Ok, možda je malo pase pisati o nogometu nakon što smo ispali s Europskog prvenstva, ali mislim da taj detalj nije presudan za moju opservaciju o aktualnim sportskim događanjima od svjetske važnosti.
Priznajem, upravo guglam da vidim je li u tijeku Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Ma znam da je Europsko, ali moram provjeriti baš kao i što moram dvaput provjeriti jesam li ugasila plin ili isključila peglu. Da mi duša bude na mjestu, a stan ostane čitav, u ovom slučaju da ne budem baš totalni neznalica. Svjetsko je dogodine…
Kada zavlada nogometno ludilo, utihnu i jezični puristi i svima nam je važno samo da kockasti zabiju. Čak će proći gotovo nezamijećeno i prvo pogrešno polje na šahovnici, na čeličnim prsima Vatrenih. Složni smo, više volimo crveno-bijele dresove, crni nam ne donose sreću, no dečkima stoje kao saliveni…
Uživam gledati ta torza dok jurcaju po terenu, sintetičke majice na kojima se ocrtava isklesan trbušni zid dok im ih vjetar lijepi uz znojno tijelo. Netko do mene viče: "Još jedno!" i vraća me na tren u realnost, skidam oči s platna razapetog u dvorištu lokalnog kafića. Pravi navijači naručuju pivo. Oni su stručnjaci za nogomet, svi redom. I oni su svi u dresovima, baš kao i naši Vatreni. I njihovi se dresovi lijepe za torzo, ali ne od otpora koji im pruža vjetar dok trče za loptom. Njihovi su elastični dresovi nategnuti preko pivskog trbuha. Ok, možda više od mene znaju o nogometu. Ja nikako da shvatim što je zaleđe (kakve veze leđa imaju s nogometom? Više me asocira na neke manje pristojne radnje - za leđa (primiti), s leđa (pristupiti)). Pokušala sam bezbroj puta (shvatiti što je zaleđe). Čak mi se dogodilo i da pokopčam, ali već do idućeg prvenstva zaboravim. Između velikih natjecanja, nogomet ne gledam.
Vraćam pogled na travnjak. Volim kada dižu majicu kako bi obrisali znoj s lica… I jako mi se sviđa što tako puno mogu trčati. Čovječe, trebaš ti izdržati cijelu utakmicu s produžecima i još biti spreman za penale. I zabiti presudni gol! S obzirom na performanse, vjerujem da su jednako dobri na madracu, kao što su na travnjaku. Uh….što bi bilo dobro primiti tu čvrstu guzu, ulaštiti pločice i fuge!
Ne znam koja su im fora ružičaste kopačke, ali ok. Zanemarit ću to. I kako znaju koja je čija boca za vodu kada u pauzi idu piti? Tamo su sve skupa nabacane. Koliko kompleta dresova imaju i je li za svaku tekmu obuvaju nove kopačke? Kako to da su Rebiću njegove bile premale?
I fakat ne kužim što je tako spektakularno kada zabiju gol ravno u mrežu… Razumijem ljepotu škarica - ono kad skoči u zrak leđima okrenut golu i aca! oplete nogama, ali ovo mi nije jasno, a vidim po reakcijama okupljenog puka da se upravo zbio spektakl!
Mi cure se grlimo, frajeri dižu ruke u zrak, poneki ustaju nakratko sa stolaca, a oni strastveniji skaču u zrak. Vraćamo se natrag na pozicije, utakmica se nastavlja, jede se čips i pije pivo, prepričava upravo izvedena akcija, drže palčevi, moli se Boga. Isklesana, skupa muška tijela trče po terenu. Ona mekša, ali nama bliža i draža, pružaju prstiće u vrećicu s čipsom, dok su im oči fokusirane na loptu u dalekom Kopenhagenu. Dečki će kući. I oni lijepi na terenu i ovi lijepi naši.
Za Svjetsko prvenstvo dogodine kupujem golemi televizor. Na rate. Želim gledati nogometaše u prirodnoj veličini. Svaku utakmicu, čak i kad naši ne igraju. Tko kaže da žene ne vole nogomet?
Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije zena.hr