Interaktivnim predavanjem pod nazivom „Od ljubavi do mržnje: Što je to nova emocionalna pismenost?“ u punoj dvorani Europskog doma u Zagrebu, dr. Zoran Milivojević predstavio je svoju novu knjigu „Emocije“.
Priznati psihoterapeut objasnio je prisutnoj publici temu svoje nove knjige; pozitivne i negativne emocije, kako ih prepoznati i imenovati kod sebe, ali i drugih ljudi te kako se nositi s njima.
„Dr. Zoran Milivojević daje detaljan pregled najvažnijih emocija, od želje i sviđanja do samoljublja, mržnje i dosade. Knjiga će pomoći čitatelju u razjašnjavanju onih emocionalnih kategorija kojima su svi ljudi podložni i pomoći da lakše shvati bit stanja kao što su ljutnja, zaljubljenost, dosada, strah, različite vrste traumi, tuga... U objašnjavanju putova emocionalne inteligencije Milivojević je jasan i izravan tako da će njegova knjiga mnogima pomoći u prevladavanju neugodnih emocija i iznalaženju načina kako pametno uživati u ugodnim emocijama“, rekla je Lidija Zozoli, urednica knjige.
Da bi se lakše shvatila razlika između dobrih i loših, odnosno pozitivnih i negativnih emocija, dr. Milivojević opisuje tzv. zonu preživljavanja. U takvom svijetu živjeli su naše bake i djedovi, u to vrijeme život je bio težak i tada su neugodne emocije bile važnije jer su negativni osjećaji važniji za preživljavanje. „I u jeziku ima mnogo više izraza za negativne emocije nego za pozitivne. Ljudi su u povijesti civilizacije doživjeli mnogo više negativnih emocija nego pozitivnih. Ljudi danas žele stalno osjećati pozitivne emocije, a to je nemoguće“, tvrdi dr. Milivojević. Prema njegovom mišljenju, negativne emocije nisu uvijek loše. Naš mozak ima sposobnost zamišljanja budućih situacija, tako da zabrinutost može biti koristan osjećaj. Zabrinutost je jedna vrsta straha, ali pomaže nam da razmislimo zbog čega smo zabrinuti i da se pripremimo za neku moguću buduću situaciju zbog koje smo zabrinuti.
Dr. Milivojević je dotaknuo i temu ljubavi i zaljubljenosti koji nikako nisu isti pojam. Ljubav ne mora početi zaljubljivanjem. U zoni preživljavanja partneri su se uglavnom nalazili roditeljskom intervencijom. U takvim vezama gotovo nikada nije bilo zaljubljenosti, ali zajednički život, težak rad i odgajanje djece razvili su ljubav između partnera. U današnje doba pojedinac je najbitniji. Društvo više nije potrebno, drugi ljudi su samo objekti kao u samoposluživanju. Pojedinac koristi druge ljude da mu posluže da njemu bude ugodno. „Pojedinac tako ostaje dijete, ne želi odrasti. Nekad je djevojčica gledala mamu i htjela biti kao ona. Danas su naše mame žrtve i većina kćeri ne želi imati mamin život. Moja mama je u kinu gledala filmske dive i htjela biti poput njih. Nije htjela biti kao moja baka koja je živjela na selu, rađala, teško radila čitav život. Danas djevojke gledaju serije poput Seks i grad i ne žele odrasti. Niti muškarci ne žele odrasti i ne žele se vezati, a to je problem“, rekao je dr. Milivojević.
Što je to emocionalna pismenost?
- „To je sposobnost da se određene emocije prepoznaju i imenuju, a kad ih netko imenuje može o njima razmišljati, može procijeniti jesu li primjerene toj situaciji ili su pretjerane, neadekvatne, nepotrebne i tako dalje. A onda isto tako može imenovati osjećaje drugih ljudi i razmišljati o osjećajima drugih ljudi. Emocije se javljaju kad je nešto važno i kad vidimo drugu osobu da nešto osjeća to znači da se njoj dešava nešto važno i ako to prepoznamo i ako joj priđemo na pravi način ona će u nama doživjeti prijatelja, doživjet će to kao prijateljski akt i to je vrlo važno za određene vrste komunikacije kao što je liječnik-pacijent, ali i razne druge vrste međuljudskih situacija.“
Mnoge današnje knjige za samopomoć stavljaju pojedinca u centar. Prema njima, ako pojedinac nije sretan i zadovoljan, ne mogu biti sretni ljudi oko njega. Je li takvo razmišljanje sebično?
- „Može biti. Postoje ljudi koji pretjeruju na razne načine. Imamo jednu kategoriju mama i tata koji se jako trude oko djece, koji se doslovno žrtvuju da bi njihovoj djeci bilo dobro i u tome pretjeruju. Znači prvo oni nekvalitetno žive, a s druge strane njihova djeca su jako razmažena jer im oni stalno ugađaju. I za takve ljude je jako korisna poruka da se prvo treba pobrinuti za sebe. Naime, ne postoji jedna terapijska poruka za sve. Npr. postoje ljudi koji se ljute kad treba i kako treba, ali postoje ljudi koji se nikad ne ljute i na drugoj strani oni koji su stalno nešto ljuti. Ako je to grupa pacijenata koji rade na sebi u smislu psihoterapije, ovima koji se nikad ne ljute kažem da se trebaju naljutiti jer je ljutnja koristan osjećaj, to je za njega dobra poruka, a istovremeno štetna poruka za onog koji se stalno ljuti. Ako roditelji zanemaruju sebe, to su dobre poruke.
- Generalno gledano, psihologija je dosta promovirala pojedinca, ali nekako se zaboravlja na druge ljude. Sve se pretvorilo u jednu narcisoidnost. Postoji definicija ljubavi po kojoj vaš partner treba pomagati da vi narastete i razvijete se do određenog nivoa, a kad ne može više pomagati onda više nije dobar za vas i onda morate pronaći drugoga koji će vam pomoći da se dalje razvijate. Kao lokomotiva koja vas vuče dalje. To je narcisoidnost. Drugi čovjek nije samo sredstvo da u meni probudi pozitivne emocije, a kad to više ne radi, za mene više ne postoji – to ne može biti ljubav.“
„Osjećajnost, emotivnost ili afektivnost je posebna dimenzija ljudske egzistencije koja je donedavno prkosila zadovoljavajućoj znanstvenoj i stručnoj konceptualizaciji. Nedostatnost znanstvenih teorija o emocijama je u velikom neskladu s važnošću koju emocije imaju u životu svakog pojedinca, kao i u svim aspektima društvenog života. Da bi se shvatila važnost emocija dovoljno je zamisliti kako bi život izgledao kada ljudi ne bi osjećali. Sve dok čovjek ne razumije svoje osjećaje on neće moći razumjeti samoga sebe, kao što neće moći razumjeti niti drugog čovjeka. Zbog toga, krajem dugog milenija emocije dolaze u fokus stručne i socijalne percepcije što rezultira pojmovima kao što su emocionalna pismenost i emocionalna inteligencija“, napisao je dr. Milivojević u predgovoru knjizi.
Dr. Zoran Milivojević je psihoterapeut s dugogodišnjom praksom u individualnoj, partnerskoj i grupnoj terapiji. Međunarodni je predavač na Sveučilištu Sigmund Freud u Beču, supervizor u Centru za liječenje ovisnosti od zabranjenih droga Psihijatrijske klinike u Ljubljani, član predsjedništva Psihijatrijske sekcije Srpskog lekarskog društva i član predsjedništva Saveza društava psihoterapeuta Srbije i stručni direktor Psihopolis instituta, Novi Sad. Autor je nekoliko udžbenika i knjiga među kojima su: Emocije (Mozaik knjiga, 2010.), Formule ljubavi (Mozaik knjiga, 2009.) i Igre koje igraju narkomani (Psihopolis, 2007.). Živi u Novom Sadu i Ljubljani te radi u privatnoj praksi.
Tajana Tretnjak