Odlučila sam manje pisati. U posljednjih desetak dana otkad nisam napisala ni riječ nije se, iskreno, ni događalo nešto posebno. Nika, moja frendica, bila je kod Dubravke na prvom shiatsuu. Na kavi nakon tretmana nagnula se prema meni gledajući me u oči i zavjerenički / šokirano me pitala „Kako ona to zna? Citirala mi je moje misli!“ Nemam više komentara na reakcije na Dubravku. Žena je jednostavno čarobna i to je to...
Btw prošla su tri tjedna otkad nisam bila kod nje, nakon onog „špotanja“. U međuvremenu nisam neznamtigabog što učinila za sebe. Nisam plesala. Provodila sam puno vremena s Djetotom u prirodi, uživali smo u Indijanskom ljetu. Kod Bine na paintball terenu Dijete je skupljalo nerasprsnute kuglice s bojom i dobilo ih u marker na ispucavanje. Bio je sretan kao malo prase. Na Krk sam otišla u nedjelju, na jedan dan. Sunce je pržilo nebom bez oblaka, smočila sam se u moru do struka pa se kukavički uspela natrag na stijenu, skinula mokre gaćice i gologuzila se. Pasa nema na moru... Ubrala dva nara s drveta iza kuće i gledala Dijete kako ga s guštom jede.
I Dubravka je na moru. Sljedeći tjedan ću je, nadam se, vidjeti. Imam hitnu potrebu pokrenuti se. Pomaknuti svoj život s ove točke na kojoj jest, a koju percipiram mrtvom, iako je ona sve samo ne to.
Što se još događalo.. sve svoje exove stavila sam na BLOK na fejsu. Iz ovog ili onog razloga. Stvarno nema smisla biti dobar s bivšim dečkima... Shmoozala su me dva ozenjena frajera koji nisu među ranije spomenutima. Ne, nisam još toliko poludjela da napravim korak u tom smjeru... znate na što mislim.
Kad pogledam unatrag, iako moj život naoko nije nimalo drugačiji no što je bio prije 9 mjeseci, vidim koliko sam grozno puno rezova učinila. Napravila inventuru pa čistku u životu (emotivnom prije svega) i u ormaru. Posvadila se i pomirila s mamom. BTW, mislim da je počinjem razumijevati. Ono što često zaboravljamo je da su naši roditelji ljudi, ne nadljudi. Ljudi sa strahovima, sumnjama, ranama, povrijeđenim osjećajima. Naša generacija blagoslovljena je jednom novom vrstom otvorenosti – onom koja se ne libi reću „u qcu sam“ i potražiti pomoć. Pomažemo si čitajući self help literaturu, ispucavajući se na forumima, odlazeći na jogu, shiatsu, tenis, trbušni ples, kod psihijatra. Generacija smo koja u konačnici svoje probleme može podijeliti i s prijatelji(ca)ma u puno manjem strahu od „osude“ sredine.
Naši roditelji u većini nisu mogli razgovarati sa svojim roditeljima na način na koji mi to činimo s njima. Ono što mi izbacimo iz sebe na blogovima, forumima, pa čak i na facebook statusima, naši su roditelji desetljećima vrijedno zakopavali negdje duboko u sebi. Pa komunikacija s njima često liči na komunikaciju dva ranjena bića – jednog koje shvaća da je ranjeno, koje traži razumijevanje... i jednog koje toga nije svjesno i koje stoga ništa ne razumije.
Jasmina Malnar
P.S. Iskreno, htjela sam stati pisati i Zavodnica 41.1 napisana je kao posljednja. Štoviše, vlasnici portala sam javila da sam gotova, da ne mogu i ne žellim više. Da sam rastrgala sve što se moglo rastrgat, ogolila sve što se dalo ogoliti. Napisala sam „Vrijeme je da kažem „Dragi Svemire, spremna sam primiti.. „ oh, well.. to što sam spremna primiti zadržat ću za sebe. Uostalom, svatko od nas zna što želi. Za divno čudo, u posljenjih nekoliko dana shvatila sam i ja. 41 zavodnica, za 41 godinu mog života. Nije li to baš zgodno?“ Dva tjedna nije mi nedostajalo pisanje. Dva tjedna nisam mislila da imam bilo što za reći. Dva tjedna sam doista vjerovala da sam gotova.
A onda sam došla na seminar Marlise Karlin u organizaciji vašeg i mog omiljenog portala za komade. Usprkos 300-tinjak poslanih objava za medije i brojnih oglasa i članaka na portalu, na seminaru se pojavilo toliko malo ljudi da je vlasnica portala i osoba koja je Marlise pozvala u Hrvatsku preko Facebooka (inače jedna od meni dražih osoba ženskog roda) bila duboko razočarana. Moram vam reći, cure - izgubile ste puno.
Onda sam napravila je zaokret od 360 stupnjeva i one iste bivše dečke koje sam prije mjesec dana stavila na blok jednostavno razblokirala. Nisam im to rekla, oni to ne moraju znati. I vjerojatno ni ne znaju niti ih je puno briga. Poanta je u tom da ni mene više nije briga. Dok god smo na njih ljute, dok god ih moramo fizički obrisati u pokušaju da ih zaboravimo, nismo ih procesuirale. Kad nas prođe potreba da izbrišemo njihove slike, poruke, brojeve telefona.. kad ih možemo ignorirati bez da ih „stavimo na ignore“ .. kad smo ih izbrisale bez brisanja... e, onda smo doista gotove. Mislim. Ako me vlastito iskustvo za koji tjedan ne demantira.
I na kraju sam pročitala vaše komentare na Z33, jednu od lošijih, po mom sudu.. i skužila da koliko god cijelo vrijeme trkeljala o sebi, na neki čudan način govorim o univerzalnim temama koje se, s malim varijacijama, događaju manje-više svima. I da vjerojatno neću prestati „pogađati“ teme koje pretresam samo zato što sam „ispustila stare darove i spremna sam primiti nove“ (Hell, ne samo to, konačno znam i KAKVE darove želim! ).
Pa sam na kraju napisala nešto što se zove Zavodnica 41.2 i dala si dozvolu zvocati sebi i vama još neko vrijeme, iako me manija pisanja hvata puno rjeđe no prije. Patnja je majka kreativnosti, a ja baš i ne patim nešto previše u posljednje vrijeme. Dapače, osjećam se kao pantera koja se prišuljala plijenu i sprema se na skok..
Prilična promjena, ha? ;)
P.S. Moram nešto još prijaviti, iako nema veze naoko ni sa čim, a zapravo ima veze sa svačim: Čita moja mama novine i kaže: „Jasmina, gledaj ti ovog Nadana Vidoševića. Radi otprilike jednako godina kao i ti, plaća mu je bila otprilike koliko i tvoja. On ima troje djece ti imaš jedno. Vidi što je on od te plaće (HIC!) stvorio, a ti nemaš ni stan u Zagrebu. Kud si ti sa svim tim silnim novcem?!“ Mda. Nije moja mama tako bedasta. Jest da dijelom podbada zbog mojih cipela i torbi, ali u biti ne podbada mene već Nadana. Kojem nije neugodno. A meni bi, na njegovom mjestu, bilo. Sposoban i „sposoban“ nije isto. Zašto nama Hrvatima jest?!
Druga stvar koju želim reći jest ovo: ŽENE SU NAJVEĆA SNAGA U HRVATSKOJ. Ma što Hrvatskoj, na svijetu! Ima nas 51%. To je više no bilo koje grupe po bilo kojem kriteriju. Možemo SAME progurati ŠTO GOD POŽELIMO. Ali nažalost žena ženi će radije utjerati nož u leđa no dragog Boga vidjeti. Zato nam i jest ovako. Da muškarci dobijaju bolje poslove, imaju veće plaće, budu prvi na redu za promaknuće. TO SMO SI SVE SAME KRIVE. Dok nam ne dođe iz gujsce u glavu neće nam biti bolje. Što me opet vraća na izbore. Jeste li primijetile da niti jedna stranka niti jedan kandidat u bilo kojim izborima ŽENE ne tretira kao grupu koja zaslužuje točku-dvije u izbornom programu? Mi smo nevidljive. Nevažne. Tako nam i treba.