Hvala ti, mama! Upoznajte majke hrvatskih olimpijaca

Intervju s Milicom Primorac, Zdravkom Sinković i Miljenkom Ude

Hvala ti, mama! Upoznajte majke hrvatskih olimpijaca

U sklopu svjetskog olimpijskog partnerstva, P&G u Hrvatskoj podržao je veslače Martina i Valenta Sinkovića, stolnotenisača Zorana Primorca i gimnastičara Filipa Ude, da budu dio Olimpijskih igara 2012. u Londonu, a posebnu počast odali su i njihovim mamama u kampanji "Hvala ti, mama".

Vjerojatno ste i na TV-u vidjeli dirljivu P&G reklamu koja dobro prikazuje koliko je truda, odricanja i ljubavi potrebno da bi se odgojilo dijete koje je vrhunski sportaš.

To najbolje znaju Milica Primorac, Zdravka Sinković i Miljenka Ude, koje su  čitav život posvetile svojoj djeci kako bi im pomogle da ostvare svoj san.

I mi želimo pokazati koliko cijenimo ove žene (a i sve poput njih), zato vam donosimo intervju u kojima ih možete malo bolje upoznati, saznati je li teško biti majka olimpijca, te s kojim su se izazovima sve susretale...

Milica Primorac, majka stolnotenisača Zorana Primorca

Za početak recite nam, kako je biti mama olimpijcu?
- Malo zahtjevno, ali lijepo. Sada moj sin već ima suprugu koja brine o njemu, pa je manja briga na meni, ali dok je bio mlad trebalo je voditi brigu o njemu, o njegovoj ishrani, higijeni, odjeći. Trudila sam se uvijek biti raspoložena kad dijete dođe kući. I muž, i ja, i stariji sin svi smo bili nekako njemu privrženi i sve je štimalo.

Po čemu ste znali da bi on mogao biti vrhunski sportaš, kao mali kakve vam je indikacije dao da će se razviti u sportaša?
- Ovako, suprug i ja smo radili i nismo ispočetka tako razmišljali o tome. Više nam je bilo važno da dijete negdje uključimo, da nije na ulici. A Zoran je kao dijete bio svestran, nije bio nestašan, ali uvijek je nešto radio svojim tijelom. U prvom razredu nije mogao ni sjediti na miru, nego se okretao na glavu pa je tako sjedio, po pričanjima njegove učiteljice. Bio je jako pozitivno i živo dijete, nije bio zločest ni inatljiv. Kada se uključio u stolni tenis u roku nekoliko tjedana ili mjeseci bio je prebačen u naprednu grupu. To dijete je bilo nezasitno treninga. Uvijek kad je dobro odigrao u svom klubu, cijela kuća je bila sretna jer je bio dobro raspoložen!

Je li kao sportski uspješno dijete imao vremena za igru i prijatelje?
- Ne baš puno, to nam je rekao tek kad je odrastao. Tata je uvijek njega dočekao kod škole poslije nastave, ja bih mu spremila sendvič i sok i odvezao bi ga na trening. Zato je Zoran rekao kako je često molio da ne vidi tatu ispred škole, jer svi njegovi prijatelji su poslije škole išli u grad. Bilo je tako nekih faza, ali stigne se sve. Bio je omiljen među svojim prijateljima i nije bilo nikad krize da odustane od svega.

Je li vama nekad došlo da odustanete od svega?
- Ne, nikada. Ja to nikada nisam shvatila kao neki teret, nego kao slatki trud.

Image



Kako doživljavate njegove uspjehe, a kako ga tješite kad doživi neki poraz?
- Idemo dalje! Jedino tako, to je život, to je sport. Ranije, kad je bio mlađi, sve je to bilo dramatičnije, a poslije je on sve to zrelije shvaćao. Recimo, kad je bilo Svjetsko prvenstvo u Indiji imao je visoku temperaturu, a sutradan je trebao otputovati. Ja sam ga molila da ne ide nikamo, a on meni da će ići i mrtav, pa što god ja govorila. Da, on je baš borac.

Što je vas do sad najviše razveselilo u njegovoj karijeri?
- Mislim da nas se najviše dojmila prva Olimpijada i srebrna medalja. I to Svjetsko prvenstvo u Indiji kada je osvojio srebro. To su ta dva događaja koja su nas baš razveselila. Također, iz Engleske je donio tri medalje, a baš tada se razbolio od mononukleoze. Nakon Engleske je morao pauzirati godinu i nešto zbog te bolesti. To je bilo strašno vrijeme, bolestan, izgubio je snagu, bio je suza i svega.

Kako ste vi nosili sa svime?
- Teško, majci je najteže ako je dijete bolesno. Sve se lako zaboravi, i uspjeh, i neuspjeh, ali ako je zdravlje u pitanju – jako teško.

Imate li kakvu poruku za mame koje trenutno odgajaju male Olimpijce?
- Imam, da one nikad ne smiju biti važnije ispred djeteta. Moraju postići da im se dijete raduje, da trči kući. Voditi računa o ishrani, da bude bez svađe u obitelji i među roditeljima jer tu dijete ne može napredovati. Oba roditelja moraju biti uz djecu.

Koja je vaša poruka za sina, za ove Olimpijske igre?
- I nemam neku poruku, on više nije kandidat za medalju, mada se nikad ne zna. Jako puno trenira i puno radi i može iznenaditi. Jedino što mogu reći: Sine, pazi na prehranu, higijenu i bori se!


Zdravka Sinković, majka veslača Martina i Valenta Sinkovića

Kako je biti mama olimpijcima?
- Isto kao i svaka druga mama. Znači svaka mama da sve od sebe da odgoji svoje dijete, a kad dođe do Olimpijade onda se osjeća sreća, ponos i zadovoljstvo.

Kako je izgledalo njihovo odrastanje uz sport?
- Vrlo su rano krenuli jedan i drugi. Martin je krenuo s tri godine, a Valent s četiri i pol godine, i to s gimnastikom. Tu su odmah pokazali da su fizički vrlo sposobni. Kombinirali su razne sportove, tako je Martin jedno vrijeme išao na vaterpolo, a Valent na nogomet.

Je li postojala neka razlika između njih za vrijeme odrastanja i u sportu?
- Velika razlika. Martin je bio puno življi i nije prihvaćao svoje obaveze s takvom ozbiljnošću kao Valent. To jest, i jedan i drugi su stvari prihvaćali fantastično, jedino su zbog razlike u karakterima svoje obaveze rješavali na drugačije načine.

Image



Postoji neko generalno mišljenje da takva djeca nemaju "normalno djetinjstvo", dakle vremena za igru, prijatelje i slično. Je li to točno?
- Nije. Oni su imali vremena za sve. Kod njih nikad nije bilo dosade, nikad nisu rekli da je njima dosadno ili nešto slično. Kad su bili mlađi, treninzi nisu bili toliko intenzivni. A da nisu htjeli ići na nešto, oni bi to sigurno rekli, a nisu nikad rekli da im je teško ili da bi htjeli prestati. Smatram da svako dijete ima dovoljno slobodnog vremena da se može nečim baviti. Naravno, ne treba pretjerivati i dijete ubacivati na nekoliko aktivnosti jer je to stvarno opterećenje. Ali jedna aktivnost uz školu ili vrtić, to nije loše.

Kao malima, što je njima najteže padalo što se tiče treninga u različitim sportovima kojima su se bavili, a što je vama najteže padalo?
- Društvo i ostala djeca. Recimo ako slučajno nisu bili dobri odnosi s drugom djecom u grupi, ovisno o sportu kojim su se bavili. Ili ako je trener bio pregrub ili ako nije pazio na njih. A ako sve poklopilo, kao u veslanju, onda su bili savršeno zadovoljni i sretni.

Je li im ikad došlo da odustanu od svega, da dignu ruke? Ili vama?
- Nije, nikada. Ni njima, ni meni. Jer sam shvatila da su oni usprkos svim obavezama sa strane stigli  savršeno učiti, družiti se s prijateljima, ići u kino, kazalište. Jedino što sada moraju više paziti na ishranu i neke stvari. Recimo, svaki njihov dulji izlazak se osjeti na treningu. Ali nije ni to loše jer oni iz sporta dobivaju samopouzdanje, zadovoljstvo.

Kako vi doživljavate uspjehe i poraze svoje djece?
- Vrlo emocionalno. Radujem se s njima i žalostim s njima. Najveća žalost mi je bila prošle godine, Drugi svjetski kup, kada su svi izašli na podjelu medalja osim sina Valenta. Tada sam odmah znala da nešto nije u redu s njim i bilo mi je jako teško.

A kako doživljate njihove ozljede?
- To je dio posla, ozljede. Baš na tom Drugom svjetskom kupu mu je bilo jako loše, imao je visok puls i odmah sam znala da nešto ne štima. Ali dobro, i to je dio sporta i to se mora tako prihvatiti.

Image



Što vas je do sada najviše razveselilo u njihovoj karijeri?
- Kod Valenta me najviše razveselilo kad je bio kadet i kad je osvojio Državno prvenstvo, i 2009. godine kad su pobijedili Poljake na Drugom svjetskom kupu. A kod Martina početak, Juniorsko svjetsko prvenstvo i Drugi svjetski kup u Munchenu, 2009. godine. Jer su tada pobijedili do tad nepobjedive Poljake.

Pratite li ih na natjecanjima?
- Ovisno o financijskim mogućnostima. Recimo natjecanja koja su u Europi da, ali Novi Zeland jako teško. Bila sam na Svjetskim prvenstvima, Svjetskim kupovima, Amsterdam, Beograd...

I za kraj nam recite, koja je vaša želja za vaše sinove za budućnost?
- Želim da im karijera jako dugo traje, da budu uspješni i kad jednog dana budu napuštali sport da znaju otići na vrijeme i da normalno nastave svoj život i da budu sretni.


Miljenka Ude, majka gimnastičara Filipa Udea

Kako je biti mama Olimpijcu i kako je izgledalo njegovo odrastanje uz sport?
- Iskreno – sretna sam. Prošli smo težak put, od njegove gimnastike, pa i prije. Otkad se rodio volio se igrati s djecom. Živjeli smo u stanu gdje je ispred bilo dječje igralište i uvijek je bilo prepuno djece. Tu je on odrastao, a u prvom razredu osnovne škole počeo se baviti gimnastikom, sa svojih sedam godina. Trener Mario je po školama tražio djecu koja bi se bavila gimnastikom i Filip se zainteresirao za to. Ja sam bila jako sretna, jer do tada je on kod kuće razbio skoro sav namještaj – ormare, kauče, krevete. Znao je sa ormara skakati na madrace i tako raditi salto. Zato sam bila jako sretna što se uključio u gimnastiku. Međutim, tada su se druga djeca počela baviti nogometom, pa je dobio želju i za to. Ali smatrala sam da je bolje da ostane pri tome što je upisao, dakle gimnastiku. Također, pošto je bio jako fleksibilan zvali su ga u školu i testirali za stolni tenis. I to je položio i želio se prebaciti na to. Nisam bila za to, rekla sam mu da se ne može baviti s više sportova odjednom, u koji se prvotno uključio neka tamo i ide. On se jako razljutio i jednom prilikom, tijekom svađe mi rekao neka ga ispišem iz gimnastike. A tada sam ja nekako u zadnji čas smislila odgovor i rekla mu: "Nisam te ja upisala i niti te neću ja ispisati. Ti sam reci treneru da se ispisuješ iz gimnastike." A kad smo došli tamo, Filip se predomislio i nije se ispisao. Tako je to trajalo do petog razreda jer tada mu je trener rekao da ako se želi prebaciti na drugi sport on mu može samo preporučiti sport koji mu leži. Jer drugo je dok nekamo ideš s preporukom, a drugo je dok se sam upišeš. Mi smo samo čekali taj peti razred, već je i do onda puno puta odustao, ali nekako nije mogao bez gimnastike. Dok nije imao treninge navečer bilo mu je dosadno i nije znao kud sa sobom. Tako sam nekad jedva čekala da mu počnu treninzi i da se smiri, jer mu je falilo to. Već do petog razreda je dobio nekoliko medalja i tada više nije ni razmišljao da ide u neki drugi sport.

Image



Kakvo je bilo njegovo djetinjstvo, je li imao vremena i za igru i za prijatelje uz sve što je radio?
- Dok je bila škola onda nije imao baš vremena. Znao se nekad i plakati da se ne stigne igrati dok se sva djeca vani igraju, a on mora na trening. Ili da ne stigne gledati filmove koje sam mu onda ja znala snimati na kazetu da ih pogleda za vikend, ali ni to nije stigao. Ali sad veli da ne žali za ničim, kao dječaku mu je bilo teško, ali sada mu nije žao što nije stigao neke stvari kao ostala djeca. Neka djeca u susjedstvu su mu se znala rugati kako ništa neće postići s gimnastikom, zašto uopće to trenira... Ali kad je išao prvi put na Svjetsko prvenstvo, još nije imao ni 18 godina, onda su mu dečki rekli da su bili u krivu jer sada on vidi cijeli svijet.

Je li vama ikad došlo da odustanete od svega?
- Puno puta je Filip plakao radi svega i bilo mu je teško, nekad smo znali poslije treninga razgovarati do kasno u noć i govorio je da ne može više izdržati. Ja sam mu rekla neka se odluči, da ga ja ne nagovaram na ništa i ne silim jer to je njegovo. Trenirao je već nekoliko godina i vidio je da ne može bez gimnastike, ali uvijek sam mu rekla da se sam odluči jer ne budem ga ja silom tjerala da trenira gimnastiku. I kada bi rekao da ne može više, da odustaje, dan kasnije ujutro je već bio budan u sedam sati da bi išao na trening. Jednostavno nije mogao bez gimnastike.

Što je vama najteže padalo u njegovom odrastanju?
- Ja sam bila stalno pod stresom. Filip je inače jako živo dijete i pošto se znao družiti s djecom koja su krala po dućanima i slično, ja sam se od prvog dana dogovorila s njegovim trenerom da ako slučajno Filip zakasni na trening ili ga uopće nema, neka mi odmah javi jer sam to morala znati. Ali nikad nije izostao iz treninga, jedino je znao nekad kasniti i tako je mene trener znao zvati na sastanke. Kad bi ga pitali gdje je bio i zašto kasni, rekao je da je išao prije kupiti sendvič i morao ga je pojesti prije treninga. Mada je jeo prije doma. Bilo je i vremena kada je imao bubrežne probleme, svako malo je bio u bolnici, čak i u Zagrebu. Nije se moglo točno ustanoviti što je, osim da lijevi bubreg nije isti kao desni. Na kraju su tek otkrili da ne smije piti puno mlijeka i puno obične vode. Mada je obožavao to piti. Sada mi je rekao da je bio na sistematskom i opet se to javilo jer pije puno tekućine.

Image



Kako vi doživljavate Filipove uspjehe i neuspjehe?
- I uspjeh i neuspjeh je stresan. Puno sam razgovarala s njim, kada su bili i neuspjesi, a i trener isto. Tako je to bilo do njegove 18. godine.

Kako ste se osjećali kada ste gledali Olimpijske igre u Pekingu, finale?
- Finale smo gledali u Atonu, gimnastičkoj dvorani. Bile su i njegove sestre i nećaci. Ja sam tada bila u šoku jer nisam shvaćala da je dobio Olimpijsku medalju i u prvom trenutku nisam bila svjesna što je zapravo napravio. Filip je jako želio tu medalju i dva mjeseca prije toga nisam mogla baš jesti jer sam znala koja je njegova želja. I kada je dobio tu medalju, stvarno mi se to sve činilo nestvarno. Odmah nakon toga me nazvao iz Pekinga i vikao: "Mama, hvala ti! Mama, hvala ti!" Rekla sam mu da je on sam zaslužan za to, a na to je rekao da bez mene ne bi bilo ove medalje.

Jeste li bili na kojem natjecanju s njim?
- Bili smo na državnim natjecanjima, ali van Hrvatske nismo bili. Jedino smo bili 2007. godine kada se kvalificirao za Peking. A sad idemo u London na kvalifikacije, imamo već i rekvizite za navijanje.

Kakve su vaše želje za njegovu budućnost?
- Filip je napravio hrvatsku povijest u gimnastici. Osvojio je Europsku i Olimpijsku medalju. I to je jako puno.

Kakva je vaša poruka za mame budućih Olimpijaca?
- Da im se ostvari što žele jer za to treba stvarno puno truda. Treba se odreći puno stvari, tako je bilo barem s Filipom. Ali ako on ne žali, onda nemam ni ja zašto žaliti. I ja sam se kao mama odrekla puno stvari, i moralno, i financijski, ali ne žalim za ničim.

Image