Mogu što god poželim (Zavodnica 33)

Mijenjam se i osjećam se drugačije

Mogu što god poželim (Zavodnica 33)

U niskom startu čekam da taj nesretni Merkurov retrograd prođe.
U međuvremenu dovršavam stare poslove i malo „čistim“. Otišla sam s Yvee kod Iris po Bachove kapi. Iris i njene kapi su me spasile više puta prije kojih 5-6 godina. No dobro, više Iris nego kapi, ali i ja i Yvee smo u posljednje vrijeme često mislile na Iris, pa smo zaključile da je to znak da je moramo vidjeti. Inače, Yvee i ja srele smo se prvi put upravo kod Iris, gdje smo se obje zaljubile u istu ogrlicu od koralja i srebra (ogrlica je završila kod Yvee, kojoj ljepše stoji, a i ne guši je na način na koji mene smetaju i dave crveni koralji).

No dobro, Iris radi Bachove kapi po onom što o vama „sazna“ channelingom. Obzirom da smo Yvee i ja toliko dobre frendice da nam kapi radi zajedno (no dobro, jednoj po jednoj, ali pred onom drugom, lijepo je imati frendicu pred kojom nemaš tajni), mogu reći da je nepogrešivo „napiknula“ jednoj i drugoj točno kroz što prolazimo. Kao i Dubravka, i Iris me „zašamarala“ izjavom da ja mogu što god poželim i da će se sve dogoditi onog trena kad ja tako odlučim. Thank you so very much. Nema izmotavanja, ha? Na drugu stranu, nema ni predaje...

Iskreno, osjećam da se mijenjam. Već sam se hrpu promijenila, ali mijenjam se i dalje. Ono što sam nekad prihvaćala samo nominalno, dakle razumom („none of this moves me“, recimo, poznata izreka Florence Scovel Shinn ili ona „nitko nije vrijedan mojih suza“), sada i osjećam. Fakat se osjećam drugačije i jako mi je teško to pretočiti u riječi. Zato raznorazni „znakovi“ o koje se saplićem uspijevaju pogoditi baš ono što je u tom trenutku bitno – kao mail koji sam jučer dobila od prijateljice Nane:
Koncentriraj se na ovu rečenicu: "Da bi dobila ono što nikad nisi imala, moraš učiniti nešto što nikad nisi učinila".
Kada Bog uzme nešto od onoga što čvrsto stežeš u rukama, On te ne kažnjava, nego prosto otvara tvoje ruke da bi primile nešto bolje.

Koncentriraj se na ovu rečenicu. "Božja volja te nikada neće odvesti tamo gdje te Božja Milost neće zaštititi."
Dolazi trenutak u tvom životu kada shvatiš: Tko mari. Tko nikad nije. Tko više neće… I tko hoće uvijek.
Zato, ne brini za ljude iz tvoje prošlosti, postoji razlog zašto to oni nisu učinili za tvoju budućnost.  

Baš tako. Počela sam prihvaćati ono što mi se događa. Na patiti zbog gubitaka, prije svega. Postoji razlog zašto neki ljudi više nisu sa nama, koliko od nam (ponekad, rjeđe ili češće) nedostajali.

Ranije sam teško “puštala” stvari i ljude, borila bih se do posljednje kapi krvi, do posljednjeg daha. Dok na kraju ne bih izgubila i osobe i vrijeme i novac i stvari i pola duše. U posljednjih godinu dana pak “pustila” sam jako puno ljudi i situacija. Uz to sam i opustošila svoje ormare, podijelila sve stvari za koje znam da više neću nositi ili koristiti; neke čak posve nove, s etiketom na sebi.
Doduše neke sam stvari (a tek ljude!) izgubila ne baš tako voljno, ali sam se zahvaljujući Dubravkinim čarobnim energetskim tretmanima uspjela sa svim manje-više pomiriti.

Prestala sam gledati unatrag i konačno sam okrenula pogled pred sebe... ovaj put (gotovo) bez sumnje i straha. Kažem gotovo jer, koliko god daleko stigla, u tom departmentu još uvijek ima posla.

Da broj koincidencija (hm) koje me pogađaju bude skoro nevjerojatan, ruku mi je dopala knjiga Jamesa Hollisa “THE MIDDLE PASSAGE – From Misery to Meaning in Midlife” koja reterira na malo drugačiji način istu poruku koja mi dolazi doslovce sa svih strana.

Jasmina Malnar


P.S. Tri dana provedenih kod roditelja izbacilo je na površinu “the Mother issue”. Mislim da nema žene koja nema “the Mother issue” s velikim M.  Neke moje frendice pate jer su im majke umrle (pre)mlade, dok bi neke najradije svoje komplicirane, zahtjevne, prekritične majke ispalile iz topa na Mars.

Ako sam išta naučila od svog odnosa s mojom mamom i njenog odnosa s njenom onda je to ovo: zadatak je roditelja da bude tu za svoje dijete kad ga ono treba i da pusti dijete da živi svoj život ako ga ono ne treba. Mamina kuća treba biti sigurna luka u kojoj si najbolja i najljepša na svijetu baš takva kakva jesi. Točka.

Nona, nedostaješ mi.