Ne volim vjenčanja ili svadbe. Bila sam u svom životu na 2 vjenčanja jer sam morala. Na jednom sam guštala, jer je bilo po mom guštu, drugo vjenčanje sam pristojno odradila sjedeći i čekajući pristojni sat da odem kući. Na obadva vjenčanja sam bila sama, jer mi ni pokojni muž nije volio vjenčanja (obično bi ga ugnjavili da zapjeva) to mu je išlo na živce. A i meni. Ta dva braka još uvijek traju, a ove koje smo izbjegli, oni su većinom završili fijaskom, odnosno rastavom.
Moje vjenčanje je bilo skromno i organizirano na brzinu lišeno svih onih gnjavaža koje inače prate takve događaje. Nisam ušla u brak trudna, vjenčali smo se iz dva razloga: prvi jer smo bili ludo zaljubljeni a drugi je bio da bi primirila roditeljske pritiske, jer nisu mogli prihvatiti činjenicu da želim živjeti s Dinom, nevjenčana, tj. kao njegova cura. Brak mi se tada činio kao neka sloboda, bijeg iz roditeljskog gnijezda u naše gnijezdo gdje više neću morati polagati račune i gdje ćemo živjeti po našim pravilima.
Inače sam osoba kojoj ukalupljeni način života nije bio osobito primamljiv, a ni zanimljiv. Više sam bila nekako „opened mind“ tip što je u onom mom vremenu mladosti, bilo itekako teško. Trebalo je imati „muda“ i usprotiviti se zadanim parametrima ponašanja i razmišljanja. Svoj brak nisam nikada shvaćala kao nešto gdje moram promijeniti svoj način ponašanja u skladu s novom ulogom, udane žene, nego smo se više ponašali kao dvoje zaljubljenih koji su uživali slobodu života udvoje bez problema.
Ne žalim za 20 godina provedenih u braku, naučila sam štošta o životu u takvoj zajednici, ali sada kada malo objektivnije bacim pogled na to iskustvo, mogu vam reći da ga ne bih ponovila. Prvo, oblačenje vjenčanice i sam čin vjenčanja nije mi nešto od presudne važnosti a ni taj pravni aspekt me ne privlači. Rado bi s voljenom osobom otišla na neku egzotičnu plažu i tamo se srcem zavjetovala na ljubav, oči u oči, bez ikakvih papira i gomile ljudi. Jer budimo realni, što taj papir znači, da nekoga posjedujem ili da mene netko posjeduje? Drugo, kada okujemo ljubav brakom ona više nije slobodna, a sloboda je temelj svake sreće. Kad smo slobodni, onda se više trudimo jer nema okova ni lanaca koji tu osobu vežu i ta spoznaja je veliki afrodizijak.
Brak s vremenom postaje rutina htjeli mi to priznati ili ne, svojevrsna tamnica puna nesretnih kompromisa koja nas čini nesretnim osobama, a onda naša djeca nasljeđuju taj obrazac i primjenjuju u svom životu. Brak nije mjerilo sigurnosti niti sreće. Ljubav je ključna riječ. Čista i prava ljubav, koja te ne želi mijenjati nego te prihvaća, ljubav koja te hrani a ne crpi, ljubav koja stvara a ne uništava. Imala sam sreću u životu, živjeti sa čovjekom koji je tako shvaćao život i ljubav, ali ja sam bila ta koja zadavala pravila (to je prokleto žensko u meni). Tek sam pri kraju njegovog života shvatila i prihvatila da su pravila apsolutno bila nepotrebna. Izvor bespotrebnih konflikata. Mudrost i pamet ipak dođu s godinama.
Danas, kada imam životno iskustvo uživam u vezi koja je od samog početka lišena bilo kakvih pravila i formi. Živim s osobom koja me neizmjerno pravi sretnom i koji dijeli moje životne stavove. Ni njemu kao ni meni nije važan taj uzvišeni čin ozakonjenja naše veze s tim da je on mlađi i da se nije realizirao kroz brak ni očinstvo. Njegovi prijatelji jesu, i zbog toga trpi pritisak svih, prijatelja i rodbine koji ga često zapitaju „a kad se ti misliš oženit?“, kao da su u najmanju ruku svi sretni u tim svojim brakovima. Zapravo meni to više izgleda, kao "kad sam ja u sranju, budi i ti", to je normalno. Zašto je to toliko važno? Toliko brakova vidim oko sebe koji su nesretni. Ljudi slijede neke uobičajene forme umjesto da mučnu malo glavom. Na kraju psihički puknu, završe u bračnom savjetovalištu, psihoterapiji, nekad i medikamentnoj terapiji, malo se povlače par godina i onda razlaz. Onda kreću skupi odvjetnici i parnice koje se povlače po sudovima i bitkama oko skrbništva nad djecom. U najgoru ruku ostaju i trunu u svojim dosadnim brakovima, pa polude s 45 godina kad ih uhvati druga adolescencija. I onda, neki koji nikada ne nauče lekciju, ponove sve iz početka.
Da se mene pita (ja sam ipak pragmatičar) brak ne bi ni postojao jer sve se može i bez tog komada papira ako dovoljno vjeruješ u sebe i svoga izabranika. A te priče o romantičnom i glamuroznom vjenčanju u bijeloj vjenčanici i sudbonosno „da“ svojem princu uz zvukove ljubavnih pjesama lako se može pretvoriti u totalni promašaj, kada taj album fotografija i sjećanja nećeš htjeti niti pogledati. Možda je sreća ipak u nekom brzinskom i skromnom vjenčanju, organiziranom iz formalnosti ali s ljubavlju.
Danijela Dvornik