Goranova pobjednica Marija Andrijašević: Željela sam dobiti priznanje da postojim

Goranova pobjednica Marija Andrijašević: Željela sam dobiti priznanje da postojim

Iako je bilo već skoro pet sati popodne, dobitnicu ovogodišnje nagrade Goran za mlade pjesnike, dvadesetitrogodišnju Splićanku Mariju Andrijašević zatekli smo u krevetu. Međutim, nije bila riječ o još jednoj potvrdi stereotipa o ne suviše radišnim Dalmatincima. Najnovija hrvatska pjesnička zvijezda već nekoliko dana oporavljala se od gripe, pa ju je vijest o nagradi iznenadila upravo u krevetu.


Pretpostavljam da vas je nagrada iznenadila?

Da.

Sudjelovali ste i prošle godine na natječaju za Goranovu nagradu, kojom ste prigodom dobili i posebnu pohvalu žirija. Kako to da ste se uopće odlučili prijaviti na natječaj?

Pa, to mi je nekako bilo najlogičnije nakon što sam napisala to što sam već bila napisala... ne znam, uvijek me vukla neka želja da se to afirmira, vuklo me nešto da dobijem od nekoga priznanje, ne sad, ono, da sam mislila kako je to nešto jako dobro, nego čisto da je to nešto, da postoji...

Kada ste ste shvatili da je to što radite «nešto»?

Kada sam poslala pjesme na knjigomat i kada su ih objavili...

Jeste li počeli pisati pjesme kao većina u srednjoj školi ili možda još iranije?

Počela sam u srednjoj školi, ali sam tek u posljednje tri godine pronašla neki svoj stil. Zato što u srednjoj školi, kada još nisi dovoljno razvijen, pokušavaš pisati kako drugi pišu, zatvoren si u nečemu što čitaš i misliš da je tako najbolje, pa pokušavaš kopirati stilove drugih ljudi. Odmaknula sam se od toga kada sam prestala čitati i kada sam otišla na neki glupi faks koji me uopće nije zanimao. Počela sam se kretati između drugačijih ljudi, i shvatila sam da pisanje nije tako zatvoreno kao što sam do tada mislila, skužila sam da me to gradi na neki drugačiji način. Tada je pisanje postalo nešto bitno, pronašla sam se u tome i znala sam da je to nešto što ću raditi cijeli život.

Koji je to bio «glupi faks»?

Viša upravna.

Postoji li neki «pametni» faks?

Pokušat ću sljedeće akademske godine upisati hrvatski ili neki drugi strani jezik, to me najviše privlači. S obzirom na to da sam posljednjih šest mjeseci prošle godine provela uz televiziju i gledala sapunice, neko sam se vrijeme čak bavila mišlju da bih mogla upisati španjolski... Ha, ha, ha...

To bi moglo biti zanimljivo... a kada ste rekli da je to nešto što ćete raditi cijeli život, mislili ste pri tome na poeziju, ili...?

Poezija je kod mene stvar trenutka, tako da baš ne znam hoću li se njome baviti cijeli život, ali kad osjetim potrebu da moram nešto zapisati onda to zapišem. Jer sam prilično zaboravna, pa kada prespavam onda najčešće ne bude ništa od onoga što mislim da trebam zapisati. Vjerojatno ću se poezijom baviti cijeli život, međutim, imam još jednu predodžbu u glavi. To izgleda tako da jedno trideset mladih mozgova sjedi ispred mene, a ja im nešto objašnjavam. To je valjda stoga što postoje neki ljudi u životu koji te inspiriraju, pa možda i ja jednoga dana postanem profesor. A pisanje će, jasno, valjda ići uz to.

Kako uopće vidite situaciju na poetskoj sceni Hrvatske, možete li možda istaknuti neke autore koji su vam «zapeli za oko»?

Ne osjećam se baš pozvana o tome pričati, često kažem da je za mene poezija ili dobra ili loša, ne volim previše ulaziti u to. Osobno, pjesnici koje rado čitam su Simo Mraović i Krešimir Pintarić... eto, njih dvojica su mi nekako, od samih početaka, pa sve do danas, najdraži. Naime, niti jedna od njihovih pjesama nije mi postala izlišna ili obična, i nije se desilo da sam se nekako naviknula na nju. Volim kada ljudi u pjesmama otkrivaju nešto svoje, osobno.

Jeste li se sreli s nekim radovima ovogodišnjeg laureata Goranova proljeća, Mile Stojića?

Ne baš, morat ću, ma, ono, čitala sam davno, ali ću morati ponoviti gradivo.

www.crocult.com