Priča je ovo o susretu mladića i djevojke i njihovoj težnji da uspiju u gradu slavnih – jazz pijanist i nadobudna glumica odbacuju svakodnevne običaje i kreću na nesputano plesno i glazbeno putovanje upustivši se u ljubavnu aferu koja će im promijeniti živote.
Film ponovo ujedinjuje Ryana Goslinga i Emmu Stone i povezuje ih s redateljem u usponu Damienom Chazelleom (dobitnikom Oscara za Whiplash) u još jednoj specifičnoj modernoj ljubavnoj priči koja je oda glamuru i emocijama iz filmskih klasika te priča o neostvarenim snovima.
Film počinje tamo gdje sve inače počinje u L.A.-u: na ulici. Tu Sebastian susreće Miu, u prometnom kolapsu uz iritantno trubljenje koje simbolizira kaos njihovih života. Oboje su fokusirani na jedva ostvarive snove koji su životna snaga tog grada: Sebastian koji pokušava ljude zainteresirati za klasični jazz u 21. stoljeću i Mia koja želi rasturiti barem jednu audiciju. No nitko od njih nije očekivao da će njihov susret biti sudbonosan i odskočna daska za ono što kao pojedinci nisu mogli ostvariti.
Njihove odluke i postupci koje čine u želji za ostvarenjem svojih snova uvode nas u zanosan svijet u La La Landu koji nam uz pomoć svjetla, boje, zvuka, glazbe i teksta pokazuje put do sreće kojoj svi mi težimo…i bol zbog neostvarenih želja koje nikad nećemo prežaliti.
La La Land dopušta Chazelleu da oda počast legendama kinematografije prikazujući ljudske sudbine, intimne odnose, životne drame i težinu odluka koje donosimo, a koje utječu na cijeli naš život.
Recenzija filma
Fragilnost ljubavi i neizvjesnost uspjeha teme su brojnih filmskih ostvarenja pa se, recimo, i ovogodišnji dobitnik 7 zlatnih Globusa, mjuzikl „La La Land“ redatelja Damiena Chazella, može shvatiti i kao samo još jedan u nizu popularno zvanih „ljubića“. Ali, evo što, recimo, o njemu piše The Guardian: „film je magično ljubavno pismo zlatnom dobu Hollywooda“. I jest. I može vam se isto tako svidjeti ili ne. Meni je, recimo, bio tako-tako, no, u moru bezličnih, gotovo pa šablonskih, akcića, crtića, krimića, komedija, sci-fi uradaka, naime, ova je romantična drama ipak osvježenje za mozak i dušu: odlično režirana i napisana, divno glumljena- a dijelom i plesana- prava promjena od svega na što smo inače navikli (ili, bolje rečeno, na što nas navikavaju…), pa možda i ne treba čuditi da je film osvojio brojna priznanja i da se o njemu piše toliko i posvuda. Ipak, sve je stvar ukusa, pa već i sama činjenica da je riječ o mjuziklu ukazuje na to da ovo možda ipak nije film za svakoga.
„La La land“ snimljen je u svega dva mjeseca, a samo uvodna scena u rekordnih 48 sati jer, prema riječima redatelja filma, radovi na autoputu na kojem se odvijaju uvodni kadrovi, a u kojima sve vrvi od plesa, boja, i glazbe, nisu dozvolili više „take-ova“. Taj hiperaktivni intro već na samom početku filma, o kojem se govori vjerojatno više nego o svim drugim filmovima prikazanim u kinima protekle i tekuće godine, može na neke djelovati i kao prava spuštalica. Što je, recimo, bio slučaj sa mnom tijekom prvih 10-ak minuta filma. Ali, ne bi bilo sasvim pravedno reći da je to osjećaj koji me je pratio i ostatak „La La Land-a“. Ako ništa, onda ne zbog izvrsne glume megazvijezda Emme Stone i savršene simetrije lica Ryana Goslinga. Kao vrlo slabe točke navela bih loše izvedene plesne numere u kojima se glavna glumica nije posebno iskazala, i koja je na momente u koreografiji doslovno usporeno vukla stopala, i u čemu se mnogo boljim pokazao njezin partner. Drugo, to je loše pjevanje, tj. neposebnost glasova ovog, inače, neodoljivog glumačkog para. Treće, ovaj film u cjelini ocrtava jednostavnost i naivnost koje su nekoć bili prirođene mjuziklima, ali, na žalost, i klišeiziranost, koja je možda posljedica toga što je redatelju tek 31 godina i što je on ipak dijete našeg vremena, u kojem se kao stereotipno mjerilo uspjeha podrazumijeva da je netko uspješan (što god to značilo…), da je u braku, ima dijete, i živi na dobroj adresi u vili koja je privatna. Nekako, za mene, to nije vrhunac umjetničke inventivnosti i nije primjer kako je u ovom, inače, dosta originalnom ostvarenju, redatelj imao zbilja vrhunsku ideju koju je uspio provesti u djelo od početka do kraja. Još kad uzmemo u obzir da je diplomirao film na Harvardu, čovjek nekako podsvjesno očekuje malo više. Ili je to samo moja uobrazilja…? U svakom slučaju, vidi se da je obrazovan i retro lik. Slažem se s mnogima da mu je „Whiplash“ bio bolji, ali mislim da je ovoliki uspjeh „La La Land-a“ isto tako zaslužen, respektabilna činjenica. Jer kako kaže sam Chazelle: "To je jedna izjava ljubavi Hollywoodu ili barem onome što bi Hollywood mogao biti: svijet u kojem je umjetnost važna, u kojem se o snu ne sudi ovisno o tome je li realan ili ne. Da li će se san ostvariti ili ne sanjati je lijepa stvar, i to se odnosi i na umjetnost, bio netko uspješan ili ne."
Foto: PR