One u svojim torbicama uz šminku nose odvijače, vole blato jednako kao i tople kupke, strah im je nepoznanica, a motori jedna od najvećih ljubavi. Egle, Ines i Iva će od 10. do 13. rujna voziti Dinaric Rally, natječući se s frajerima iz cijelog svijeta i rušeći predrasude da je motociklizam muški sport. Tri dana, kroz blato, kišu i prašinu, uz minska polja, preko pet planina, ukupno 590 kilometara. Same, bez pratnje.
(FOTO: Instagram/Dinaric Rally)
Poslije toga, vratit će se svojoj svakodnevici - Zagrepčanke, Ines Stanić (23) studiju Međunarodnih odnosa, dečku i stunt akrobacijama, Iva Šverko (37) menadžerskom poslu u jednoj farmaceutskoj tvrtki, prirodi u kojoj uživa sa svojim psima, a Litvanka Egle će put pod noge i u neku novu avanturu freelancer novinarke.
(FOTO: Instagram/Egle Gerulaittye)
Razgovarala sam s njima o tome otkud strast za motorima i endurom, kako se snalaze u, uvjetno rečeno, muškom svijetu, kako je voziti i natjecati se za vrijeme mjesečnice, kako pobjeđuju strah i što su kroz motociklizam naučile o sebi.
Egle Gerulaittyte, ugledno si ime u svijetu motociklizma iako si u njemu tek sedam godina. Jesi li sretna utjecajem koji imaš na druge?
Ne bih rekla da sam faca u bilo kojem pogledu (smijeh). Štoviše, usredotočena sam na prezentaciju i popularizaciju ženskog motociklizma te pronalaženje zanimljivih, fascinantnih osoba iz svijeta motociklizma, kroz novinarski posao koji radim za BBC Travel.
Proputovala si svijet i prije, no što si sjela na motocikl. Na koji su način ta dva kotača promijenila tvoja putovanja?
Promjena je golema. Motocikl mi je dao apsolutnu slobodu.
Uvijek putuješ solo. Jesi li se ikad našla u nekim lošim situacijama i što činiš kako bi ih izbjegla?
Naravno, ali s takvim se stvarima svi susrećemo, svaki dan. Ne moraš prijeći bolivijsku pustinju ili se popeti na vrh Anda kako bi naletjela na nekog š...ka, kako bi ti se probušila guma ili te zahvatilo nevrijeme. Sve ti se to može dogoditi i na kućnom pragu. Ne smatram da sam u većoj opasnosti od ostalih zato jer putujem sama. Svugdje na svijetu ljudi su slični. Bez obzira žive li u malom amazonskom selu, Oklahomi ili Zagrebu. Svi mi želimo isto - malo dostojanstva, malo slobode, krov nad glavom, sigurnost za djecu, sreću i kvalitetne odnose. Sve ostalo je tek geografija.
(FOTO: Instagram/Egle Gerulaittye)
Svjetski si putnik. Što činiš kako bi te svugdje dočekala otvorena vrata?
Imam jednu frazu koju naučim na jeziku zemlje u koju idem, a ta je: "Pozdrav, čarape su mi čiste". Na taj način nasmijem ljude i oni već pri prvom susretu shvate da sam bezopasna, a to je dobar početak. Počelo je u Poljskoj, gdje me prijatelj Andy naučio kako se moje su čarape čiste kaže na poljskom. Gdje god bih srela Poljake koji ne znaju engleski rekla bih im: "Moje skarpteki sa cyste" i svi bi se redom smijali. Shvatila sam da je to dobra taktika i usvojila je. Imam još jednu, a ta je da naučim ponešto o velikanima zemlje u koju dolazim. Čim počnem pričati, primjerice, o Marquezu u Kolumbiji ili Chopinu u Varšavi, prijateljstva se sklapaju.
Što uvijek imaš u svom ruksaku?
Alat, aparat za espresso i laptop.
To znači da znaš popraviti svoj motocikl?
Osnove znam - promijeniti ulje, očistiti filter, ali pomalo učim i ostalo No, ne bojim se kvarova. Uvijek postoji način da se riješe, čak i kad ga ne vidiš u startu.
(FOTO:Instagram/Egle Gerulaittye)
Kako si se našla u reliju?
Vozila sam se Peruom 2019. i shvatila da će uskoro tu, pred mojim nosom, početi Dakar reli. Nisam nikad bila ostrašćena za utrke, no shvatila sam da mogu "uloviti" par dana Dakra pa napisati nešto za motociklističke časopise za koje radim kao freelancer. Nisam imala novca za kotizaciju (vrlo je skupa) pa sam morala pronaći drugi način. Uspjela sam ući u backstage najpoznatijeg svjetskog relija - kamp u Limi i upoznati sve te nevjerojatne ljude zahvaljujući kojima se reli održava.
U pustinji, na paklenoj vrućini, neispavani, iscrpljeni, na rubu snaga, fizičkih i psihičkih, ti muškarci i žene davali su maksimum od sebe, probijali vlastite granice. Dakar mi je pokazao da ništa nije nemoguće. Više nije bilo povratka. Uhvatio me u svoju mrežu i natrag više nije postojalo. Zaljubila sam se u relije.
Morala sam zaboraviti sve što sam znala o sebi i skočiti u nepoznato To je zastrašujuće jer se možeš razbiti o stijene, strovaliti, ali i poletjeti.
Veselim se jako Dinaric Rallyju i otkrivanju hrvatskih planina. Otoke sam vidjela lani i nevjerojatno su lijepi.
(FOTO: Instagram/Egle Gerulaittye)
Ines i Ivi Dinaric Rally će biti izazov na domaćem terenu. Ines motocikle voli od malena, prvi je morala kupiti sama jer joj roditelji nisu bili oduševljeni idejom da ih vozi. Majstor je u popravljanju i svoje uvijek popravlja sama, ali i u akrobacijama na motociklu.
(FOTO: Privatna arhiva)
Ines: "Kad sam iskusila čari endura i offroad vožnje zaljubila sam se u osjećaj koji taj sport pruža. Utrke su samo jedna stepenica pomicanja granica, davanje najboljeg od sebe. Od malena sam u sportu, a akrobacije na motorima izvodim posljednje tri godine od kada i službeno vozim motore.
(FOTO: Privatna arhiva)
Iva je prvi put sjela na motor (a da nije na suvozačkom mjestu), u autoškoli. Bila je uporna, ali i vrlo hrabra jer se oduvijek bojala motora.
Iva: Prije tri godine sam odlučila upisati auto školu i polagati A kategoriju. Na prvom satu sam prvi put u životu sjela na motor kako bih ga vozila. I to motor od 220 kg i 650 kubika. Oduvijek sam osjećala veliki strah prema motorima i nisu me zapravo privlačili (bojala sam se brzine i pada). Jedno godinu dana prije odluke o upisu autoškole vozila sam se kao suvozačica na motoru i zapravo tada je u potpunosti nestao strah od motora i javila se nova ljubav. Umjesto 15 sati, koliko traje tečaj autoškole za A kategoriju, meni je trebalo 45 sati, ali nikada nije bila opcija odustati.
U međuvremenu sam u kvartu upoznala Pericu Matijevića, GSS-ovca, instruktora alpinističkog penjanja i strastvenog vozača enduro motora. Kroz druženje je prenio na mene svoju ljubav i strast prema enduru odnosno offroad vožnji motora, što i nije bilo teško jer sam outdoor tip osobe koji je stalno sa svoja dva psa Flokicom i Flynnom u šumi i prirodi. Kupila sam motor Yamahu XT660R, a mjesec dana nakon položila vozački (A kategoriju). Prve dvije vožnje odradila sam po cesti, a onda sam odmah krenula u enduro i offroad, odnosno u šumu i prirodu.
(FOTO: Privatna arhiva)
Enduro, adventure, reli - sve su to kod nas još uvijek muški sportovi, no vas dvije to uspješno demantirate. U kakvim ste odnosima s muškim kolegama?
Ines: Smatram da svaka strana ima svoje prednosti i ako vam se sviđa određeni sport po mom mišljenju kategorizacija na muški ili ženski je bespredmetna. Ne čini vas taj sport više curom ili dečkom, taj dio je do vas. Muški kolege kojima smo okružene su svi redom dragi i uvijek spremni pomoći.
Iva: Pa do sada su se možda više endurom bavili muškarci međutim sve više i više žena se počinje voziti. Divno je vidjeti žene koje su podrška jedna drugoj upravo zbog toga što nas je malo. U posljednjih nekoliko mjeseci upoznala sam divne i drage žene i djevojke iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Poljske koje se također bave enduro vožnjom. S nekima od njih družit ću se i na Dinaric Rallyu. U Hrvatskoj nas je malo, ali se držimo zajedno i uživamo zajedno.
(FOTO: Privatna arhiva)
No, kada govorimo o muškim kolegama moram naglasiti da su odlični. Oduvijek sam nekako bila malo više okružena muškim prijateljima nego ženskim, a i kroz bavljenje endurom upoznala sam strahovito puno divnih muškaraca. Pomagali su mi na samim počecima s vožnjom, savjetima, odlazili sa mnom na treninge/vožnje, pomagali oko zamjena guma, popravaka motora, izmjena ulja, ručica kočnica i kuplunga, ravnanja nogica kočnice i mjenjača, zamjena žmigavaca. Na početku sam stalno padala. Koga zavaravam, padam i dalje, ali oni su i dalje tu, pomognu mi, dignu motor, savjetuju.
Vozite u različitim uvjetima - blato, šuma, lokve, kiša, prašina. Što su najneugodnije situacije u kojima ste se našle?
Ines: Blato, šuma, lokve, kiša ne predstavljaju mi nikakav problem, dapače, zabavnije je i izazovnije kad su uvijeti lošiji.
Iva: Pa iskreno to sve što ste nabrojali su veliki užici. Obožavam blato i lokve. Nakon prolaska kroz blatnu lokvu razvučem osmjeh od uha do uha. Meni su neugodne situacije prevladavanje strahova u glavi, kada vidim jaku nizbrdicu s kamenjem i granama na putu pa mislim da nema šanse da to mogu proći bez da padnem ili kada vidim jaku uzbrdicu. Ali uvijek je tu netko od prijatelja s kojima se vozim koji me opuste, daju savjet kako se trebam postaviti i sto trebam napraviti da te svoje strahove prevladam i prođem bez ikakvih problema te prepreke u glavi odnosno staze. Sve je to enduro i ja ga jako volim i uživam u njemu.
(FOTO: Privatna arhiva)
Reliji su, čini mi se, nespojivi sa šminkom i glamurom. Ide li to uopće jedno s drugim?
Ines: Ja smatram da ide, obzirom da sam u motocross opremi i sportskoj odjeći većinu vremena. Volim uvijek uzeti vremena za sebe, srediti se i izaći sa prijateljicama. Ponekad mi se dogodi da u torbici za izlazak ponesem neki komad alata u grad. Bude zabavno.
Iva: Kao što sam već rekla kada nisam na motoru, volim provoditi vrijeme u prirodi i baviti se nekim sportom poput alpinističkog penjanja ili
planinarenja sa Flokicom i Flynnom, lutati šumama i otkrivati nove prirodne ljepote. Ne idem u grad na kave. Ženstvena mogu biti na motoru, u šumi, na stijeni, u moru... ženstvenost dolazi iznutra. Ili je imaš ili je nemaš bila u haljini, štiklama, s frizurom i šminkom ili u bodyarmoru, protektorima, s kacigom.
(FOTO: Privatna arhiva)
Kako je voziti tijekom mjesečnice? Osjetite li u tom periodu (primjerice u rezultatu) razliku s obzirom na muške kolege?
Ines: Mislim da ovisi o količini bolova i koliko su izraženi. Tu se osjete velike razlike između muških vozača i vozačica, a ne pomažu niti
malaksalost i mučnina.
Iva: Naravno da se osjete razlike između muških vozača i žena vozačica, ali kao i u svakom drugom sportu postoje načini kako si žene taj
period u mjesecu olakšaju. Naravno da se dogodi pad energije, umor, iscrpljenost, ali nema predaje. Digneš glavu, stisneš zube i ne
dozvoliš da ti taj period u mjesecu predstavlja neki problem.
Što ste kroz vožnju naučile o sebi?
Ines: Naučila sam da je bitno slijediti svoje srce i ostvarivati snove.
(FOTO: Jarek Hombre)
Iva: Da mi je jedina prepreka u životu vlastita glava, nerealni strahovi koje je kroz vrijeme izrazito lako savladati. Danas kada pogledam unazad i vidim što sam sve prošla, odnosno čime sam se bavila a mislila da nikada neću, shvaćam da sama sebe uskraćujem za puno divnih trenutaka i avantura. Danas uživam u pobjeđivanju vlastitih strahova, pa se poslije nasmijem sebi i kažem bravo, a mislila si da to
nikada nećeš moći. Sve je savladivo i sve možeš. Osjećaj ponosa kada savladam neki strah je nemjerljiv.
Curama želimo puno uspjeha na predstojećem reliju, ali i u svemu drugome što budu radile. Zaslužuju je jer sreća prati hrabre, zar ne?