Osim toga, nemojte očekivati čudo od nosa i oporavka...
Prošlo je nešto više od četiri tjedna od kada sam bila na operaciji nosa, tzv. rinoplastici. Da mi je netko prije samo nekoliko mjeseci rekao da ću se upravo ja podvrgnuti operaciji, samo bi se nasmijala i odmahnula rukom. Ali evo, ležala sam u bolničkom krevetu u malenoj i svjetloj sobici za oporavak i tražila mobitel po torbici koja je bila na ormariću do mojeg kreveta. Operacija je bila gotova, i sat i pol nakon što sam se probudila, bila sam spremna na tipkanje poruka obitelji i prijateljima da je operacija prošla u redu.
Osjećala sam se još malo omamljeno, ali sasvim lucidno i nisam osjećala nikakvu mučninu. Na nosu sam imala kalup kojeg su držali flasteri zalijepljeni preko polovice lica. U nosu sam imala tampone, tako da nisam mogla disati na nos, što mi je zadavalo prilično muke. Naime, najgora prehlada sa začepljenim nosom ne može se uspoređivati s ovim osjećajem začepljenosti. S obzirom da tampone imate nagurane gotovo do sinusa, niti najmanji dašak zraka ne može proći kroz nos. To ujedno otežava i bilo kakvo gutanje, od sline do vode, a kamoli hrane. Vodu možete piti samo na slamčicu, gutljaj po gutljaj, upravo zbog zraka.
Željela sam se vidjeti u ogledalo, a naravno u sobi, ali niti u torbici ga nisam imala. Zato sam se fotografirala s mobitelom.
Preko nosnica sam imala zalijepljenu mekanu gazu koja je trebala upijati krv i sukrvicu koja je curila iz nosa. U ustima ispod gornje usnice imala sam veliki rez. Već sam napomenula da nisam osjećala nikakvu bol, jer sam dobila prvu injekciju protiv bolova prije nego sam se probudila iz anestezije.
Slamčice i kašice
Tri i pol sata nakon operacije mogla sam kući. Prije odlaska dobila sam još jednu injekciju protiv bolova. Bez problema, ali s oprezom sam se obukla, a kirurg me naručio da sljedeće jutro dođem na vađenje tampona. Koje olakšanje! Samo 24 sata sam trebala pretrpjeti s tim tamponima. Dobila sam i recept za nešto jače tablete protiv bolova. Rekao mi je da prvu mogu popiti navečer prije spavanja i tako svakih 12 sati po jednu. Vjerujte bile su jake.
Uputio me na strogo mirovanje, smjela sam pojesti neku kašastu hranu tek nakon 16 sati popodne, kako bi se u potpunosti izbjegla mogućnost mučnine. Vjerujte ne želite povraćati nakon operacije nosa, iako na žalost neki to ne mogu izbjeći. Moje prvo jelo nakon operacije bila je domaća juha sa potpuno pasiranim povrćem, tjesteninom i mesom, tako da sam ju mogla popiti na slamčicu. Iako sam u bila gladna, nakon svega brzo vas prođe volja za jelom.
Navečer oko 21 sat, injekcija protiv bolova počela je popuštati, no odmah sam uzela tabletu protiv bolova. Nisam namjeravala niti trenutka trpjeti bol, ako nisam morala.
Tamponi i disanje
Noć je bila prava agonija zbog nemogućnosti disanja. Osim toga morala sam spavati isključivo na leđima, s blago povišenim uzglavljem, a s obzirom da sam „bočni“ spavač, to mi je bio jedan od najvećih problema. Uspjela sam odspavati veći dio prve noći, a od pet ujutro sam već razmišljala kako bi bilo super da upravo sada krećem na vađenje tampona. Do polaska u kliniku, promijenila sam oko pet gaza koje sam imala pod nosom, a koje su služile za upijanje sukrvice.
Nisam imala nikakve vanjske rezove, osim jednog malenog ispod nosne pregrade. Nekim osobama potrebno je smanjivati veličinu nosnica, te su zbog toga potrebni mali vanjski rezovi, no na sreću ja ih nisam trebala.
Do jutra, izgledala sam kao žrtva obiteljskog nasilja. S oteklinama oko očiju i gornje usnice, s tamno plavim i smeđim podljevima.
Došao je i trenutak vađenja tampona. S obzirom da sam bila na estetskoj operaciji nosa, oni se vade nakon 24 sata. Kod osoba koje idu na operaciju zbog devijacije septuma i sličnih problema, tamponi se vade nakon 48 sati. Vađenje nije boljelo, više je bio neugodan osjećaj, no trajalo je svega 10-tak sekundi. U tom trenutku osjetila sam protok zraka u obje nosnice, no nakon nekoliko udaha, nosnice su se ponovno začepile i tako je ostalo sljedećih pet dana. Kirurg me naručio da dođem za šest dana na skidanje kalupa.
Na žalost, „normalno“ ispuhivanje i brisanje nosa gotovo da ne dolazi u obzir. Možete puhnuti u maramicu, pa što izađe, izađe, možete koristiti štapiće za uši, koje sam osobno potrošila na tone i možete koristiti tekućinu za ispiranje nosnica. Nakon tri dana počela sam disati na jednu- lijevu nosnicu, nakon pet dana na desnu.
Bol i neugoda
Što se tiče bolova, popila sam pet tableta, dakle pila sam ih dva i pol dana. Nakon toga više mi nisu trebale. Nije da nisam ništa osjećala, no više se radilo o osjećaju neugode, natečenosti i pritiska kalupa koji je bio na nosu. No, za bilo kakvim tabletama nije bilo potrebe. Po stanu sam se normalno kretala, no bez naglih pokreta i naravno, nisam smjela ništa posebno raditi jer sam odmah počela osjećati pritisak i neugodu, pomalo i bol. Dakle, većinu vremena sam mirovala. Nisam mogla jesti ništa tvrdo, niti velike zalogaje, jer čim bi počela kosati, javljala se bol u nosu.
S obzirom da sam preko pola lica imala zalijepljene flastere, koje nisam smjela močiti, nisam se umila tjedan dana, samo sam otkrivene dijelove lica brisala gazom nekoliko puta na dan. Ujutro sam se budila s bolovima u donjem dijelu leđa, jer sam cijelu noć provela upravo spavajući na leđima. Nakon trećeg dana, podljevi su se počeli polako povlačiti, no tek sam ih nakon dva tjedna mogla prekriti sa šminkom.
Prvi šok i oporavak
Nakon sedam dana došlo je i vrijeme skidanja kalupa. U to vrijeme, svrbio me nos i prekriveni dio lica, tako da sam ukosnice koristila ne samo za kosu. Skidanje nije bilo pretjerano ugodno, jer nos je u tom trenutku još uvijek prilično osjetljiv. Tada sam se prvi puta vidjela u ogledalo. Bila sam šokirana, i to ne ugodno. Osim što sam drugačije izgledala, bila sam još prilično natečena, još uvijek s podljevima, te s crvenom, perutavom kožom, koja je vapila za vodom i dubinskim čišćenjem.
Sljedeća dva dana proučavala sam se u ogledalu. Nos je svaki dan bio bolje. Mjesec dana poslije, vrh nosa mi je još uvijek utrnut i tako će biti još koja dva mjeseca. Slično je i s oteklinama, ali svaki dan je sve bolje. Konce nisam morala vaditi, nakon dva tjedna počeli su otpadati. Nos je još uvijek prilično osjetljiv, moram biti iznimno oprezna na bilo kakve udarce, pa i one najlakše.
Tek sam sada počela spavati na boku. Još uvijek se ne mogu prirodno smijati, jer mi mimika nosa još uvijek ne funkcionira kako treba, a ukoliko se jako smijem, moram prstima primiti gornju usnicu. Vrlo je teško opisati taj osjećaj, mogu ga razumjeti samo oni koji su prošli kroz operaciju.
Sljedeći pregled imam krajem ovog mjeseca.
Kada pogledam posljednjih mjesec dana, ne bi ništa mijenjala. Nos je već sada vrlo lijep, no konačni rezultat će se vidjeti za koja dva mjeseca, možda i više. No, što je mjesec dana naspram cijelog života koliko ću taj nos imati?
(vam)