boljeg
lijeka za ostati mlad.
Ove četrdesete godine su zaista čudesne
godine i svaki dan uživam u njima bez obzira na probleme koje svi imamo.
Osjećam jednu mirnoću i lakoću u pristupu životu da se ponekad ne
prepoznajem. Nisam opterećena glupostima i radim na tome da ugodim sebi
što više mogu, a da pri tom bude bolje i onima oko mene. Prije neki dan
moja kćer je zaključila: “Mama, ti si skroz drugačija. Nisi više kao
prije, nervozna.” Nisam joj mogla objasniti tu promjenu jer u njenim
godinama ona to ne može razumjeti.
Smrt voljene osobe je težak
udarac za svakog muškarca ili ženu, koliko god ona bila teška i bolna, u
isto vrijeme ona ti daje neku blagost i totalno drugu dimenziju
gledanja na život i stvari oko sebe. To je ta neka životna ravnoteža,
rekla bih, na jednu stranu ti život uzme, a na drugu ti doda. I tako
stalno. Treba se naučiti balansirati.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine